ParangalKažu da su najbolje one priče koje su ispisane životom običnih ljudi - a obični je svaki čovjek, ma kakvu pamet ili život da ima, što je donio, šta nosi i što je ponio sa ovoga svijeta. Tako na svoj način, svako može biti i običan i "neobičan", jer čim ima običnih, biva da ima i neobičnih ljudi.

Oni prosječni i neupadljivi, što bi stari latini kazali koji čine plebs ili narod, iz navike nazivaju se običnim, dok oni drugi, što sebe ili ih ko drugi smatra važnim, ostadoše "neobični". Mada su naš problem upravo oni "neobični" što ispostavlja se, skoro uvijek kroje sudbine običnih pa čak i njihove strašne tokove života, ovoga puta nećemo o njima. Izmedju, kao da nema sredine, ali krajnosti što čine ljudsko dobro ili zlo itekako ima, - jer što je proživljeno za nekoga dobro, to isto za drugoga može značiti doživljaj zla. Ili pak, zlo kao univerzalna odrednica nečega što ne valja, za onoga što ga čini, može značiti herojstvo a za onoga ko se čini žrtvom  - zločin. Zbog toga, ako su u rukama  onih  koji različito čitaju i mjere, metar i kantar, na žalost i u krajnjem, često neće biti ono što bi trebali da jesu te mjere.

Priča koja slijedi je priča o životima običnih ali uistinu u narodskom, neobičnih ili bolje kazano priča normalnih ljudi.  

Nikola Teslić, - nije to onaj svima znani Tesla koji se otisnuo u svijet i postao slavnim, već jedan drugi Nikola,  takodje iz Smiljana (današnja Hrvatska).

Sedamdesetih predvodio je vrsnu ekipu inženjera koja je obavila posao na elektrifikaciji pruge Beograd - Bar.

Sada vremešan ali primjetno inženjerijkskog ponašanja, godpodskog držanja, skroman u potrebama ali još uvijek radan kao da je ispred njega još najmanje stotina. Svaka mu je na svojem mjestu a govor svakodnevni, protkan prigodnim šalama uz skoro detinjasti blagi osmjeh, kojime je umirivao čak i one koji bi u nečemu pokušali da ga ospore. Iznad svega, krasilo ga je rodoljublje koje je iscrpljivao čestim pričama iz djetinstva, nalik onima iz Brankovih pripovjedaka.

Mada se u šali, valjda zbog godina, često žalio da za isti dan ili naviknuto vrijeme, više ne može da obavi ono što je ranije kao od šale mogao uraditi, za njega je rad bio i ostao nešto sveto.  Samoću u kojoj je naviknuto živio, kao da je samo neprekidnim radom razgonio, osmišljeno pretvarajući dan za danom životnim. Vičan raznim vještinama, kao da je sve ovozemaljske zanate izučio, sa primjetnom sigurnošću da niko kao on ne zna ono što on zna, često bi izvodio interesantne tehničke zaključke - pa i one koji su objašnjavali čak i nerazumne pojave i dogadjaje. Posjedovao je neke čudne alate koje je sam izradjivao, a prema kojima bi se odnosio skoro sa religijskim poštovanjem.  Zadnjih tridesetak, živio je sam u kući u Čanju, koju je po sopstvenom projektu izgradio svojim rukama.

Ono što je činilo posebnom, kuća je u jednoj od soba imala duboko iskopani ali vješto poklopcem zamaskirani bunar sa pitkom vodom. Nebi to bilo ništa neobično da i taj bunar Nikola nije izgradio po svojoj zamisli. Gradnja bunara, uz pomoć posebno izradjenog čekrka,  trajala je nekoliko godina. Mada ga je ratni vihor još kao dijete iz rodnih Smiljana doveo u Beograd, gdje je proveo srednjokolske i godine studiranja na Elektro-tehničkom fakultetu, a zatim i zrelije doba, po svemu sudeći, osjećao se pravim beogradjaninom. Vjerovatno zbog toga i jake vezanosti  za majku, koja je bila dio skoro svake njegove priče, u Beogradu je stekao kuću koja po svojevrsnom šumadinsko-istočnjačkom stilu, krasi prelijepi park na Zvezdari i ona je bila njegov istinski dom kome se uvijek vraćao.

No i pored te vezanosti za Beograd i krajolik koji se sa Zvezdare otvara široki vodik prema ušću Save u Dunav, Čanj, ta prelijepa jadranska uvala, za njega je bila neodoljiv razlog da što više dana provede baš tu u tom malom više seoskom kutku, sa mirnim i prilično usamljenim ljudima čiji je vremenom i on postao dio..

Svi koji su tih godina dolazili u Čanj, bilo da se nastane ili onako turistički u prolazu, kao da su bili upućeni na neizbježnog  Nikolu. Uvijek, on je bio tu, da sretne, da objasni i pomogne, da onom kome to treba, priključi vodu ili struju ili učini neku drugu uslugu. Čak i pri prvom susretu sa neznancem, sa njemu svojstvenom dobrotom, iskrenim osmjehom i spremnošću da drugom pomogne, nepogrešivo, zadobijao je ono ljudsko povjerenje koje drugi ljudi obično stiču godinama. 

Nikola je Srbin, što on posebno nije isticao ali ga je odavao njegov tradicionalistički odnos prema prošlosti i stvarnosti, načinu života. Njegov beogradski i čanjski dom, pored unikatnih umjetnina, krasile su neizostavne male i velike unikatne ikone, izradjene na drvenim podlogama.  Uz ostale njegove vrijednosti koje su se mogle vidjeti u kući, i ti posebni detalji kao svojevrstan ram života, karakterisali su njegovu ličnost, odnos i skoro nepogrešivi vrednostni sud o  ljudima i univerzalnom dobru.

Rivijera BudvaSušta suprotnost Nikolina Sreten Kipa, sa mladom i lijepom suprugom u društvu dvije divne djevojčice koje su bile nalik  onim andjelčićima sa renesansnih slika. Po mnogo čemu, kao da je tu u idilinom Čanju došao iz nekog potpuno drugog svijeta. Sa svojom drvenom prizemljušom, koju je do krova montirao samo za dva dana, za tu sredinu u kojoj se skoro svi znaju, bio je Sreten nešto sasvim novo. Ni vode ni struje, ali tu je neizbježni Nikola, koji za sve ima samo njemu znano rješenje. Rod rodjeni, ne zna ni za koga ni zbog čega ali Nikola od svoje kuće dovlači kablo za dovod struje, buši zemlju, postavlja pumpu za vodu - "neka, neka djeca imaju vodu i struju, bog da te ne pita Sretene" - uzgred kaže Nikola. Ne kriju zadovoljstvo ni Sreten ni Nikola a pošto se uz domaće crmničko vino malo okrijepiše, otpoče ona uobičajena priča. Sreten podgorički obazriv, ne zna Nikolu pa što bi se kazalo, kao na slamčicu probrano o sebi priča.

Ja sam ti Nidžo Hrvat iz Podgorice. Bavim se džudom a obučavam i djecu u toj vještini. Nabraja Sreten medalje i priznanja, pominje gradove i turnire i sve tako da o sebi kaže ono što Nikolu koji živi u sasvim drugome svijetu, - i ako ga učtivo sluša, očigledno manje zanima.

Naredni dan sličan onome provom. Sreten  je ustao rano i nemilosrdno ali zadovoljno, oko svoje kućice krči  dio odavno zarasle čanjske ravnice koja će kasnije biti njegovo dvorište. Pošto je sunce poodavno napustilo jutarnji primorski horizont, vidno umoran i opaljen jutarnjim suncem, po obavljenom poslu, dovukao je  alat ispred kućice i uz tromo spuštanje na drvenu klupu, koja je jedino moguće mjesto za sjedenje - onako za sebe, glasno sebi naredjuje: "e za danas je Srećko dosta" !.

Neizostavni doručak, trčkaranje djece koja osvajaju novi prostor i  jutarnje druženje sa Nikolom, koji se tu našao, tek onako u prolazu ali i te kako namjerno.

Teme nevažne, čas skoro nevezane jedna sa drugom ali interesantne jer vraćaju davno vrijeme i svaka u vidu pouke ili potvrde nekog dobrog iskustva, - ali uvijek dobronamjerne. Preko inprovizovano i nevješto postavljene žičane ograde koja dijeli Sretenovo i njegovo dvorište, kao da glasno razmišlja "niti mogu niti ja ovo umijem", oglašava se isto tako tu pridošli Velija. I on je kao Sreten, na dva ara neokrčenog čanjskog zemljišta, tu gdje je oduvijek bilo obitavište kornjača, gmizavaca i još po neke rijetke životinje koja se može sresti samo u patuljastom šipražju, postavio svoju malu brvnaru. Uz dobronamjerni smijeh na ono što Velija radi, Nikola kao da neće - iznosi svoj kritički sud. "Ne valja ti to što radiš, to se radi drugačije, hajde odmori, dodji kod nas, imamo vremena, ja ću ti pomoći".

Kao da je te riječi jedva dočekao, Velija ostavi kramp i lopatu i pridruži se Nikoli i Sretenu. Ohrabren onime što je kazao Nikola, opaljen suncem više nego što treba, pošto iz pivske vlaše poteže još jedan, dostojanstveno u svome stilu, dodaje Sreten - "e moj advokate, nije to za tebe, ti imaš para, plati i nemoj se mučiti, šta bi da si na mojem mjestu, ja sam kopam bunar od sedam metara". Priča uz hladno pivo ide dalje, o godinama o onome što treba i što ne treba, što se mora i ne mora i sve tako u jedan sklad kao da su se družili od malena a ne da su se tu sreli  pukim životnim sliučajem i u spontanom druženju nastalom tu na čanjskoj ledini, gdje je Nikola odavno srastao a Sreten i Velija počinju neki njima znani novi život.

"E moj Sretene, znaš ti ovoga Veliju i ne znaš?. Vidiš ga ovdje kako se hrva sa čanjskim granjem uredjujući svoje malo dvorište, ali ti ga ne znaš onako pravog kakoga ja znam. On ti je Srećko jedan znaveni pravnik, koji se uz advokatske poslove zdušno bavi zaštitom ljudi svih vjera i nacija, zaštitom svih onih čija su prava ugrožena od drugoga, od države ili zbog neznanja i nemoći čovjeka. On ti je čuven Srećko, čitao sam u novinama kako se on bavi nekim najsloženijim slučajevima, a kao što vidiš, nebi se reklo, kada ga čovjek gleda ovako skromnog i jednostavnog, da je to taj čovjek".

Ove riječi  na kratko kao da promijeniše Sretena. I ako on nije od onih tipova koji mudruju i biraju ko zna kakve pametne riječi, i pored nekoliko ozbiljnih procjena o tadašnjoj zbilji i vremenu u kome se živi, u stislu njemu znane uzdržanosti, opet okrenu priču o lakim i manje važnim stvarima.

-----------------------

Da li je to čanjsko druženje do juče tri neznanca, postalo neka samo njima znana mirna oaza toga vremena ili odušak nagomilane srdžbe zbog nemogućeg, zbog zlih vemena i duhova koji im oteše Jugoslaviju, možda ni sami oni toga nijesu bili svjesni. Razum i spontanost lijepog i opuštenog, nadasve ljudskog, odagnali su sve stigme vremena, sve Dejtonske sprazume, vremena prije i poslije, za njih na trenutak postadoše nebitnim stvarima. Mada kao i drugi, ljudi ovoga prostora i neba,  istina na žalost tada u manjini, svjesni tih nesrećnih godina u kojima se rastakala Jugoslavija i cijepaju stečeni ideali o zajedištvu o bratstvu i jedinstvu, uz koju parolu su odrastali i odgojeni, - kao da su se tu iz nekoga nestvarnoga svijeta našli.

Trese se Bosna i Hercegovina, Slovenija odlazi za navijek, Hrvatska ozbiljno međi svoje granice u koje značajno vojno ulazi Srbija. Između dojučerašnjih komšija dešavaju se strašni zločini, što normalni um ne može razumjeti. Preko noći kao da više nijesmo braća, glasom i oružjem kažu treba utrijeti Bošnjake, Hrvati Srbe i obratno, Bošnjaci ove ili one. Nasta neko državno - ratno orgijanje po nejači uz čudne podjele naroda iz nenaučene istorije o dominantnim nebeskim narodima i o onima koji su vječiti krivci. Utiru se tragovi postojanja jednih uz druge, nestaju bogomolje, mezarja i ikone vremena. Kao da je iznad glava svih naroda Sotona u ljudskome liku došla da se konačno obračuna sa svim onim što je ljudsko.

Možda baš zbog toga, svjesni apsurda vremena, nerazuma ljudi  i nesloge čitavih naroda, Nikola, Sreten i Velija, valjda nesvjesno ali instiktivno, pružajući svojevrstan otpor svemu tome, spontano još više se zbližiše, tako postajući jedan drugome svojevrstan odgovor na sva postavljena i ne postavjena pitanja, potreba i razlog više za druženje.

Odganjajući možda nezaobilazne crne misli toga vremen, Nikola je često govorio da je ranijih godina sa svojim drvenim čamcem odlazio u ribarenje i da je u tome bio vešt kao pravi morski vuk. "Ostao sam bez motora za čamac pa već neku godinu ne idem u ribarenje", da bi podstakao ideju, kao da se žali Nikola.

HavajiUz malo riječi istinski dogovor, pade ideja pa Sreten predloži: "ja ću moj motor postaviti na Nikolinom čamcu i  nas troica ćemo noćas u ribarenje". Samo je Nikola znao kako i šta treba pripremiti za noćno ribarenje, što i za iskusne nije bio tek tako lak posao. Za Veliju sjevernjaka, more i ribarenje su očigledno bila španska sela, pa  je tražeći sebe u tome, valjda glasno razmišljao: " Nidžo, a šta ti je to parangal, ja nikad čuo ni vidio". Uz dugi skoro dječiji njemu svjstveni osmjeh, Nikola mu značajno objašnjava: "vidjećeš ti advokate šta je parangal, no spremise noćas u šest idemo na more, obuci nešto toplje, i ako je ljeto, tamo zna biti hladno".

I tako pade dogovor, svako  spremi ono što misli da treba.  Velija dobru volju, Nikola čamac koji su dosta teško iznijeli iz njegovog podruma a Sreten svoj motor za čamac o kome je uzgred toliko hvale prosipao, kao da je to ko zna kakva naprava kojoj nema ravne.

Sa čanjske plaže pošli su u sumrak, kao da su štedjeli motor i gorivo, veslajući naizmjenično, sa osjećanjem kao da je svo more njihovo, u blagom luku, isplovljavali su prilično sporo prema pučini. Kada su se našli na Nikoli znanom mjestu, otpočeli su sa odmotavanjem parangala, te jednostavne ali od davnina ribarima znane naprave. 

Uz nadolazeći mrak, za njima, na površini mora, ostajale su plutane oznake parangala koji je kao mamac k'ribama, potanjao u morske dubine. Svi su imali posla, - Velija je odmotavao kalem, Sreten ga je brižljivo potapao a Nikola blago veslajući u samo njemu pozatom pravcu, kao da je držao čas o ribarenju.

Pričao je o manirima riba, o parangalu, o nekim davnim ulovima, ali sve to sa primetnim  ponosom što kontroliše ono što se dogadja. Poslije svega, doplovili su u malu uvalu za koju je Nikola tvrdio da je to najljepša plaža na Jadranu.

Zaista, smještena u podnožju krševitih padina, obdarena pijeskom za koji kažu da je višestruko ljekovit, kao djelić netaknute prirode, ne tako slučajno, Kraljičina plaža odabrala je svoje ime koje joj bez svake sumnje i te kako pristaje. I ako je vrelo ljetnje doba, u tom dijelu, ko zna zbog kakvih i kojih morskih strujanja, sudara mora i kopna, a mještani kažu da je to božji dar, noći znaju biti veoma sveže a ponekada i hladne, kakva je bila i ta njihova ribarska noć.

Uz neizbježno crno vino, koje su tri "ribara" na pijesku Kraljičine plaže tiho ispijali, kao da im neko nevidljiv krade sate, noć je brzo odmicala. U neko doba, osvjetljeni samo zvijezdama, priče je polako ponestajalo a san je neizbježno dolazio po svoje. Sa osvjedočenim iskustvom o  boravku na otvorenom, Nikola roditeljski izdržljiviji, pošto su Sreten i Velija uz učinak vina i poodmaklu noć zadrijemali i konačno zaspali, strahujući da ne prehlade, malim ćebetom koje su za te potrebe ponijeli, povremeno je pokrivao čas jednog čas drugog. Da li mu je te noći u kontekstu toga  neizbježnog vremena, padalo na pamet da on Srbin pokriva Sretena Hrvata i Veliju Bošnjaka, to samo on zna, ali je bilo sasvim sigurno da su u toj noći njemu bili strani svi oni koji su se upravo tih dana i u tom nesreećnom vremenu, po Bosni i Hercegovini i oko nje, ubijali zbog vjere, nacije, imena, nekih davno preživljenih bojeva, poraza i pobjeda i ko zna zbog čega drugoga.

----------------------

Prvi sunčevi zraci označili su budjenje tri "ribara" a nakon prospavane noći na pijesku, jutro im je davalo osjećaj kao da ih je ta burna morska noć uz neizbježnu buku morskih talasa, rad nekog spasa izbacila baš tu na Kraljičinoj plaži.

Sa jutrom i prvim zracima koji dolaze sa horizonta pučine, tek tada, taj djelić prirode otpočeo je da pokazuje svoje čari nevidjene ljepote. Ne mareći za sve to, skoro kao da naredjuje Nikola: "Ajde momci, moramo što prije krenuti da nam neko od ribara ne pokupi parangal,". Bez pogovora, još neokrijepljeni od prospavane hladne noći, oni poslušaše i sporo ploveći krenuše tragom plutanih biljega koje morske struje bijahu značajno pomjerile sa ostavljenog položaja.

"Pripremite se, ako se bude zakačila koja Morina, pazite, ona zna da ujede a njen ujed je toliko jak,  može i čizmu da pregrize", poučno upozorava Nikola. Onako kao vrsni majstor, Nikola polako iz morskih dubina, preko ivice čamca, izvlači metar po metar parangala.  Eto  i  prvog ulova, pa zatim više i nekoliko Morina i ko zna kojih i kakvih riba, većih i manjih, nekih smiješnog izgleda, što je sve bilo kruna do tada nedoživljenog amaterskog lovačkog ushićenja i potvrda ribarskog "umijeća". Bio je to dobar ulov sa kojim su mogli da se pohvale Sretenovoj Veri i Velijinoj Meli, koje su se već dogovorile o pripremi riblje čorbe i zajedničkog ručka.

Sreten i Velija u stilu odvažnih lovaca, nespretno noseći ulov grabe ispred Nikole kao da su oni glavni. Ostaviše ulov tamo gdje treba, a uz zasluženi odmor, Nikola je već otpočeo svoju priču o ribarenju i ribama o njegovim nespretnim ribarima, o dogodovštinama koje je donijela ta i ako loše prospavana ali divna i nezaboravna ribarska noć.

O Bože, kad bi svi ljudi bili tako loši ribari kao i Nikola, Sreten i Velija - ali prije svega ljudi, ovozemaljskoj sreći nebi bilo kraja - ali nezaboravimo, to su bile one devedesete u kojima  su neki drugi ljudi zaboravili čovjeka.

Priča je istinita a posvećena je Nikoli Tesliću,
elektro-inženjeru iz Beograda          

                                                                                             Velija Murić- advokat                  

Aforizam dana:

Živimo u klasnom društvu. Elitu čine prvoklasne budale.
Marina Aristo Marković
Aforizmi >>>

eSpona OTV EU

Otvorena televizija

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Zeljko Rutovic Postmediji knjiga

 

Priča eSpone