U izdanju Izdavačke kuće Кomovi, iz Andrijevice, nedavno je, posthumno, izašla iz štampe knjiga „Pouke i poruke iz mog života“, autora prof. dr Radovana Bakića.
O svojim profesorima i njihovim djelima, iz škole i sa fakulteta pisao sam, i ranije, posebnim povodima. Profesor o profesorima - ovdje je riječ o onim najvećim i sa posebnim poštovanjem.
Mjera mog osvrta je iz dvije perspektive: nekadašnjeg studenta kod profesora Bakića i sada njegovog kolege, po struci i višedecenijskog saradnika i prijatelja. Vrijeme neumitno teče, a patina ubrzo prekriva protekle događaje i znamenite ljude.
Već dugo su zamukli glasovi onih koji bi nam mnogo šta mogli reći. Među posljednjima koji se još mogu sjećati, predratnih i poratnih događaja je, koliko ja znam, profesor Radovan Bakić. On nas svojim radom uvjerava I upozorava da: sve što nije zapisano, nije se ni dogodilo.
Iz đačkog doba ostale su mi u sjećanju očeve riječi i riječi seljana „Radovan Vojinov - rođa ljudska”. Tek kasnije kad sam i ja dostasao za sabore po planini i upoznao profesora Bakića bila mi je jasna ta sintagma. Naime, profesor je dugo, dugo, bio rekorder u bacanju kamena s ramena na našim širim prostorima.
Bližim upoznavanjem u amfiteatrima i na terenu, sada sa prevelike udaljenosti od tog vremena, a kasnije i kao kolega, mogu sa sigurnošću reći da je on i intelektualni ukras našeg prostora. Prijatno sam iznenađen i njegovim najnovijim rukopisom Poruke i pouke iz mog života.
Odnosno, da se pred njegovom impozantnom biografijom, ostalim njegovim rezultatima u nauci i privatnom životu, postidimo. Rukopis je struktuiran na njemu svojstven, ispoljeni, metodološki isproban način. U prvom dijelu su grupisani tekstovi o djetinjstvu i redovnom školovanju.
Profesor Bakić se fotografskim sjećanjem vraća na prilike prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. To je dragocjeno, jer trebamo biti svjesni da tamo gdje biološki prestaje sjećanje na pojedinosti koje se zapisuju na ovaj način, u poslednjem trenutku, teško je vjerovati da će neko tako argumentovano moći nastaviti istraživanje.
U drugom dijelu rukopisa su situirani osvrti na učiteljovanje i rad nastavnika i profesora u školama i doškolovavanju uz rad. On slikovito opisuje mjesta i ljude gdje je radio i živio - Bašča, Кruševo, Gusinje, Кosovo Polje i Priština.
Svoje bračne i roditeljske obaveze koje, na samo njemu svojstven način, uspijeva maestralno da privede kraju. Uz sve te obaveze, velikog roditeljstva, pošlo mu je za rukom da ga proglase i „najboljim profesorom”.
Drugi dio knjige posvećuje Andriji Stefanovom Bakiću, generalu – lajtantu Carske ruske vojske koji je dosegao najviši vojni čin u istoriji bratstva i komandanta Carske armije.
Zatim, da bi sačuvao pamćenje o svojim precima kao „sveti čin i obavezu” o „đedovskom ognjištu”, detaljno piše o rodoslovu, i muškom i ženskom, njegovog đeda Mila Arsovog Bakića, jer svima nam je poznato da su Bakići „poznato bratstvo u Vasojevićima i Crnoj Gori.
Vjekovima su davali narodne prvake, junake i borce za slobodu, državne predstavnike, a kasnije razvojem školstva, poznate stručnjake, naučne radnike i intelektualce.” Zato profesor Bakić decenijskim stvaralačkim iskustvom se ne miri sa ustaljenom praksom da je „Crna Gora muška zemljaženskog roda.
A muški kult su stvarale i stvaraju žene.” On među prvima kod nas računa i žensko potomstvo i nasledstvo I po mlijeku i po krvi potvrđujući činjenično stanje da su odive pokazale i da pokazuju više nesebične ljubavi prema rodu nego rod prema njima.
Ova knjiga će se čitati na dušak, noseći se, sa sobom i usebi, tražiti i naći sebe u nas i njoj. Ona je smjeli intelektualni poziv za nezaobrav, zahvalnost, pomen, trajanje. Кnjiga će bitistanovnik Zabrđa, Vasojevića i šire. Oko nje će se okupljati generacije. Ona će toplinom ognjišta okupljati na neprekidne razgovore.
Ovo je dobro ukoričena rukopisna slika uspjelog intelektualca, domaćina, društveno - političkog radnika. Velikog Čovjeka! Profesora! Neko bješe Bakić Radovane!
