„Razmeđa Bihora“, NVO Centar za kulturu „Bihor“, Podgorica, 2018.

lKnjiga „Razmeđa Bihora“ koja sadrži izbor tridesetak priča  koje su prispjele na konkurs prošlogodišnjeg, šestog po redu, Festivala „Zavičajne staze, Petnjica, 2017.“ a koja je nedavno izašla iz štape u izdanju NVO Centar za kulturu „Bihor“ iz Podgorice, je veoma zanimljivo i vrijedno književno djelo  i značajan  izdavački poduhvat. Istovremeno, ona je , sama po sebi, dovoljna potvrda da je Festival „Zavičajne staze“ koji se organizuje u okviru „Bihorskog kulturnog ljeta“ u Petnjici, u potpunosti opravdao svrhu postojanja, a samim tim i Konkurs za neobjavljene priče inspirisane Bihorom.

Pravi je, naime, kuriozitet da se u jednom  tako malom mjestu organizuje jedna takva prestižna književna manifestacija koja privuče toliko autora sa prostora Crne Gore, regiona i dijaspore, koji se već šestu godinu zaredom javljaju  sa toliko neobičnih i često veoma zanimljivih i  kvalitetnih književnih priča. I to ne samo po osnovu do sada neeksploatisanih motiva, već i po osnovu znalačkog korišćenja lokalnih govora i leksike, po osnovu dramatike, psiholoških nijansiranja ličnosti i autentičnih prototipova ljudi ovog, po mnogo čemu specifičnog regiona, o kome je mnogo pisao znameniti pisac sa ovih prostora, Ćamil Sijarić.

U svakoj od do sada objavljenih knjiga, pa i ovoj, ima po nekoliko izvanrednih priča kojima ne bi bilo mane ni u jednoj drugoj knjizi i književnom časopisu. Ima i priča koje sa sobom ne nose velike književne kvalitete, ali imaju dosta drugih zanimljivih književnih, folklornih i drugih elemenata, koji prosto mame i tjeraju da budu pročitane. Sve u svemu: „Razmeđa Bihora“- pun pogodak!

Za razliku od kvaliteta priča i značaja pojave jedne ovakve knjige, kada su u pitanju nagrade koje su pratile Festival, odnosno priče prispjele na  anonimni konkurs, ima određenih, najblaže rečeno, nedoumica, da ne kažemo i nedosljednosti!?

Odmah da naglasimo: žiri koji su sačinjavali prof. dr Hasnija Muratagić - Tuna, Nada Bukilić i Rasim Ćelahmetović, je donio odluku o nagradama za zaista kvalitene priče, odnosno autore. Po svim književnim kvalitetima, priče su, skoro bi se sa sigurnošću moglo reći, najkvalitetnije, među trideset objavljenih. Međutim, bar sudeći po tri prvonagrađene priče, žiri skoro da nije vodio računa o osnovnom zahtjevu - uslovu iz Konkursa da „priče budu inspirisane Bihorom“. To žiri ili nije znao, ili je svjsno to ovoga puta zanemario.

Tako, na primjer, prvonagrađenoj priči „Vaza sa plavim zumbulima“ istaknutog sarajevskog pisca Hadžema Hajdarevića, ako se samo imaju na umu književni kvaliteti: motiv, radnja, psihologija, jezik, poruke  i sl. se ne može prigovoriti. Jednostavno rečeno -izvanredna priča.  Ona je psihološki veoma dobro obrađen motiv žene – profesorice iz Pljevalja koja se, pod naredbom srpskih vlasti da za dva sata napusti stan sa samo dvije kese stvari , između ostalog, odlučuje za vazu sa plavim zumbulima, za koju je, po svemu sudeći, emotivno vezana. Srpski vojnici joj, međutim, uzimaju vazu i bacaju u smeće. Sve to prati njen bivši učenik, sada, takođe, pripadnik srpske vojske koji se ponaša kao da je nije primijetio ili prepoznao. No, on je pronašao način i uhvatio trenutak da vazu uzme iz smeća i sa nešto novca i dragocjenosti  koju je profesorica ostavila na čuvanje kod njegove majke - komšinice, joj sve to preda (Divan primjer humanosti i dobročinstva u ratnim uslovima!).

Šta ima da se prigovori ovakvoj priči? Jedino činjenici da ona nije inspirisana Bihorom, već ratnom dramom u Bosni. Ako bi se zanemarila ta činjenica, priča je u potpunosti zaslužila da bude nagrađena. No, s druge strane, jedina „kopča“ sa Bihorom (inspiracija) je sadražana u jedinoj rečenici da je vazna donesena iz Šipovica - rodnog mjesta pisca Ćamila Sijarića. I ništa više. Da li je to dovoljno? Svakako da nije. Dakle, odlična priča, ali sa ratnim slikama i atmosverom iz okupiranih djelova Sarajeva. S pravom prva nagrada, ali samo ako se prenebregne uslov iz konkursa: da bude inspirisana Bihorom.

Skoro identičan je i slučaj  i sa drugonagrađenom pričom „Prolaznici“ Isnama Taljića u kojoj se govori  o gostovanjima  sarajevskog pisca Nedžada Ibrišimovića u Istambulu i Ljubljani dok je njegov grad, Sarajevo, još pod opsadom. Priča je, iako nema klasičnu formu, zaista čitljiva i veoma zanimljiva. Originalna su zapažanja pisca i njegov susret sa Istambulom i njegovo viđenje 300.000 Turaka ispod Beča. Imanentno je velikom piscu koji je iznenadio Slovence koji su očekivali priče o životu u opsadiranom Sarajevu, a on je najveću pažnju  posvetio  svojoj  dilemi  kako je od Splita do Ljubljane razmišljao hoće li ili ne stjuardesi dati narandžu, koju je, prvi put poslije tri godine rata, kupio u Splitu. Štivo je svakako interesantno, ali od „inspiracije Bihorom“ nema, ama baš, ništa, ako se izuzme da se pisac Ibrišimović u Istambulu prisjetio jedne anegdote Ćamila Sijarića sa ulica u Sarajevu. Da se bar sjećanje odnosilo na neku Ćamilovu priču iz Bihora. A, poznata je bar jedna izvanredna anegdota koju je autor „Bihoraca“ više puta sam kazivao.

Trećenagrađena priča “Dovoljan je jedan kamen“ autora Nikole Nikolića  je, takođe, odlična, kratka priča i svakako ima dosta književnih kvaliteta da bude nagrađena. No ni ona nema mnogo „ispiracije“ Bihorom. Ona kroz divno podsjećanje na dane ranog djetinjstva daje autentičnu sliku napuštanja  naših sela, kakva sudbina je i svih bihorska sela. Međutim, u ovoj priči  dječak ima nepremostivu prepreku da učiteljici na početku školske godine kaže gdje je proveo školski raspust, pošto je većina njegovih školskih drugova i drugarica govorilo „kod babe i djeda na selu“. Za razliku od njih, njegovi djed i baba su davno napustili selo sa Golije i preselili se u grad. Od sela ga je dijelilo 50 kilometara makadamskog puta i samo je jednom godišnje odlazio sa ocem da obiđe tamošnju  vikendicu. No, za njega to više nije njegov zavičaj, iako je od starijih slušao mnogo priča iz tog krša. Kako bi imao vezu sa zavičajem  prisjetio se školskog druga iz Bihora koji je po nagovoru svog oca iz zavičaja donio džak zemlje, kantu vode  i jednu sadnicu koju je zasadio u dvorištu kuće u Podgorici. Koju je redovno zalijevao i njegovao i tako „držao“ vezu sa zavičajem. Poput njega, mnogo godina kasnije, kada je bio student, sa ocem je obišao grob svoje bake čiju je sahranu zbog ispita morao „preskočiti“. Kada je trebalo da se vraćaju iz zavičaja njegovih roditelja, bake i djeda, umjesto sadnice uzeo je kamen, stavio ga u dvorište i svakog dana ga makar jednom pogledao i vidio da se na njemu  već uhvatila mahovina i to “na onoj strani, prema Goliji“.

Ova priča sa naoko jednostavnom fabulom, nosi čitav jedan žoivot i pravi je mali dragulj u ovoj knjizi, ali i ona ima malu falinku, veoma „tanku“ vezu sa Bihorom. Samo podsjećanje na ideju koju je dobio od dječaka, porijeklom iz Bihora.

Fabulom, psihologijom, leksikom i  drugim književnim elementima znatno su „bliže“ Bihoru priče „Dvanaest dukata“ koja je dobila specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja autorki Misere Suljić Sijarić, priča „Dimiluk“ Selve Šabotić Ramčilović, te „Selimov nur“ Mirsade Bibić Šabotić.

Tu već imamo autentičnu bihorsku atmosveru, psihologiju, autentične slike i prilike, leksiku i običaje, sudbine i naravi. Sve tri priče se u svemu razlikuju jedna od druge, imaju i elemenata fantazije i bajkovitosti i religioznosti i drugih elemenata karakterističnih ako ne striktno za Bihor, a ono bar za širi prostor koji se u geografskom smislu imenuje Sandžakom, čiji je Bihor dio. Svaka od ove tri priče zasluživale bi poseban esej, a za ovu priliku zadržaćemo se samo na ovim konstatacijama i potvrdi da je žiri bio u pravu dajući im specijalna  priznanja.

Kvalitet još nekoliko ostalih priča zastupljenih u „Razmeđima Bihora“ je takav da su zasluiživale da po nekom osnovu budu nagrađene, iako to, po propozicijama Festivala, nije bilo moguće. Tako, na primjer, izvanredna je i priča „Braća“, Faiza Softića iz Luksemburga. On je na način vrsnog pripovjedača, kroz sudbinu dva brata koje je zauvijek razdvojila zla žena jednog od njih, dao pravu  sliku porodičnih odnosa, koji, dakako, ni u Bihoru nijesu uvijek bili idilični. Naprotiv, bilo je, a i danas ima i loših primjera gdje, kao u slučaju ove priče, rođena braća nijesu govorila među sobom punih pedeset godina. Tek kada je jedan od njih umro, onaj drugi je „osjećao  da mu ima nešto kazati“. U „Usudu ljepote“  Ruždija Adžović je takođe, majstorski, obradio pojavu gdje su za vrijeme INFORBIRO-a  najbolji drugovi, prijatelji i poznanici, podvaljivali jedni drugima, slali ih na ropstvo, da bi se dokopali njihove supruge.

Kako smo osvrt na ovu veoma vrijednu knjiga  priča započeli probematiziranjem inspiracije Bihorom, čini se važnim naglasiti da  je priča Refika Akove iz Istambula  „Šehidi“ po mnogo čemu nezaobilazna. U njoj se govori o dvojici braće koja su na poziv sultana iz Stambola  da brane „din“ i „iman“ odvedeni na ratište u Galiciju. Jedan je poginuo, a drugi ostao bez noge i od njega je iz Turske gdje je proglašen kao „gazija“ (junaka) u njegove Šipovice stiglo pismo u kojem se sa ponosom govori o podvizima đurumlija, odnosno mladića sa područja Bihora koji su ostavljali kosti na ratištima koje je vodila Osmanska carevina. On i svojim roditeljima sa ponosom govori o svojim i podvizima njegovog brata, izražavajući uvjerenje da će se sa njima sresti, na ovom ili onom svijetu!? Pismo se, ipak, završava posve suprotnom porukom: “Mojoj  braći i bihorskoj mladeži želim da budu mudriji od nas i ne trče da ratuju mimo odbrane svog vatana i sandžakata. Možda je srećniji čobanin u Bihoru, nego gazija u Stmbolu“. Samo ova poruka je višestruko poučna i preporučuje ovakvu jednu priču za udžbenike, mada nagrađene priče možda imaju više književnih vrijednosti.

Interesantna je i priča Reha Ramčilovića  „Podmetnuto bilježe“  koja govori o podvalama i  običajima zbog kojih su se nekada i životi gubili. Zanimljiva je i neobična priča Mirsada Rastodera“Sena“, te priča Mehmeda Đedovića „Put putuje“, Safeta Sijarića „Grmljavina nad Mramorom“, Nikice Banića “Ahmetova priča“, “Obećana sreća“ Refadije Pepa Abdić, “Fotografija“ Ajtane Dreković, te „Šta bi danas pisac rekao“ Hafize Džanković koja je mogla dobiti priznanje za autentičan – izvorni bihorski govor, ako ni za šta drugo. Veoma je potresna i priča „Obraz“ Senade Đešević, mada motiv nije bihorski, “Gdje smo pogriješili“, Ljerke Petković te posebno „Omer i Suzana“ Denisa Rastodera koja može da posluži kao obrazac ljubavi momka i djevojke koji su pobijedili predrasude različitih vjera, ali i kao primjer porodične brige i ljubavi i tragike tegobnog života Bihoraca...

Tu su i priče „Povratak“ Mujesire Rebronja Adrović o tužnoj sudbini Bihoraca koji  u potrazi za boljim životom stižu do Rusije i drugih zemalja, a koji se često zavičaju vraćaju mrtvi.

Ovo su samo neke od  ipresija o ovoj veoma kvalitetnoj knjizi, a određene zamjerke koje sam učinio ničim ne mogu umanjiti njen značaj. U svakom slučaju knjiga zaslužuje da se nađe, ako ne  u svakoj  biblioteci, a ono bar ljudi sa područja Bihora, svakako.

Braho Adrović