Časopis za kulturu, književnost i nauku – „KOD“, čiji je izdavač Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, ispisao je nove stranice 19. broja, (19/2021)  tradicionalno objavljujući autentične tekstove posvećene poeziji, kulturnoj baštini, književnosti, slikarstvu i kritici.

Redakciju časopisa čine Ruždija Ruso Sejdović, Vlatko Simunović, Bogić Rakočević, Haxhi Shabani, Anton Gojçaj, Senad Karađuzović. Glavni urednik časopisa „KOD“ je akademik Zuvdija Hodžić, a odgovorni urednik Salko Luboder.

U novom broju časopisa „KOD“ kroz osam odjeljaka , koji čine skladnu cjelinu, autori tekstova čitaocima uspješno opravdavaju kulturni, književni i naučni karakter koji ovaj časopis već ima. Prve stranice posvećene su odjeljku Književnost, u kojem pišu: Kemal Musić, Sead Redžepagić, Maja Grgurović, Aslan Bisha i Ruždija Ruso Sejdović.

Drugo poglavlje časopisa nazvano „ Bez granica“ sadrži poeziju susjeda (Poezia e fqinjëve), stihove  Sadika Bejka, Skendera Tamalia, Frederika Rešpija i  Đerđa Fišta – franjevačkog sveštenika, profesora, pisca, prevodioca, predsjednika komisije za albansku abecedu u Kongresu u Manastiru Bitoli, člana državne komisije u Versajskoj konferenciji i potpredsjednika albanskog parlamenta.

„Ave, majko moja

Stojim u kiši. To je jedina stvar što volim.

Ko je on? Pitaju kišne kapi na mom čelu.

Tako sam čuo glas kiše,

Jednog ljetnjeg dana pored starog hrasta

Pored kapije ostavljene otvorenom za ptice.

Ah, kad sam bio mlad i lijep, mislio sam

Da sve kiše svijeta padaju za mene.

Al sad kad je prošlo toliko godina

Znam da nema nikakvog smisla što pada kiša.

Ode i moja majka pod jednom mramornom kišom

Iz arheologije božanstva koja su padala.

Ave, majko moja

Drugog boga nisam nikad imao, Amen“.

(Fraderik Rreshpja)

U ovom broju časopisa, stalni segment „Portreti“, sadrži tekstove Mirsada Rastodera i Izeta Perviza posvećeni sakupljaču i čuvaru narodnog muzičkig stvaralađtva, nedavno preminulom Ibišu Kujeviću i Kulturno-umjetničkom društvu „Vrelo Ibra“ iz Rožaja.

U autorskom tekstu  pod nazivom  „Planina kulture Ibiša Kujević“, Mirsad Rastoder zapisuje: „Kao strpljiv juvelir, etnolog i koreograf, Ibiš je decenijama, sakupljao, bilježio, tražio i čuvao autentične izraze narodnog stvaralaštva koje su nosili i raznosili brojni (ne)humanistički vjetrovi na ovim prostorima. Samo zahvaljujući njegovoj, gotovo fanatičnoj posvećenosti, imamo priliku da vidimo i čujemo detalje koji su duboko utkani u bošnjački identitet i identitet drugih naroda.“

Kulturno-umjetničko društvo „Vrelo Ibra“, takođe je vezano za stvaralaštvo i život Ibiša Kujevića, koji je kao folklorni koreograf pronio slavu Rožaja i „Vrela Ibra“.

O razvojnom putu, postignućima i značaju ovog kulturno-umjetničkog društva, više možemo saznati u svojevrsnom istorijatu  Izeta Perviza – „Pola stoljeća slave pod Hajlom“. Već na početku autor nam, takođe, skreće pažnju na monografiju KUD „Vrelo Ibra“, koja, kako Perviz piše „nadilazi prostore namijenjene ovakvim vrstama štiva.“

Kulturna baština predstavlja važan pokazatelj svijesti jednog društva, jer ona oblikuje identitet naroda. Pogrešno tumačenje kulturnog nasljeđa tako može dovesti do nerazumijevanja, zato je jako bitno ukazivati na poštovanje svakog kulturnog dobra.  A znamo da se  kulturna baština  dijeli na materijalnu i nematerijalnu kulturu.

Akademkinja prof. dr Hasnija Muratagić – Tuna je hronološkom metodologijom predstavila „Nešto o bosanskoj ćirilici odnosno bosančici“, što je i naslov njenog teksta. Čitaocima  časopisa „KOD“  približila je kulturu i pismenost od dolaska Slovena na Balkan do XX vijeka. Njena studija predstavlja pravu naučnu dragocenost u ovom časopisu.

„Pismenost je važan segment kulture svakog naroda. Ona se očituje najčešće preko pisanih dokumenata i drugih spomenika. Međutim na prostorima Balkana uništeno je puno toga. Nekada su to činili oni koji su nas porobljavali, a nekada i mi sami da bismo napakostili onim drugima i drugačijima. Ponešto je propadalo samo po sebi jer nije bilo od dobrog materijala. Zato je broj dokumenata o našoj prošlosti mali, naročito onih koji se tiču pismenosti“.

U svom tekstu zapisuje i sljedeće: „Kada se radi o našoj pismenosti, historicari govore o tome da je u vrijeme dolaska Slavena na Balkan Evropa bila podijeljena na dvije sfere, na latinsku i grčku... Proces opismenjavanja novopridošlih Slavena trajao je dugo, gotovo tri vijeka, zato što je između Slavena i njihovih pismenih susjeda stajao jezik kao najveća prepreka, ali i religija, kultura itd.

Slaveni nisu u početku mogli imati uređene države niti crkvu, a nisu se mogli ugledati na nekog ko je već razvio slavensku pismenost. Tek u IX stoljeću dolazi do zaokreta; stvaraju se slavenske državice, već su se poslavenili oni koji su vladali u, ranije poznatoj i jakoj državi, Bugarskoj.

Tad se javljaju Ćirilo i Metodije, učena solunska braća, vizantijski misionari, dakle, neslaveni, koji su 863.godine, po naređenju vizantijskog cara Mihaila, a na poziv moravskog kneza Rastislava, otišli u Moravsku ( današnju Češku i Slovačku) da tamo šire hrišćanstvo na slavenskom jeziku i tako spriječe nadiranje hrišćanstva iz njemačkih zemalja, na latinskom jeziku i moć Franaka, vizantijskih neprijatelja“.

O nastanku bosančice, koju vezuje za doba srednjovjekovne bosanske države, Hasnija Muratagić piše – „Postojale su bosanske kancelarije u kojima su dvorski pisari pisali povelje i druga akta 'po pravilu... na narodnom jeziku i ćirilicom' ( S. Nazečić). A ćirilica je upravo u tim bosanskim kancelarijama pretrpjela i izvjesne grafičke izmjene, odakle joj i poseban naziv 'bosančica' “.

Troje autora koji su predstavili svoje kritike o različitim književnim djelima su Milenko Jergović ( „Kad psi zašute, a čovjek prolaje“ ), Stijepo Mijović ( „Knjiga ljubavi i mudrosti“ ) i Dimitrov Popoviq ( „Kur falënderojmë dikë “ ).

Stijepo Mijović Kočan čiataocima je predstavio novu knjigu Miraša Martinovića „Teuta kraljica Ilira“, koja je bila dio 8. Regionalnog festivala fantastične književnosti, održanom u Bijelom Polju.

Miraš Martinović ne obrađuje ovu temu prvi put, već ima objavljen roman „Teuta“,  koji je preveden na albanski jezik, gdje ima i svoje drugo izdanje. Takođe, ova knjiga je nosilac književne nagrade „Zlatni zmaj“. Na naslovnici nove knjige Miraša Martinovića je - „Kraljica Teuta, skulptura, autor je Bujar Vani, a na zadnjoj stranici 'Kapija Daorsona', ostatci ulaza u ilirski grad u znanosti zvan 'Bosanska Mikena' “ – piše Mijović.

Ova kritika Stijepa Mijovića podijeljena je na četiri podnaslova, i to, Određenje; O čemu piše, kako; Književno-kritičko sagledavanje; Osobni odnos prema temi ovog romana.

Posebno mjesto u ovom broju časopisa zauzima projekat, čiji je pokretač i izdavač Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, koji je početkom godine obasjao svjetlošću crnogorsku likovnu javnost, to je leksikon slikara manjinskih naroda Crne Gore - „Saga svjetlosti“.

O ovom značajnom kulturnom djelu koje možemo okarakterisati i kao čuvara crnogorske kulturne baštine pišu Salko Luboder, Draško Došljak i Selma Đečević.

U svojim tekstovima autori su zapisali: „Već sada postaje jasno da će Leksikon činiti neizostavnu literaturu za sve one koji se budu bavili izučavanjem likovne, umjetničke i kulturne produkcije Crne Gore, a biće naročito zanimljiv za izučavaoce multikulturalizma“ – Salko Luboder

„Kada govorimo o ovoj knjizi, onda govorimo o jednom vrijednom djelu koje predstavlja značajan doprinos crnogorskoj likovnoj biblioteci, ali i pohvalu likovnim stvaraocima koji svojim djelom potvrđuju da crnogorska likovna umjetnost ima sa čime da se podiči i na najprestižnijim likovnim adresama. Objavljivanjem ove knjige, CEKUM se potvrdio kao ozbiljan izdavač za velike poduhvate“ – prof. dr Draško Došljak

„Preko slike se, ovdje, vodi dijalog, slikom se još jednom povezuje, između ostalog, i sa kontinuitetom identitetske svijesti koja uvijek i najsnažnije emanira kroz kulturu. Ovi dijalozi učvršćuju samospoznaje unutar autothonih etnosa u našoj multikulturalnoj sredini, i sa mogućnostima da se do kraja shodno izraze ( čemu je prilog ovaj vrijedan leksikon, ali i svaka slična institucionalna podrška) oni doprinose kompaktnijem i homogenijem ambijentu, ili, u konačnom, doprinose vjernoj slici Crne Gore kao multikulturalne zajednice koja upravo iz tog svojstva crpi svoju najveću inspirativnu i kohezivnu snagu“ – Mr Selma Đečević

Časopis „KOD“  tradicionalno, osim književne, zastupa i likovnu kritiku, pa je u svom novom broju stranice posvetio istaknutim stvaraocima Zuvdiji Hodžiću i njegovoj monografiji crteža i Kaltrini Hoti čiji je reekspresionizam predočio Esko Muratović.

Sadržajnost, kvalitet izrade, imena autora, obrađene teme, redakcija i uredništvo, svakim novim brojem „KOD-a“ potvrđuju vrijednost ovakvih časopisa. Jednaka je i čitalačka vrijednost koja će nakon iščitavanja stranica doprinijeti spoznaji i prenošenju našeg kulturnog, književnog i naučnog identiteta.

Ovaj, kao i svaki broj časopisa „KOD“  pruža mogućnost da postanu, za nove čitaoce, a za one stare da ostanu, čuvari tradicije sa zadatkom da prenose utiske kao i znanja stečena informacijama pročitanim u „KOD-u“ .

Sve ovo čini i suviše dovoljan razlog da se prethodni, ovaj i naredni brojevi časopisa nalaze na spisku našeg čitalačkog iskustva!

Filip Došljak