U pitomom i, uistinu, starom naselju Lušcu, prilijepljenom uz Paklenu, Rudinu i Lokvu, bjelasičkim ograncima, rastegnutom na tri, kao tepsije, ravne terase, ispunjene i načičkane plodnim njivama punim pšenice, ovsa, ječma, kukuruza i krompira,

Na desnoj strani vijugavog i zmijolikog puta koji vodi na Jelovicu, planinu pitomog izgleda, na samom ulazu u katunsku dolinu, teku dva izvora, udaljeni jedan od drugog dvanaestak metara!

Nijedno nasleđe nije samo dično, slavno, uzorno, idilično. Svako doba, svaka kultura, svaki običaj i tradicija, svaki moral, sigurnost i čednost imaju svoj stil, svoje prefinjenosti, ali i svoje grubosti i svireposti.

Golofuskovići! Čuli ste sigurno da neko ponekada spomene tu riječ.   

Niko ne zna kada je u našem kraju prvi put upotrijebljena neka ljekovita trava kao lijek, niti kada je spravljen prvi melem, ali je to sigurno bilo prije dolaska Rimljana, Grka, Turaka, Austrougara, Italijana i Njemaca! 

Do prije skoro godinu dana imao sam dodatan razlog da posjetim Kolašin. On je bio tamo. I dočekivao me onako, kako se dočekuju najmiliji. Uvijek raspoložen, veseo i nasmijan.

Kako pisati o običaju koji je duboko zaglavljen u vremenu i zaboravu, koji se ne primećuje, ne izdvaja iz prošlosti, ne izdiže iznad života, a doseže njegovu veličinu i otkriva smisao i vrednost običnih dana i običnih ljudi?