Kada bi kao neki novi Bane Bumbar pisao dnevnik, stranica za 2018. godinu vjerovatno bi pocinjala ovako: „Te 2018-te godine održane su Zimske olimpijske igre u južnokorejskom gradu Pjongčangu, Vladimir Putin je izabran ponovo za presjednika Rusije, Francuzi su osvojili titulu prvaka svijeta u fudbalu, Novak Đoković je osvojio Vimbldon, Srbija je postala evropski šampion u vaterpolu, Zvezda se plasirala u Ligu šampiona, a ja sam jednog lijepog junskoga popodneva, poslije 20 godina, upoznao mladića na magistrali s kišobranom.“

Eto koliko je teško a ne ogrebati se o njegov stih.

Sobic

Miladin Šobić predstavlja simbol jedne generacije u kojoj nije bilo bitno da svako zna ko mu je premijer a kamoli neki ministar, ali je stvar prestiža predstavljalo poznavati rok bendove čiji su energični nastupi i stihovi pokretali milione mladih Jugoslovena.

Miladin Šobić je rođen sedmog januara 1956. godine u Nikšiću, gdje je odrastao i završio srednju školu. U danima srednje škole Šobić je prvi put počeo komponovati i pisati, a nakon nje upisuje turizam u Dubrovniku. Taj period se smatra ključnim za njegovo stvaralaštvo.

Pod utiskom studentskog života i velikih prijateljstava, on stvara svoje najveće pjesme. Preselio se u Sarajevo gdje je doživio vrhunac karijere.

U tom periodu stvara svoje najveće pjesme. Prvu pjesmu, „To sam ja“, objavljuje 1975. godine, a ona, u to vrijeme, u studentskim krugovima dobija status studentske himne.

Godinu dana kasnije, na muzičkom Festivalu „Omladina 76“, u Subotici, osvaja drugo mjesto s pjesmom Daj nam neba.

U saradnji s klavijaturistom Gaborom Lenđelom i studijskim muzičarima snimio je albume Ožiljak  (Diskoton, 1981.) i Umjesto gluposti (Diskoton, 1982.).

Album "Ožiljak" obilježile su numere "Džemper za vinograd" i "Kad bi došla Marija". Album "Umjesto gluposti" se počinje raditi u Studiju muzičkog ateljea u Subotici. Pored naslovne pjesme tu su: "Đon", "Od druga do druga", "Opet krivi tip", "Svetozara Markovića 39" i dr.

Snimio je i treći album pod nazivom Barutana ljubavi, ali zbog porodične  tragedije, smrti sestre, ostavlja muziku i album nikad nije završen.

Održao je niz koncerata na kojima je okupio veliki broj ljudi, a Šobić se uvijek odazivao na pozive studenata i ljudi iz manjih gradova.

No, glavni krivac za moje teško „inficiranje“ Šobićevim pjesmama i inače rok muzikom i zvukom gitare je moj tetak Slavko Korać (inače bivši član beranske grupe VIS Blijede sjeneke).

Sa 13 godina, koliko sam tada imao, ušao sam u svijet muzike Miladina Šobića i prvi stih koji sam čuo je „Život stalno menja lak, najgori sam njegov đak“. Nakon toga na repertoaru su se našle sve ostale pjesme i do dana danasnjeg su ostale na mojoj plej listi.

Bila je subota popodne oko 14 časova, još jedan naporan dan nakon posla. Odlučio sam da odem na pivo da utolim žeđ na +40 , kako samo zna da bude u Podgorici.

Prolazeći pored „Gintaša“ odlučim da svratim tu u jedan restoran i uz pivo nešto i prezalogajim. U sred ručka mahinalno bacim pogled na ulazna vrata i u tom momentu mi iz ruke ispada pribor za jelo.

Protljam oči i ne mogu da vjerujem, na vratima je stajao baš on -Miladin Šobić sa sestrom Bebom i još jednim prijateljem.

Ulazi u lokal i sijeda za sto. Ovu šansu ne smijem propustiti kažem sebi, ustajem i prilazim ka njemu. Gledajući gromadu ispred sebe osmehnuo se i kada sam mu pružio ruku i rekao svoje ime rekao mi je tihim glasom „jednom si poželeo, sada se ispunilo“ i zagrlio me kao da je znao koliko emocija u meni izaziva ovaj susret.

Ovaj trenutak mora da se ovjekoveči, vadim svoj mobilni telefon i fotografijemo se da se ovjekoveči susret.

Mnogi će reći da nije velika stvar susret sa Miladinom Šobićem , ali ja bih samo na to odgovorio njegovim stihovima

A zašto ne biti običan i voljet male stvari
zašto svako mora biti glavni,
šta to ima lijepo obraz zakrpljen sa flekom
zašto sa tugom gledam za čovjekom

Želio bi ovim putem da vam prenesem jednu priču koju je ispričao Vanja Radovanovič, sestrić Miladina Šobića, i onda ćete shvatiti način nastajanja njegovih pjesama.

„Prije nekih 15ak godina, krenem s ujakom pješke od Slavije ka Terazijama, ulicom Srpskih vladara. U nekom momentu on stade, pogleda gore i upita me: Znaš li đe smo sad“?

Ja stadoh zbunjen. Gledam oko sebe, mala raskrsnica, pješački, preko puta poslastičarnica, malo niže Manjež, odmah tu JDP, SKC, standardna postava tog kraja, al' s naše strane mimo semafora ništa.

Ustvari, ništa bitno.

Ćutim, razmišljam na brzinu da skontam šta sam propustio, vrtim glavom ne bi li pronašao neku spomen ploču, neko mjesto sa poznate mi fotografije il' nešto slično, al' džaba. Ništa sem blještavog C sa C marketa u blizini, al' to ne uzimam u obzir. Predajem se.

- Nemam predstavu, đe sam!

- Ko zna koliko si puta prošao ovuda, a nisi ni pomislio da je ovo „ugao preko puta, pravo ispod neba.“??!

Ugao preko puta?! I dalje ne kontam. Pogledah gore, stvarno nebo. Okrenuh se i vidjeh iza sebe ulaz zgrade. Ogromna siva gvozdena vrata sa staklenim lukom na vrhu i preko stakla velikim bijelim slovima ispisano: SVETOZARA MARKOVIĆA 39“

Definitivno je Miladin Šobić ostavio trag na mene. Da li je i na vas utisnut Miladinov trag, kako to u svojoj pjesmi kaže Dušan Mandić Šejn.

I ista pjesma s kojom god da odem u krevet, Od druga do druga, od drage do drage, Svetozara Markovića 39, Zauvjek na cesti Miladinov trag je, I neću dati bagri da mi pokvari plan, Makar kao kišobran na magistrali ostao sam, Ja ne dam se rijeci, ja pratim Miladinov trag

Milan Trifunović

Foto: YouTube

Aforizam dana:

Bila sam potpuno luda za njim. To me je opametilo.
Sandra Petković
Aforizmi >>>

eSpona OTV EU

Otvorena televizija

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Zeljko Rutovic Postmediji knjiga

 

Priča eSpone