... U zemlji mog djetinjstva, niko nije pravio dramu oko vremena. Kad bi pala kiša ili snijeg, majka je znala reći: „Neka pada, pada na svoju zemlju.“ I tu bi priča završila. Nije nas zanimalo što donosi sutrašnji dan. Vrijeme je jedna od rijetkih stvari u životu na koje ne možemo uticati.

Avgusta, 1914. godine, Crna Gora zarati  s Austrougarskom, a dva crnogorska iseljenika poručuju iz Amerike  kralju Nikoli: - 'Oćemo li da dolazimo tamo ili da udarimo s boka!?

Bile su to divne godine kada je Herceg Novi disao punim plućima, šireći kosmopolitske grudi gostoprimstva tog mirisnog parčeta Jadrana. Bijahu to  duhovna, kulturološka, civilizacijska, estetska, umjetnička pluća širine, vrijednosti i najšireg smisla. Sedamdesete i osamdesete prošlog vijeka.

...Kod nas su tek počinjali da se pojavljuju prvi hipici. Za nas djecu bili su izazov – predmet divljenja, tajanstvene fascinacije i neizgovorene znatiželje.

Daleki jedan starac trune sad pod zemljom u gnjilopotočkom groblju ispod Trešnjevika, tu pod jednom divljom trešnjom zapadno i nešto gore. Na njegovom grobu, uraslom u sitnu gnjilopotočku travu, u zvonič i poneku ćumpicu sjeruše.

Doručkovao sam jedaman u Titogradu, večerao u Los Anđelesu! Sve u jednom danu. Bilo je to vrijeme Titove Jugoslavije, kada je Jugoslovenski aerotransport (JAT) s lakoćom prelijetao kontinente. 

Kažu mi: „Piši o Amsterdamu.“ Ali, kako pisati o ljubavi, kada se o ljubavi šuti kao o najljepšoj tajni koju samo srce razumije? Neke se ljubavi ne izgovaraju naglas. One ostaju u nama, bilo da su naš ponos ili naš grijeh. A Amsterdam, on pripada toj tajni.