BombonjeraNajstarija bombonjera u cijelom našem kraju, jeste ona tetka-Marina! O njenoj starosti se saznalo zahvaljujući tome što je tetka-Mara bila toliko prisebna i marljiva, pa je zapisala mastiljavom olovkom u crkvenom kalendaru za prostu 1965. godinu, da ju je dobila 30. aprila od zeta Mila, zvanog Kačamar, i to na ime svojeg rođendana! Nije tada mogla ni da nasluti, a kamo li da pomisli, da je svojim postupkom ušla u varošku slatku istoriju, dakle, u nepisanu istoriju slatkiša, bombonjera, želea i čokolada. Iako sirota tetka-Mara nije čestito ni znala kojeg je datuma rođena, a niti je taj dan slavila od svoje navršene petnaeste godine, kada su joj roditelji rekla da je postala ,,velika đevojka“ za to, doživjela je da je njen zet Mile Kačamar, visoki i primršunjavi učitelj, kojeg su zlobnici i zavidljivci, onako u potaji, zvali i Prangija, časti bombonjerom.

Inače, bombonjere su se tada nosile na svadbe, povojnice, rođendane i druge svečanosti, kao veoma skupi pokloni i poseban vid pažnje i časti! Rukovanje bombonjerama povjeravano je onim najštedljivijim bakama, tetkama i strinama, čija su srca bila nepotkupljiva i koje ni molećivo-plačna lica unučadi nijesu mogla da otvore, ne što su one bile surove, nego zato što je, jednostavno, bilo takvo vrijeme. Zato su one i bile na čelu porodičnih grupa koje su upućivane na razne proslave i svečanosti; koračale su važno, kao pravi predvodnici i barjaktari, a tek, na korak-dva iza njih stupale su one, koje su nosile obavezni patišpanj, napravljen od najmanje deset jaja, žut kao vosak i pitu savijaču! Inače, oni uobičajeni i ustaljeni darovi tog vremena za dobru dječicu bili su obliku tri-četiri kocke šećera, našao bi se tu i koji orah komišanac, poneka mirišljava jabuka, lokum s ugljenisanim parčetom oraha ili keks, koji je sakriven u pregradama bakinih i tetkinih škrinja za djevojačku spremu, dobijao svojstva armiranog betona.

U vrijeme kad je Kačamarova bombonjera dospjela u njihov pošteni i časni dom, tetka-Marinim sinovima Žaru i Vulu bilo je po deset i dvanaest godina i obožavali su čokolade, u bilo kakvom obliku. Kada ju je tetka-Mara izvukla iz papirnatog povoja u koji je bila brižljivo upakovana, kao da je kakvo razmaženo derište, pravi jedvaček, nekakva toplina, pomiješana sa slatkim iščekivanjem, razlila se istovremeno kroz njihova slabašna dječačka tijela, očekujući da će već istog dana biti počašćeni; slatka drhtavica, koja obuzima svako dijete i pri samoj pomisli na čokoladu, a tek na bombonjeru, kad se u ustima pojačano sakuplja pljuvačka i srdašce jače lupa, poprimila je oblik pravog podrhtavanja. Ali, avaj! Okrutna sudbina nije bila nimalo naklonjena mališanima - nijesu stigli ni da je poglade i bolje zagledaju, a ona je već bila spremljena u tajno kućno sklonište, koje nikada nijesu uspjeli da pronađu, uprkos velikim istraživačkim sposobnostima, koje su se ponekada graničile sa mađioničarskim vještinama. Nikako nijesu odustajali i posustajali i noćima su sanjarili o trenu kada će zagristi čokoladice iz bombonjere, uvijene u zlatkaste i srebrnaste omote. Žaro je obožavao bajadere i jedva je čekao da tu posebnu čokoladnu smješu stavi u usta, da bi se ona sama od sebe otopila i prilijepila uz nepca, dok je Vule maštao o slatkišu sa cijelom višnjom u sebi, umočenom u liker. Bombonjera je bila "Soko Štark“ i na kutiji su bile uslikane jarko crvene ruže. 

Međutim, nakon samo mjesec dana boravka u njihovom domu, bombonjera je započela svoje putešestvije - naime, tetka-Mara je tu magičnu kutiju sa čokoladicama uvila u bijeli papir koji je nabavila iz obližnje mesare i ponijela ju je kao dar, sa ostalim ponudama, svom bližnjem rođaku Jovanu, poznatijem pod nadimkom Karanfil, koji se tada oženio! Žare i Vule su, sa suzama u očima i sa nekakvom nepojamnom tjeskobom u grudima, koja ih je gušila kao paklenska kiša, koja zna da savija drijenje do crne zemlje i obavija ga magluštinom, ispratili bombonjeru na put, kako je u tom trenutku izgledalo, bez povratka. Sirotim dječacima često je dolazila u san bombonjera sa crvenim ružama, bajaderom i čokoladicom sa višnjom - kad bi se razbudili, usta su im bila puna, ali samo pljuvačke.

Prolazile su sekunde, minute, sati, mjeseci, godine i bombonjera je potpuno zaboravljena! Tetka-Maru su, u međuvremenu, pritisnule godine i urušilo joj se zdravlje! Poslije dugotrajnih boravaka i bdenija po bolnicama ljekari su je otpustili kući i onda su počele uobičajene posjete. Kad su joj snahe pokazivale banane, limune, narandže, guste sokove, čokolade, napolitanke, razne kafe i sve ostalo što su joj donosili za viđenje, srce joj je brzo zalupalo kad je u toj hrpi ugledala bombonjeru sa crvenim ružama!  - Ovo je naša bombonjeraaaaa- uzviknula je tetka-Mara, jakim glasom, kao da je potpuno prezdravila, tako da su svi u sobi skočili na noge- evo, na ćošku je mrlja od tuša. 

Da je to ona bombonjera postalo je jasno čim su vidjeli datum proizvodnje - fabrički pečat je to pokazivao nedvosmisleno! A mrlja je bila dokaz pride - kroz omotni celofan neko je vješto utisnuo tačku tušem, koja se malčice proširila, dok se nije sasvim upila u karton i osušila! 

Kad su izlazili iz majčine sobe, Žaru i Vulu, se učinilo da su začuli njen prigušeni jecaj, koji se, čim su pritvorili vrata, pretvorio u otvoreno ridanje, praćeno bujicom suza, koje su natapale njeno uzglavlje, prošarano raznobrojnim cvjetićima.

U međuvremenu, tetka-Mara se preselila u vječnost, a njeni sinovi, snahe, unuci i unuke, pokazuju bombonjeru svojim prijateljima i ostalim gostima, kao što to rade kustosi sa najvrednijim izložbenim predmetom muzeja... 

Iz nedavno objavljene knjige Milije Pajkovića "Beranske priče“

Aforizam dana:

Najmanje dobijamo od kada daju sve od sebe.
Vladislav Vlahović
Aforizmi >>>

eSpona OTV EU

Otvorena televizija

viskom 300x250

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Zeljko Rutovic Postmediji knjiga

 

Priča eSpone