Srdjan CulaficIzmeđu zivota i sporta stoji vremenska linija koja spaja i na kojoj su kao na traci zabilježeni ljudi i dogadjaji počevsi od viševjekovnih nadmetanja, trcanja, bacanja kamena s ramena, skakanja, rvanja, streljaštva.

Preko modernijih sportova u periodu između dva rata, koje su u gradu na Limu forsirali studenti koji su se školovali u inostranstvu i pri povratku formirali sportske organizacije poput sportskog vazduhoplovstva, padobranstva, motociklizma, streljastva, gimnastike, kao i sportske igre: fudbal i hazena (ženski rukomet), stoji ta ista vremenska linija.

Nakon Drugog svjetskog rata, veliki doprinos razvoju sporta daje školski sistem obrazovanja, kada se kroz razvoj fizičke kulture došlo do masovnosti, iz koje se izvlačio kvalitet, pa je većina mladih sportista nastavljala da se bavi sportom u novoosnovanim klubovima.

Porast interesovanja prema sportu podstakao je izgradnju sportskih terena, a jedan od prvih bio je Stadion malih sportova. Baš ti mali sportovi obilježili su period takmičenja i igranja na njemu pretvorivši ga u hram sporta.

Pikala se lopta i mnogo ranije u različitim sportovima na terenu pored gimazije, ali košarka je bila na prvom mjestu. Ne bez razloga.

I danas se prepričava, kako su stariji gimnazijalci, predvođeni tadašnjim prvim trenerom Radulem Vešovićem, od đačkih klupa i stare bandere napravili konstrukciju za koš. Prije toga, student Mišo Vuković donio je u Berane prvu fudbalsku loptu, a njegovim stopama Jovo Dašić prvu loptu za veliki rukomet, koji se igrao na fudbalskom terenu. Bilo je nekada, na toj beranskoj vremenskoj liniji, dosta primjera gdje su inicijativom pojedinaca pokretani sportski klubovi.

Klubovi u boksu, stonom tenisu, karateu, atletici, šahu, kajaku… su od svog nastanka pa do danas uglavnom nastupali pod imenima: "Radnicki”, “Ivangrad", "Berane".

Stadion kraj Begine kuće, kako se od milošte zvao Stadion malih sportova, Hala sportova pod Jasikovcem i stadion pod Bogavskim brdom, postajali su poprišta sportskih nadmetanja, tokom kojih su se razvijali i uzdizali košarkaski, rukometni, bokserski, fudbalski i brojni drugi klubovi.

Znajući da od kršnih momaka kojim obiluje naše podneblje mogu napraviti vrhunske sportiste, tadašnji treneri su instiktom i kulturom unapređivali njihov razvoj, pa nije ni čudo što se tih godina živjelo za sport, a mečevi koji su odigravani pod otvorenim nebom, na prepunim stadionima, predstavljali su praznik za sportske sladokusce.

Uživalo se u fudbalskim majstorijama, velemajstorskim potezima košarkaša, borbenosti i atraktivnim golovima rukometaša, a naročito u bokserskim vještinama na četvorouglu oivičenom konopcima.

Sindrom sportskog duha preseljen je u sportsku dvoranu pod Jasikovcem, u kojoj su naši klubovi i nove generacije sportista ostvarenim rezultatima, ali i po broju gledalaca koji su ih pratili i horskom navijanju organizovane navijačke grupe od Berana stvorili grad koji je zauzimao značajno mjesto na sportskoj mapi bivših SFRJ i SRJ. Duh i atmosfera, kvalitet sportista, stvorili su i veliki broj pravih asova, koji su nastupali za reprezentativne selekcije bivše nam zajedničke države SFRJ i SCG.

No, stara izreka da svako vrijeme nosi svoje breme, odnosi se i na sport. Tako je i ovo, novo vrijeme donijelo nove sportove i neke nove klubove. Oni sa dugogodisnjom tradicijom, poput košarkaškog, bokserskog, rukometnog bivaju ugašeni ili ostaju u zapećku novoformiranih, koji ne gledajući iza sebe i ne slijedeći tradicionalne vrijednosti figuriraju na nekom novom, sportskom, uzburkanom talasu.

Formiranje velikog broja klubova, gdje brojnost članova nije sporna, nije dalo značajne rezultate, tako da sistem koji je izrodio veliki broj klubova na nivou opštine očigledno nije uspio.

Razlozi se mogu tražiti u činjenici da ekonomska kriza prvo udara na sport, ali i u nedostatku trenažnog centra, naročito za dvoranski sport, koji je duži period imao taj hendikep da klubovi svoje trenažne aktivnosti obavljaju u školskim salama. Da utakmice igraju u susjednim opštinama, a sve zbog urušavanja krovne konstrukcije nekadašnje sportske ljepotice, hale pod Jasikovcem.

To je prouzrokovalo i veliki pad gledanosti i interesovanja za sport. U toj stagnaciji sporta i, normalno, krizi rezultata, ono što, ipak, hrabri, jeste, koliko - toliko, održani sportski duh kod mladih ljudi i kontinutet igara.

Igraće se i i biće sporta dok je života, a neko novo vrijeme koje sluti da bude dobro i da će, kao kuriozitet, neke metode iz starih dobrih vremena, počevši od unapređenja školskog sistema, daće rezultate.

Vrijeme u kojem će bavljenje sportom bilo omogućeno svima podjednako. Bez obzira na finansijske prilike, jer većina djece, danas, nije u mogućnosti da trenira i plaća za to sportskim klubovima. A to vrijeme će biti djelotvorno, na radost te djece i svih koji vole sport.

Međusobna saradnja Ministarstva za sport i prosvjete, a u cilju sportskog razvoja djece, povezivanjem nastave fizičkog vaspitanja i van nastavnih sportskih aktivnosti sa sportskim klubovima, daje nadu u bolje sjutra.

Jer, praksa je pokazala da se na taj način stvaraju zdravi i kvalitetni mladi ljudi i vrhunski sportisti.

Sportski pozdrav,

Srđan Ćulafić