Arslan CekicSedamdesetogodišnji Arslan Čekić iz Gusinja, koji je još kao srednjoškolac skrenuo pažnju javnosti svojim avanturističkim duhom, strastvenim amaterskim bavljenjem arhelogijom u pećinama prokletijskih planina i slikarstvom, postao uzorni biznismen u Njujorku.

Kao učenik četvrtog razreda Pedagoške akademije u Nikšiću koja je kasnije prerasla u višu školu, Arslan Čekić iz Gusinja je uz podršku profesora likovnog vaspitanja Bata Brajovića u tadašnjem nikšićkom Domu Jugoslovenske narodne armije, (što je  tom peridu bilo dosta teško obezbijediti i za poznatije slikare), imao svoju prvu samostalnu izložbu slika koja je bila veoma zapažena. To mu  je i bila glavna preporuka da upiše studije likovne umjetnosti kod Nikole Gvozdenovića i Filipa Jankovića. Uporedo sa strastvenom zaljubljenošću u slikarstvo avanturistički duh tada dvadesetogodišnjeg mladića iz Gusinja, Arslana Čekića, je bio čvrsto vezan za još jednu u tom periodu neobičnu aktivnost - amatersko arheološko istraživanje divljih odnosno do tada neotkrivenih i neistraženih  prokletijskih pećina. Kao arheolog amater u jednoj od pećina prokletijskog masiva pronašao je mnoštvo arheoloških eksponata, čije vrijednosti tada nije uopšte bio svjestan, a koji su kasnije zaisntereovali stručnu i naučnu javnost u Beogradu, a potom i u Majamiju u Americi, gdje su laboratorijska ispitivanja potvrdila da se radi o eksponatima iz praistorije, starim oko 7.300 godina, a po njegovim riječima to su nalazi uzeti sa prvog sloja, a verovatno da u dubljim slojevima naslaga u pećini ima i starijih eksponata.

Inspirisan arheološkim nalazima koje mu je Arslan Čekič, kao srednjoškolac-maturant, pokazao i ostavio na čuvanje, poznati nikšićki vajar Mijo Mijušković, ga je nesebično podsticao da nastavi sa svojim arheološkim istraživanjima, a posebno kada mu je pokazao fotograiju figure čovjeka sa lukom i strijelom sa jedne od stijena u Prokletijama, iako ni on nije bio u potpunosti svjestan vrijednosti arheoloških nalaza ovog istraživača-amatera i svojevrsnog avanturiste. Upravo na informaciju o postojanju ovih crteža o kojoj ga je posredstvom Arslana Ćekića, obavijetio vajar Mijušković iz Nikšića, u Gusinje je nekoliko godina kasnije boravio poznati beogradski arheolog, Rastko Vasić, koji je u stručnom časopisu Arheološkog instituta  Nova Srbija (Knjiga XXIII-Beograd, 1972) objavio opširan naučni rad o crtežima na kamenu u Prokletijama).

Vajar Mijo Mijušković je,imao namjeru da Arslana Čekića ubijedi da upiše studije arheologije,kako bi se sa više znanja, na stručan način, bavio ovim istraživačkim poslom. U jednom od tih svojih avanturističkih istraživačkih poduhvata u koje je išao praktično bez ikakve zaštitne i druge opreme, Arslan Čekić je duboko u utrobi pećine glavom udario u oštri vrh nekog stalaktita ili stalagmita i od teškog udara pao u nesvijest i dosta iskrvario. Srećom, kada se osvijestio, uspio je da se izvuče iz pećine na površinu zemlje i zaustavi krvarenje. Taj događaj je bio povod da u tom vremenu u  poznatojej zagrebačkoj  reviji "Arena" u Zagrebu  o tome objavim  jednu od svojih prvih novinarskih reportaža, a koju, nažalost, nijesam sačuvao. Tada smo se sprijatelji i skoro bili nerazdvojni. Međutim, Arslan Čekić se odmah nakon što je upisao studije likovne umjetnosti, neočekivano, izgubio i nijesmo se više sreli do prije nekoliko dana kada je na putu za svoje rodno mjesto Gusinje došao u Berane da me posjeti. Bio je to naš susrtet poslije više od četiri decenije.

Iznenadni odlazak za Italiju

Mnogo godina kasnije, od nekih Gusinjana čuo sam da je u Njujorku i da je uspješan biznismen. Prije tri dana nazvao me telefonom i na terasi jednog beranskog kafića smo popili po kafu i dogovorili se za dva-tri dana nađemo u Hotelu "Berane" i porazgovaramo o svemu, pošto je on žurio za Gusinje na razgovor sa noviarkom Televizije Crne Gore koja priprema reportažu o njegovim istraživanjima prokletijskih planina i pećina.

Arslan Cekic w- Jednom prilikom, nakon što sam upisao studije likovnih umjetnosi na Pedaagoškoj akademiji sa namjerom da postanem nastavnik, slučajno sam  u glavnoj nikšićkoj ulici naišao na dva, tada mlada profesora istorije i izičkog vaspitanja. Oni su me tada kao svršenog srednjoškolca pozvai u svoj stan koji se nalazio u neposrednoj blizini. Očekivao sam da se radi o velelepom stanu jer za mene je bio san da postanem nastavnik, a profesor srednje škole je već u to doba  bilo nešto veliko, i za mene skoro nedostižno. Međutim, iznenadio sam se kada sam ušao unutra. Taj njihov stan je bila jedna obična sobica sa dva kreveta i ne znam da li je imala kupatilo, što me na neki način zbunilo, a i rastužilo. Pomislio sam: kad profesori žive u ovakvim uslovima, kako ću živjeti ja kao nastavnik, i to ako završim studije i zaposlim se?!

Kod nas je u to doba, objašnjava Čekić, bilo malo ljudi koji su išli na više škole i fakultete i naše očeve bi komšije i poznanaici, što iz znatiželje, a ponekad i iz zavisti što smo pošli na studije, obično pitali: šalje li ti što onaj sin što si ga školovao? iako su znali da nema od čega. Tog trenutka sam definitivno odlučio da neću biti nastvnik, te da  svojim roditeljima iako se zaposlim, ne mogu ništa pomoći. Da se bar zbog mene ne snebivaju, obajasnio mi je Arslan Čekić, zašto se odlučio da napusti studije i pođe u ono  vrijeme veliku neizvjesnost, pa i svojevrsnu i rizičnu avanturu.

Odluku za odlazak u inostranstvo, iako je to u onom periodu bilo dosta teško, Čekić je ubrzo i ostavrio. Otišao je za Italiju - u Rim.

- Ljubav prema slikarstvu me je natjeraala da obiđem sve galerije i sve kulturne znamenitsti Rima, koji je u neku ruku kolijevka likovne umjetnosti. To mi je pomoglo da upoznam mnoge ljude i steknem prijatelje, tako da sam pune dvije godine uglvnom slikao enterijere u novosagrađenim crkvama i katedralama i na taj način stekao novac koji mi je otvorio mogućnost da idem za Ameriku, gdje je i u tom periodu bilo odselilo dosta naših ljudi iz Plava i Gusinja. Otišao sam u Njujork. U početku mi se Amerika nije sviđala, tako da sam čak razmišljao i da se povo vratim za Italiju, ispričao nam je Ćekić.

Sklonost ka slikarstvu ga je i u tm megapolisu opet odvela u galerije, muzeje i likovne salone i izložbe. I, kako to često biva: sreća voli hrabre. Arslan je imao sreću da je upravo tih dana kada je razmišljao o povratku za Italiju, upoznao jednog najpoznatijih američkih slikara.

-Riječ je o slikaru Lari Riversu, koji je sada u istoriji američke umjetnosti, kao osnivač pokreta Pop art u umjetnosti, kaže Arslan Čekić

U njegovom ateleu je, kako kaže, radio oko godinu dana i zahvaljujući toj okolnosti upoznao se sa mnogim galerijama u Njujorku i u njima prodavao svoje slike.

-Rad u njegovom ateljeu mi je mnogo pomogao u prodaji mojih slika, priča Arslan Čekić.

Arslan Cekic avion

-Kako sam od djetinjstva želio da letim, tada mi se ukazala prilika da pođem u pilotsku školu koju sam završio u periodu od 1976. do 1980. godine i na taj način  dobio i pilotsku diplomu. Međutim, kada sam vidio kakvi su američki propisi za rad u vazduhoplovstvu, odstao sam od namjere da radim kao profesionalni pilot. Jedno vrijeme sam radio u građevinarstvu, a potom sam se opredijelio za posao sa prometom nekretnina. Taj mi je posao dobro krenuo pa sam poslije i obezbijedio svoje pansione za stanovanje kao i jednu perionicu sa hemijskim čišćenjem. Trenutno ima, kako kaže, 80 mašina za pranje rublja i četiri radnika koji to održavaju, i dobro živi.

Ideja da bude pilot, kako kaže, nije ga nikada napuštala, pa je kupio avion za sopstvene potrebe i sa njime je, obišao skoro sva važnija mjesta južne i sjeverne Amerike, i još uvijek leti. Od sredstava koja je zradio u prometu sa nekretninama kupio je sjeverno od Njujorka ranč od 100 hektara zemljišta, jer je namjeravao da na njemu formira farme, ali za sada tu ideju nije realizovao tako da ranč  samo povremeno obilazi. Namjeravo je i da na tom imanju napravi i mali aerodrom kako bi mogao da na njega slijeće sa svojim avionom. No, to su samo ideje koje će se, kako kaže realizovati, ako mu zdravstveno stanje, koje je zasada odlično, to i dozvoli. Inače, i do sada je kako kaže, obezbijedio dovoljno sredstva za normalan život njega i njegove porodice.

Proputovao "čitav" svijet

Sa onim što je do sada ostvario Arslan kaže da je u potpunosti zadovoljan. Pored engleskog jezika, dobro govori i italijanski i francuski jezik, a zna da govori i španski, ruski i albanski jezik. Proputovao je, kaže,"čitav svijet", bio u društvu sa mnogim poznatim ličnostima u Americi. Jedino je, kako ističe, malo zakasnio sa ženidbom. U Americi mora da se radi, jer ako ti zakasniš, kupac ide odmah kod drugoga, a u ovoj zemlji postoje tri zlatna pravila za bisnis koja, ako ne poštuješ, propadaš. Prvo je: kupac je uvijek u pravu, drugo: kupac je uvijek u pravu i treće: ako ti nešto nije jasno - vrati se na prvo pravilo! On je, kao ističe, sve što je ostvario uspio poštujući ta tri zlatna pravila, a za to je bilo potrebno  mnogo truda i odricanja. To je i bio razlog što se tek u pedesetoj godini života oženio i to sa Razom, porijeklom iz južnog dijela Albanije i sa njom dobio sina Kaplana, koji je sada student druge godine na Fakultetu za biznis i administraciju na Njujorškom univerzitetu. On će, kako se nada, kada završi fakultet znati da nastavi njegov posao i vjeruje  u još još veći prosperitet. A on bi se, kako kaže, rado vratio u Gusinje, ali na taj korak ne smije da se odluči, jer ga "godine sustižu", a sa godinama će, neminovno doći i bolesti, a iz Gusinja se, kako veli, za najobičnije medicinsko snimanje mora putovati do Berana, a to u godinama smeta. Jedino, misli, da bi se u Gusinju mogao uz njegovu pomoć formirati muzej gdje bi bili izloženi i eksponati iz prokletijskih planina koje je on pronašao i naravno drugi eksponati i starine kojih u ovoj varošici, sada novoj opštini, svakako ima dosta.

Braho Adrović

Aforizam dana:

Živimo u klasnom društvu. Elitu čine prvoklasne budale.
Marina Aristo Marković
Aforizmi >>>

eSpona OTV EU

Otvorena televizija

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Zeljko Rutovic Postmediji knjiga

 

Priča eSpone