Kao i većina ljudi sa naših balkanskih prostora koji su se silom prilika otisnuli da sreću potraže u inostranstvu, Safet Sajo Adrović iz Luksemburga, u početku je morao da radi najprostije poslove kod privatnika, ali je za dvadesetak godina boravka u toj zemlji izrastao u jednog od najpoznatijih biznismena u oblasti ugostiteljtva u čitavoj državi.

Stekao je zavidan imetak i što je najvažnije, svoju djecu usmjerio na školovanje na najprestižnijim evropskim univerzitetima.

Za vrijeme mojih boravaka u Luksemburgu, bio sam u prilici da gostujem u tri restorana čiji su vlasnici bili ljudi sa naših prostora - moji rođaci: Vahid, koji ima svoj lokal na atraktivnoj lokaciji na samoj obali plovne rijeke Mozel u Remišu. Njemu sam uz zahvalnost na zaista rođačkom dočeku "zamjerio" što nam je pored ostalog, ponudio rakiju šljivovicu iz nama u zavičaju susjednog sela Ćemana, umjesto da je donio iz svog sela, Donje Vrbice, čiji žitelji proizvode "najbolju rakiju na svijetu", naravno u našoj inerpretaciji, iako je stvarno kvalitetna.

U restoran kod drugog rođaka, Riza u Šifelanžu pozvao me je kolega po peru, književnik Faiz Softić, koji  se nakon ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini iselio u Luksemburg, gdje živi i radi više od dvije decenije. Tamo me sačekala već pripremljena bogata "sofra " i pored Faiza , meni dragi ljudi iz našeg bihorskog zavičaja: Mustafa- Mule Muhović, njegov brat Ernad i moji rođaci , vlasnik restorana Rizo i Raif, koji je doskora u gradu Ešu imao svoju samoposlugu.

Kako sam kasnije saznao, meso i ostale namirnice su kupili moji domaćini, a Rizo je pripremio zaista ukusno i kavlitetno jelo sa mirisom i ukusom kakav se, čini mi se, može jedino osjetiti kod dobrih domaćina u našem bihorskom kraju.

Uz zahvalnost na izvanrednom dočeku i prijatnom druženju sa ljudima sa naših prostora, kratak razgovor sa vlasnikom ovog restorana Rizom me posebno impresionirao (više nego izvanredno pripremljeno jelo i zaista divno druženje) i to prije svega zbog podatka da mu je jedan sin završio ovdje na zapadu fakultet i da se zaposlio u Ministrastvu inostranih poslova Luksemburga. Pokazao mi je i njegovu fotograiju gdje kao član luskemburške delegacije sjedi u zdanju skupštine Ujedinjenih nacija.

Da je ostao u našem zavičaju u Vrbici kod Berana, ako bi se uopšte mogao zaposliti, završio bi u Rudniku mrkog uglja u Beranama , ili u najboljem slučaju, ako bi uspio da dođe do fakultetske diplome, kao obični službenik u nekoj kancelarijici u Beranama ili Petnjici.

Ipak, od svih rođaka, vlasnika restorana u Luksemburgu, iz mnogo drugih razloga, izdvojio bih restoran Safeta Saja Adrovića u Šengenu na samoj granici sa Njemačkom. Naziv restorana na francuskom jeziku, naravno, zbog moje hronične bolesti nepoznavanja romanskih jezika, nijesam razumio, ali mi je Safet objasnio da u prevodu na naš jezik naziv restorana glasi "Neznanac". Objasnio mi je i zašto se odlučio za takavo ime.

Upornim i predanim radom do velikog uspjeha

Prije otvaranja ovog, Sajo je držao još dva restorana u Lukesemburgu i kada je namjeravao da otvori ovaj u Šengenu, poznanici su mu govorili da je, pošto je stekao imidž uglednog ugostitelja, dovoljno da umjesto bilo kakvog drugog naziva restoranu da svoje ime i da će gosti iz čitavog Luksemburga pohrliti prema njemu..

Međutim, on je postupio sasvim suprotno: Ime restoranu je dao "Neznanac". Uprkos tome, za veoma kratak vremenski period on se, zahvaljujući krajnje profesionalnom i odgovornom odnosu prema radu, predusretljivošću i ljubaznim odnosom osoblja prema gostima, nametnuo kvalitetom rada i uslugom da mu uglavnom kao gosti dolaze najimućniji Luksemburžani, Njemci, Francuzi i drugi. A kako i ne bi, kada se ima na umu da su restorani ovoga poznatog ugostitelja, između ostalog, dva puta proglašavani najboljima u kategoriji restorana ispod 400 mjesta u čitavoj državi - Lukesemburgu, o čemu je izvještavala i televizija.

Tako je jedan Balkanac u Luksemburgu, samo zahvaljujući svom kvalitetnom radu i radu zaposlnog osoblja, ljubaznosti i predusretljivosti te poštovanju gostiju, od "neznanca" vrlo brzo izrastao u jednog od najpoznatijih i najuglednijih ugostitelja u Luksemburgu. Da je to tako objasnili su nam i u Zavičajnom klubu "Bihor" Edin Latić, Hamdija Rastoder,Faiz Softić i Remzija Hajdarpašić

-Mi u Klubu kad želimo da nekog ugostimo na pravi način, a to su najčešće delegacije koje dolaze iz našeg zavičaja i iz Crne Gore, kao i naše ambasade u Briselu, obavezno ga vodimo na ručak ili večeru kod Saja u Šengen, jer unaprijed znamo da ćemo biti ugošćeni na pravi i dostojan način- rekli su nam.

Da je to tako, uvjerio sam se i sam, jer sam upravo zahvaljujući gostoprimstvu rukovodstva Zavičajnog kluba "Bihor" upoznao Safeta Saja Adrovića i bio dva puta gost u njegovom restoranu. Prvi put za vrijeme petih po redu Dana Bošnjačke kulture i ovog puta na samom početku 12. kada smo ja i supruga Rabija, kao i kompletna delegacija kulturnih radnika - učesnika ove manifestacije iz Crne Gore, ugošćeni na zaista visokom nivou, kao da se radilo o nekoj visokoj državnoj delegaciji. Treći put sam, samoinicijativno, odlučio da sa sinom Ervinom - Gagom, koji radi u Luksemburgu, pođemo na večeru u Sajov restoran o svom trošku, da mu bar pokažemo da cijenimo njegovo gostoprimstvo.

-Nema ni govora o plaćanju, bio je kategoričan Safet Sajo Adrović, kada je moj sin izvadio novčanik i pokušao da plati ono što smo pojeli i popili.

- Ako dođeš drugi put, plati za sebe i za svoje društvo, a ako sa vama bude Braho on će biti moj gost, obajasnio je, i tu više nije bilo rasprave.

Ovog poznatog ugostitelja u Luksemburgu, iako smo rođaci, upoznao sam zahvaljujući ZK "Bihor". Njegov otac Misin je rođen u Vrbici kod Berana (sada opština Petnjica), odakle se početkom šesdesetih, sada prošlog vijeka, odselio za Peć. Oženio se Stojadinkom a sina Safeta - Saja, dobili su 1967. godine.

Safet je započeo školovanje u Peći, a zatim je do drugog razreda srednje škole bio u Rožajama.  Školovanje na Odsijeku za informatiku produžio je u Hrvatskoj. Prije nego što je diplomirao, zaposlio se kao civilno lice kod Vojske Jugoslavije, gdje je, kako kaže, bio veoma cijenjen i dobro plaćan, kao dobar poznavalac informatike.

Nakon otpočinjanja nemilih događanja na prostorima Jugoslavije, iako su ga molili da ostane, Safet Sajo Adrović je 1991. godine odlučio da sreću okuša u inostranstvu. Napustio je Hrvatsku i zaposlio se u Luksemburgu.

Kao i većina ljudi sa prostora Jugoslavije u početku je morao da kod privatnika- Luksemburžanina, u njegovom hotelu, obavlja najobičnije poslove na čišćenju i održavanju. Kako je znao da govori samo engleski jezik, odlučio je da se zaposli kao konobar, gdje je radeći naučio i luksemburški i francuski jezik, s kojima se ovdje najčešće komunicira. A tu je i osnovno znanje njemačkog jezika.

Zahvaljujući radu u tom hotelu dobio je i papire za rad i boravak u ovoj maloj, ali po mnogo čemu velikoj srednjeevropskoj državi, koja je poznata, između ostalog, i po tome što je devedesetih godina sada već prošloga vijeka primila procentualno broju sopstvenog stanovništa, najveći broj prognanika sa prostora EX YU. Za sve to vrijeme nadao se, da će dobiti posao informatičara za šta se školovao.

Kada je vidio da ovdje uz velika materijalna sredstva dovode stručnjake iz Francuske čak i za poslove koje je mogao i on da obavi, definitivno se, kako kaže, oprostio od tog zanimanja i odlučio da se u ugostiteljstvu okuša kroz sopstveni biznis. U tom cilju iznajmio je prostor i otvorio restoran u Remišu u blizini obale rijeke Mozel, gdje se brzo pročuo po kvalitetu usluga, pa je 2007. godine otvorio još jedan restoran a 2012. i treći u Elzinach u Šengenu.

U ta tri restorana je, kako ističe, nedjeljno imao oko 6.000 gostiju, a na dan našeg razgovora sa njim,  računajući i dostavu, hranu je dobilo oko 400 lica sa područja Luksemburga.

Zahvaljujući izvanrednom radu Safet Adrović je stekao zavidan imetak sa kojim je u potpunosti zadovoljan. Zadovoljan je i činjenicom da je u proteklih deset godina kod njega radilo i sticalo dohodak za sebe i svoje familije preko 5o lica, pretežno sa prostora EX YU. Oni su njemu, kako kaže, kvalitetnim i odgovornim radom mnogo pomogli, isto kao što je i on njima pomagao da dođu do posla. Mnogo mu je pomogla, naročito u vođenju knjigovođstvenih poslova i njegova supruga, francuskinja iz Švajcarske Frangoiise.

Djeca su odabrala drugačiji put

Safet Sajo Adrović ne skriva da je dosta za sebe zaradio, ali s pravom ističe da su najveća "zarada" njegova djeca. Kćerka Adrijana govori šest jezika, a uz sve to je odličan student četvrte godine Medicinskog fakulteta u Strazburgu, dok mlađa Indira, studira komunikologiju i medije u Berlinu, a najmlađi sin Rajan je na prvoj godini studija psihologije u Briselu. S obzirom da su mu se djeca opredijelila za nauku, te da nijesu zainteresovana za rad u ugostiteljsvu, Sajo kaže da će uskoro zatvoriti dva restorana, a da će ovaj u Šengenu, kako je planirao, držati do penzionisanja.

- Kakav je sad, poslije svega, Vaš odnos prema svom zavičaju, prema Peći, Crnoj Gori i drugim prostorima EX YU?-pitali smo ovog uglednog ugostitelja iz Luksemburga.

-Ja sam zaista volio onu zemlju Jugoslaviju, i da je ona ostala, kakva je nekada bila, nikada je ne bih napustio. Primjera radi, moja posljednja plata u Hrvatskoj kao civilnom licu u vojsci bila je 12.900 dinara, odnosno skoro 2.000 maraka, a ovdje sam kod privatnika morao čitav dan da radim za 1.500. Podjednako sam volio sve republike, sve prostore od Triglava do Đevđelije i sve ljude. Sada su mi, nekako, osjećanja pomiješana. I kada se zaželim, tamo odlazim, skoro bi se moglo reći, samo turistički. Ovdje su mi se dobro snašli brat i sestra. Eto, da napomenem, i djeca moje sestre Bise i zeta Eda Škrijelja  su odlični studenti. Edo se zaposlio u Ministarstvu finansija i bio je najmlađi od svih zaposlenih koji je mogao da dobije takvu poziciju u državnom organu. I Elvis radi u Ministarstvu a Isko studira ekonomiju u Briselu i već se nalazi na četvrtoj godini, priča Safet Sajo Adrović.

On dalje ističe da je ponosan i zbog toga što su gosti u njegovim restoranima bili i tako visoki gosti ka što su na primjer belgijski kralj i svi ministri Luksemburga izuzev Junkera, skoro sve delegacije koje dolaze iz Crne Gore i mnoge druge značajne ličnosti. I sami podatak da gro gostiju u njegovom restoranu čine stranci, odnosno Luksemburžani, Francuzi, Njemci i drugi govori o kvalitetu usluga ovog biznismena i njegovih zaposlenih, a činjenica da su njegovi restorani u kategoriji do 400 mjesta dva puta proglašavani  najboljim u čitavoj državi ga posebno čini ponosnim.

Rad u restoranima mu je, kako kaže, pomogao da upozna mnoge važne ličnosti iz ove države, a to mu je pomoglo i u rješavanju mnogih poslovnih i drugih problema. Sve ovo učinilo je i autora ovih redova na neki način bude ponosan, jer u gradu u kome živi u Crnoj Gori, a čijem sastavu je doskora bilo i cjelokupno područje petnjičke opštine, samo jedan od rođaka ima kafić.

O preduzećima da se i ne govori, jer praktičnoi nema šta da se priča, izuzev jednog ili dva slučaja.

                                                                                                                                                                     Braho Adrović