Portal Strategija.org objavio je priču o posljednjem jugoslovenskom SFRJ timu koji je nastupio dok se država raspadala. Objavljeni tekst Espona integralno prenosi.

Tog juna 1991. godine seniorska reprezentacija SFR Jugoslavije osvojila je poslednju medalju – zlatno odličje na Evropskom prvenstvu u Rimu. Ratna previranja u državi već tada su određivala sastav tima, s obzirom na to da su slovenačke vlasti u toku takmičenja naložile Juriju Zdovcu da napusti reprezentaciju i da se vrati kući.

Ovo ipak nije bilo poslednje pojavljivanje zajedničke košarkaške selekcije. Kadetkinje Jugoslavije, predvođene najboljom igračicom šampionata Vedranom Grgin iz Splita, zatim Rankicom Šarenac iz sarajevske Bosne, Kristinom Lelas iz zagrebačke Montmontaže i Gordanom Bogojević iz beogradske Crvene zvezde, tokom jula su postale vicešampionke Evrope.

Već u avgustu kadeti su na Evropskom prvenstvu u Solunu nastupili bez petorice Hrvata, koji su, poštujući odluku Hrvatskog sportskog saveza, istupili iz zajedničke ekipe.

Praktično, poslednja reprezentacija cele Jugoslavije nastupila je od 26. jula do 4. avgusta na juniorskom šampionatu sveta za košarkaše u kanadskom Edmontonu.

Ovo je manje jugonostalgičarsko lamentiranje nad poslednjom ekipom zajedničke države, a više podsećanje na igrače, koji su zbog situacije u državi nepravedno ostali u medijskoj senci, a njihovi nastupi prošli nezapaženo. Priču o tome donosi portal strategija.org.

Jugoslovenska juniorska reprezentacija (igrači do 19 godina) nastupila je u sledećem sastavu: Dejan Bodiroga (Zadar-Stefanel Trst), Petar Arsić (Radnički Beograd), Nikola Lončar (Partizan Beograd), Veljko Mršić (Cibona Zagreb), Gavrilo Pajović (Budućnost Titograd/Podgorica-Bosna Sarajevo), Teo Čizmić (Kroacija Osiguranje Split), Željko Topalović (Prvi Partizan Užice), Željko Rebrača (NAP Novi Sad-Partizan), Velibor Radović (Kroacija Osiguranje), Mlađan Šilobad (Crvena zvezda Beograd-Partizan), Dragan Tarlać (Crvena zvezda) i Zvonimir Ridl (Olimpija Osijek). Selektor je bio Duško Vujošević, koji je upravo tog leta napustio kormilo beogradskog Partizana i prešao u redove ljutog rivala Crvene zvezde.

Ovaj tim trebalo je da nasledi ekipu koja je četiri godine ranije u italijanskom Bormiju suvereno osvojila zlatnu medalju. U sastavu su tada bili Vlade Divac, Toni Kukoč, Dino Rađa, Aleksandar-Saša Đorđević, Nebojša Ilić, Zoran Kalpić, Luka Pavićević, Slaviša Koprivica, Miroslav-Mič Pecarski, Teoman Alibegović, Samir Avdić, Radenko Dobraš, a sa klupe ih je vodio Svetislav Kari Pešić. Još danas se prepričava izuzetno dostignuće Tonija Kukoča u susretu sa SAD u predtakmičenju (trijumf “plavih” 110:95) – 37 poena, uz nestvarnih 11/12 za tri poena.

Juniori Jugoslavije su uoči prvenstva u Edmontonu nastupili na Mediteranskim igrama u Solunu i osvojili peto mesto. Poraženi su u grupi od Španije 66:68 i Grčke 69:73, a u razigravanju od petog do osmog mesta savladali Egipat (92:82) i Španiju (87:80).

“Plavi” su u Kanadi osvojili četvrto mesto, uz tri pobede i pet poraza. Uprkos čak tri poraza u predtakmičenju i drugoj fazi takmičenja, Jugoslavija je, zahvaljujući drugim rezultatima koji su joj išli na ruku, ipak ušla u polufinale gde je odigrala egal utakmicu sa reprezentacijom SAD.

Prvo poluvreme završeno je rezultatom 34:34. Mladi Amerikanci bolje su ušli u drugi deo i sa 10 uzastopnih poena pokazali rešenost da ranije odluče utakmicu. “Plavi” su, međutim, odgovorili istom merom i do kraja održavali rezultatsku “klackalicu”.

Rezultat na semaforu bio je 72:72, 23 sekunde do kraja. Antonio Lang je sa četiri realizovana slobodna bacanja doveo svoju ekipu na +4. “Plavi” su smanjili na 74:76 šest sekundi do sirene, što je bio i konačan rezultat. Nezadovoljan je bio selektor Vujošević jer je smatrao da nas je finski sudija Jugendbrand oštetio.

Psihološki uzdrmani, manje zbog poraza, a više zbog načina kako su ih Amerikanci pobedili, “plavi” su prokockali priliku da osvoje barem bronzanu medalju – u utakmici za treće mesto bolji su bili Argentinci.

Osim vansportskih razloga (dešavanja u zemlji i sudijski kriterijum u pojedinim utakmicama), Vujošević je kao glavni uzrok neosvajanja medalje naveo neiskustvo većine igrača, koji u svojim klubovima nisu imali dovoljnu minutažu, naročito u međunarodnim utakmicama. Ocenio je i da, za razliku od prethodnih, ova generacija u svojim redovima nije imala izrazitog šutera.

Ocenjujući individualni učinak igrača, Vujošević je istakao trojicu, a Dejan Bodiroga je inače bio MVP ovog turnira.

Strategija.org