Perica Jokic autorsko veceU petak je u beranskom Centru za kulturu održano književno veče „Drugo lice ljubavi“. Srednjoškolci su čitali svoje radove, a žiri je imao tu nezahvalnu dužnost da, kao i uvijek, podbaci koliko može. Ni ovaj put to mu nije bilo teško, jer je, kao po nalogu, sastavljen od nedovoljno stručnih članova.

Naime, niko od njih se ne bavi pisanjem proze, tako da ni ukupni dojam lošeg ocjenjivanja nije izostao. Ovim se ni u kojem slučaju ne može nauditi slabijim piscima, i to je jedina pozitivna stvar u cijeloj priči. Ali šta se dešava sa onima koji su daleko iznad prosjeka?

Takvi bi trebalo da malo prikoče, jer žiri je od krvi i mesa i ima pravo da nešto ne razumije. A što ne razumije, to ne valja, naravno. Tako će ostati tajna da je najveći talenat za pisanje, od svih učesnika te večeri, bila Anđela Ž. Vešović, učenica četvrtog razreda gimnazije „Panto Mališić“.

To, samo za vas, i u povjerenju, skromno zaključuje potpisnik ovih redova, donekle s određenom kompetencijom, ako se dozvoljava, jer je on na ovododišnjem konkursu za kratku priču -  organizovanom na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije - između više od pet stotina prispjelih radova osvojio treću nagradu za priču „Testament“ (objavljeno nedavno na „eSponi“). U tom žiriju, poređenja radi, bili su ljudi koji ujedno i pišu onu vrstu literature koju ocjenjuju.

Anđela je odličan pripovjedač sa istančanim osjećajem za dramaturgiju. U tome je, svakako, treba podržati. Nagrađujem je knjigom „Svemirski dnevnik“ i poručujem joj da nastavi sa pisanjem zašta ima nevjerovatni dar.

Ovdje treba pomenuti i Milicu Bojović koja je u svom sastavu realizovala niz efektnih misaonih cjelina karakterističnih za modernu književnost. I njoj pripada jedan „Svemirski dnevnik“. Moje čestitke i jednoj i drugoj!

Perica Jokić 


Drugo lice ljubavi

I dio

Rođena je, znam da neće umrijeti, samo tijelo propada.
Napisana je da bi uživala slobodu i osigurala vječnost.
Nikad se nije bunila što je pišem.
Nije se bunila ni kad sam je pročitala u njegovom pismu.
Ona je misao.

(Firenze, Italia)

Draga,

Pišem ti iz čistog nagona nekoliko svojih današnjih impresija. Znam da ćeš držati do mojih riječi. Prirodno je da moraš.

Ovoga popodneva smo na umjetničkom klizanju imali priliku da se upoznamo i učimo od jednog mladolikog baletana profesionalca. Bio je Francuz po nacionalnosti tako da je njegov  italijanski sadržao francusko “R”. Ostali su se smijali njegovom naglasku, dok je meni zvučao zanimljivo i upečatljivo. Ne razumijem što su mu se rugali. Trebalo bi njih čuti kako govore francuski ako ga znaju. Kako bi to “otegnuto” zvučalo. Dakle, Guillaume (Gijom) je pristigao da nam održi nekoliko časova plesa. Kaže da se pravi klizač treba prvo “usavršiti na suvom”. Istupio sam na parket pošto me je prozvao prvog i zatražio da pratim ritam. Andjela Z VesovicZnao sam da riječ ritam nije rekao tek onako. Pustio je muziku u kojoj bubanj nije vodio kao kod ostalih ritmičnih pjesama, već violina i melodičan glas mladog muškarca. Bubanj se oglasio tek pošto bi pjevač dostigao određen, visok ton. S obzirom na to da mi je rekao da pratim ritam, nijesam se mnogo izvijao, nego sam se kretao u skladu s udarom bubnja i, kasnije, kastanjeta. Kad se kompozicija završila, očekivao sam pohvalu. Ali, nijesam je dobio. Kazao mi je da nije svrsishodno odabrati jedno, u ovom slučaju ili ritam ili melodiju. Ako već hoću da biram, rekao mi je da nije trebalo da pratim ritam, jer on ovdje uopšte nije dominirao. Pjesma je bila pretežno melodična i pjevljiva da nije bilo smisla odricati se melodije zarad bubnja koji se, s vremena na vrijeme, pojavljivao kao da namjerava da se silom uklopi u cijeli komad. ,,Zaključak je”, rekao mi je, ,,da treba sâm da osjetiš zvukove oko sebe, odnosno svoju muziku, i da igraš po tom unutrašnjem ritmu ne zanemarujući ni jedan jedini ton.”

* * *

Ove noći sam, po prvi put u životu, poželio da vrisnem iz sve snage. I da zaplačem. I da se histerično ismijem. Ali, nijesam mogao ništa od toga. Nije moglo ni na silu. Zašto?!

Ako to sebi dopustim što prije, neću poludjeti. Kad sam promišljao da li da se izvičem ili ne, brzo sam disao i sve u grudima me je boljelo. Možda me je taj bol spriječavao da vrisnem. A toliko sam to želio! I sada to jako želim. Ne mogu da se smirim. Sad su mi vene na rukama nabubrile kao i ova sa lijeve strane vrata. Trpim još malo.

Cijelog dana je padala kiša. I sad pada. Kako to zna da me smiri. Uravnoteženo kaplje po krovu praveći zvuk sličan neprestanom udaranju u triangl. Samo razmišljam, ali nikako da osjetim mir i sklad u duši. Ne zaboravljam na njih, na njihovu besmislenu podrugljivost i zlonamjerne riječi koje se sve više nagomilavaju… 

Kraj današnjih utisaka

Voliš nešto, a neki ti se rugaju zbog toga. Ako im se potčiniš, ljubav postaje misao koja se ne unosi u djelo. Stvaraj, oslobodi svoje misli smrtnog tijela i zavoli ih hrabro. Samo je druga strana kukavičke ljubavi neosvjetljena. Ne daj da ti zarobe stvaralačku misao. Ne možeš zaboraviti na njih, ali nećeš im dati da te opčine. Spali zlurade poglede muzikom umjetnosti. Budi slobodna.

Kraj pisma

Iznenada mi je pisao. Poslušaću ga. Poslušaću svoju SAVJEST.

 

II dio

Moje pismo savjesti. I vama.

Sada ja pišem tebi, iz čiste dosade i nužnosti. I ne pišem samo tebi, već i ostalim ljudima koji me čitaju ili, eventualno, slušaju. Zapisujem služeći se svojim mislima. Jer, one se ne bune pošto, izgleda, žele da budu iskazane. No, da počnem.

Dozvolila sam da savjest upravlja mnome, jer samo tako mogu živjeti skladno i u miru  sa sobom i sa drugim ljudima, pa, shodno tome, i ostvariti svoje želje. Tako treba i vi da uradite. I ne plašite se, jer savješću upravlja moral. Znate ono kad vas grize  savjest. U stvari, grizu vas neopipljiva, moralna pravila. Tada shvatate da ste učinili nešto što se krši sa moralom i nervirate se. Ništa što meni odveć nije poznato.

Ovo moje pismeno izlaganje može lako da se pretvori u esej na temu prvog dijela ovog sastava. Ne znam koliko i da li je uopšte ispravnan takav slijed. No, možda se pitate: što je savjest muško? što će on(a) u Italiji? Ipak, ostaviću to.

Sada želim da skrenem pažnju na još neke detalje. Naime, nedorečena fraza drugo lice ljubavi ne mora se shvatiti kao da je ljubav dvoličan pojam, pojam sastavljen iz lica i naličja, iz dvije velike suprotnosti i slično tome. Ako se ljubav izjednači sa knjigom, druga strana ljubavi, odnosno, knjige, može označavati samo nastavak one prethodne strane, ne odmičući se od njenog sadržaja, dakle, nema one velike suprotnosti koja kao da je zadata samim naslovom. Tako može doći do toga da se naslov izobliči ili, pak, izgubi prvobitni smisao kojeg su se, u najvjerovatnijem slučaju, stvaraoci naslova i pridržavali… Gotovo sam sigurna da sam bar nekog od vas zbunila ovom pričom. Nije besmislena, ako se ponovo pročita. Tako će se sve povezati i upotpuniće se prva strana cjelokupnog utiska. Zato volim filozofiju. Počnete od nečeg banalnog, a možete da završite nekom dubokom, životnom filozofijom. Filozofi često prvo vide muvu na plafonu, a onda im cijeli ovaj svijet postane besmislen. Ko vam garantuje da muva nije kriva za to? Shodno tome, kopanje po duši je korisno iako na kraju sve može da se završi na traženju smisla. Kada tako, kopajući i upoznajući sebe naiđete na savjest, nemojte je se bojati, jer ako se njome upravljate, možete biti samo mirni. Eto druge strane mojih ljubavi, filozofije i umjetnosti, uzroka i posljedice, jer, razmišljajući i poslije pišući svoje misli, bolje ih sagledavam i preispitujem sebe dolazeći do harmonije. Svaka ljubav uzvraća duševnim mirom, a vi koji volite ne obazirite se na tuđe vizije vaše ljubavi, jer su neosnovane. Ne živite tuđu, već svoju stvarnost!

Anđela Ž. Vešović