Adem Ado Softić: "Čudesni suncokret u bašti Pješadijskog puka- i druge priče iz starih Berana, "Pegaz" Bijelo Polje 2022. godine

Nakon prve po redu knjige zapisa iz prošlosti starih Berana,"Pod sjenkom Feminog oraha",a koja je naišla na topao prijem kod čitalaca, naročito starijih Beranaca i brzo rasprodata, beranski hroničar, Adem Ado Softić, upravo je objavio još jednu knjigu sličnih priča - zapisa, pravih malih zlatnih medaljona iz prošlosti starih Berana pod nazivom "Čudesni suncokret u bašti Pješadijskog puka - i druge priče iz starih Berana". 

Koristeći se prije svega veoma bogatom ličnom arhivom svog djeda, prvog beranskog muftije i šerijatskog sudije još iz doba Osmanske vlasti, čije ime nosi, te vijestima i drugim fotografijama, informacijama i zapisima iz "Glasa Crnogorca", "Carigradskog glasnika" na srpskom jeziku, koji je štampan u Konstantinoplju za vrijeme osmanske vlasti, i drugim glasilima, kao i sopstvenim istraživanjima, Softić je ovog puta objavio i ponudio čitaocima veoma zanimljivu i vrlo čitljivu knjigu zapisa iz prošlosti Berana odnosno iz perioda Osmanske vlasti na ovim prostorima, pa sve do ovih dana.

Riječ je 63 zapisa o ljudima i događjima i veoma zanimljivim detaljima iz prošlosti Berana, od kojih su većina bili skoro u potpunosti zaboravljeni i ovom knjigom, na sreću iz zaborava pretočene u nezaborav. Svakom od ovih zapisa i podsjećanja Softić je dao i svojevrstan lični pečat- poređenje sa sadašnjim stanjem u Beranama, kriiku i komentar pri čemu iz tih komentara isijava čežnja i žal što se i današnji stanovnici ovog grada ne ugledaju na najbolje primjere ljudskih i međuljudskih odnosa kakvi su nekada vladali u Beranama.

Iz predjela zaborava pretočeno u nezaborav

U naslovnoj priči- zapisu: "Čudesni suncikret u bašti Pješadijskog puka" Adem Softić je objavio fotografiju čovjeka koji se slikao ispod jedinstvenog stabla suncokreta sa sedamdeset i pet cvjetova koji je odgajen u Beranama.

Softić podsjeća da je ovo jedinstveno stablo suncokreta visoko tri metra odgajeno na njivi iza današnje Opšte bolnice, u bašti nekadašnjeg 48. pješadijskog puka Vojske Kraljevine Jugoslavije u septembru 1937. godine i da je na njemu izraslo "rekordnih nikad i nigdje do tada viđenih i zabilježenih  75 zlatnih cvjetova suncokreta".

Vijest je objavljena u tadašnjim novinama po čemu se i tadašnja varoš Berane pročula u čitavoj tadašnjoj kraljevini i šire.

Veoma je interesantan i zapis "Berane na vodi"u kome autor podsjeća da pored površinskog toka Lima,  njegove vode teku ispod površine zemlje često se pojavljujući kao izvori, makve i slično, što znači da se skoro čitavo gradsko područje nalazi na vodi.

O tome svjedoče činjenice da je u ranijem periodu ispred svake kuće postojala i pumpa za vodu do koje se dolazilo postavljanjem cijevi na svega metar - dva dubine. Softić podsjeća da su u temeljima pojedinih kuća u glavnoj gradskoj ulici, kao kada se gradila kuća Cufa Šekularca, zbog pojave podzemnih voda prvo postavljana bukova stabla otporna na vodu i truljenje i tek na njima započinjalo postavljanje temelja i zidanje.

Slično je bilo i kod izlivanja novih temelja na mjestu starih nakon rušenja Ahmed Hamdi pašine Vakufske kuće sa česmama 2006. godine. Softić ovom činjenicom dovodi u opravdanu sumnju već skoro utvrđenu činjenicu da je za vrijeme turske vladavine drvenim bukovim čunjevima do grada dovedena voda sa Manastirskog vrela jer su u to doba sve vode u bilo kom dijelu bile pitke te nije imalo potrebe da se voda za piće dovodi sa tolike daljine - 2,5 kilometara.

Na ovu priču nadovezuje se i priča "Šeherezada - balada o propadanju" o nekada najluksuznijoj beranskoj zgradi za stanovanje koja je sagrađena pedesetih godina prošloga vijeka u nekadašnjoj Beranskoj a današnjoj Ulici Svetog Save, i koja je nazvana "Šeherezada".

"Zbog podzemnih vooda na kojima počiva čitavi grad, što zbog sastava zemljišta i velike težine, zgrade zidane sa po dvije i po cigle, ona je počela polako da potanja. Njena cokla visoka 170 santimetara, sa četiri reda kamena i podrumskim przorima veličine sobnih, u svega par decenija potonulao je za skoro polovinu svoje visine. Dva stepeništa sa ispred oba ulaza u zgradu, po četiri stepenika i bočnim kamenim zidovima na kojima su se u popodnevnim časovima i večernjim satima okupljala djeca i stanari, danas, šest decenija nakon izgradnje, više ne postoje, a nivo asfalta dostigao je nivo praga ulaznih vrata, sva četiri stepenika progutala je zemlja, a podrumski prozori potonuli do pola nekadašnje visine!“, zapisao je Adem Softić i priložio fotografiju kao neoborivo svjedočanstvo.

Veoma je dobar i sadržajan zapis o prvom mostu od tvrdog- kamenog materijala u Beranama koji je na rijeci Bistrici kod Pešaca započeo iz svojih sredstava 1900. godine pop Josif Bojović. Pozivajući se na relevantne pisane izvore iz tog doba, Adem Ado Softić ističe da mu je ubrzo potom stigla pomoć i " carske blagajne, od beranskog kajmakama i pograničnog komesara, miralaja Hamdi bega Bećiragića, vojnog komandanta Ćazim bega i ostalih opštinskih službenika, imućnih građana, zanatija i trgovaca, a brojni mještani okolnih sela, nemajući čime drugim, vlastitim radom uzeli su učešće u izgradnji mosta na Bistrici".

Softić ističe da je o dobročinstvu i poštenju beranskog popa Josifa pisao i Carigradski glasnik koji je izlazio na srpskom jeziku, a između ostalog glas je stigao i do tadađšnjeg sultana Abdul Hamid Hana II koji ga je odlikovao Ordenom srebrene medalje "Imitijaž".

Samo dva mjeseca kasnije, nakon što mu je uručeno ovo odlikovanje, stiglo je i odlikovanje knjaza Nikole I Petrovića Njegoša - Orden knjaza Danila I "za osobite usluge ukazane crnogorskom narodu i Nama". Nagrađen je i Hamid beg Bećiragić Ordenom Knjaza Danila I trećeg stepena, što govori sa koliko se pažnje i u Kanstantinopolju i na Cetinju pratilo i cijenilo dobročinstvo, pa ma od koga dolazilo.

Na ovu priču svojim sadržajem i suštinom nadovezuje se takođe veoma saadražajan zapis "Uskršnji darovi Beranskog kajmakama" u kojoj se na osnovu objavljenog dopisa učitelja Milana Popovića, u " Carigradskom glasniku" iz aprila 1904. govori da je "danas u Beranama, nažalost, potpuno zaboravljeni  kajmakam i pogranični komesar Hamid beg Bećiragić i njegovo doba bilo najznačajniji period u razvoju beranskih hrišćanskih škola, a njihov najveći dobrotvor, startelj i pokrovitelj bio je upravo kajmakan, koji je ujedno bio i pokretač i brojnih drugih dobrotvornih akcija za prikupljanja pomoći tek osnovanim hrišćanskim osnovnim školama.

Slična je i priča "Muftijini darovi koji život znače" u kojoj se govori o dobročinstvima Softićevog djeda, prvog i jedinog beranskog muftije, Adem efendije Softića a koji je nekolicini siromašnih hrišćanskih porodica umjesto pomoći u novcu poklonio po jednu kravu da bi mogle da prežive.

Veoma je zanimljiva i priča "Hasiba" koja govori o nesrećnosj sudbini kćerke beranskog muftije koja se udala za bogatog trgovca iz Harema Nedžiba Zekovića, a koji je još dok je ona bila pred prvim porođajem, doveo drugu ženu, što je bilo u skladu sa tadašnjim šerijatskim pravilima.

Muftija mu je, poštujući propise, dao odobrenje da se ponovo oženi,ali nije mogao da podnese da njegova trudna kćerka bude sluga nekoj drugoj ženi i prije porađaja vratio je kući. Životna sudbina ove žene posebno je potresna zbog sudbine njene djece koja su kao njena kćerka koju nije ni zadojila, poslata za Tursku gdje je i ona sa svojim novim mužem trebala da se iseli, ali to nije učinila jer je u međuvremenu došlo do zabrane iseljavanja tako da ih ona za života nikada više nije vidjela.

Zanimljivi detalji iz bliže prošlosti

U knjizi "Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka" ima još čitava lepeza veoma dragocjenih i zanimljiv isječaka iz života starih Berana, pa i njegove bliže prošlosti, do ovih dana. U tom smislu veoma je zanimljiv i zapis o dostojanstvenoj i časnoj doskora živućoj starici Slavki Džudović, učesnici NOR-a, koja je skoro svu svoju bližu i dalju rodbinu izgubila u ratu i prvim poslijeraatnim godinama, uključujući i muža Radomira i do kraja života ostala časna i dostojanstvena i odvažna i kao takva služila kao primjer poštenog, gradskog i komšijakog života.

Posebno je zanimljiv i njen susrtet sa Garibaldijevom praunukom koja ju je posjetila u njenom skromnom stanu.

I tako redom- nižu se sve sami sitni biseri iz istorije Berana i njegovih žitelja: pričica o doktoru Dašu Nedeljkoviću i njegovoj fotografiji pored prvog savezničkog aviona koji je sletio na Ovsine kod današnjeg beranskog aerodroma, a koju mu je uradio poznatin beranski fotograf Hamo Hadrović.

Tu su i priče: "Depeša", „Most preko uznemirenih voda", o prvom beranskom mostu od tvrdog materiajala koji je srušen u poplavama poslije svega nekoliko godina nakon završetka izgradnje, o dr Milu Ivanoviću, koji je bio i slikar, poštaru Milu Butriću koji je nedavno preminuo, o vojvođanskom slikaru i između ostalog i autoru himne vojvođanskih kafana "Osam tamburaša s Petrovaradina" Ratku Šoću, Crnogorcu porijeklom sa Cetinja, o Nizamiji, odnosno prvom beranskom naselju na desnoj obali Lima, današnjim Haremama, o posljednjim topovima koji su označavali početak ramazanskg posta i iftara u Beranama za vrijeme italijanske okupacije, o Beranama u 12 država.

Tu je i zapis o književniku Miladinu Ćulafiću, o prof. dr Beširu Ljuškoviću i njegovoj pjesmi posvećenoj poznatom, nedavno preminulom uglednom beranskom hirurgu, Miloradu Bakiću, manifestacijama "Mikrofon je vaš", prvoj beranskoj pozorišnoj predstavi, velikom jugoslovenskom književnom Festivalu "Jugoslovensko rodoljublje danas" i još čuveenijem okruglom stolu na tu temu koji je okupljao najznačajnija jugolsovenska imena a na kome sam kao mladi književni stvaralac i sam imao čast da učestvuje.

O gostovanju Mata Parlova u Beranama, poznatoj beranskoj apotekarki Beti,profesorici muzike Bebi Vulević, dr Vlajku Boričiću ,prvim beranskim ženama frizerkama, među kojima i zapis o jednoj od njih, Vesi Jokić, o beranskoj glavnoj gradskoj ulici koju je projektovao arhitekta Rizvan beg a koja je zbog neobične širine u jednom periodu imala čak četiri drvoreda, što je u tom periodu moglo biti rekordom za Ginisa, kao i o prvim arhijerejima u posjeti Beranama.

I tako do završne opširne priče "o sahranjenom grloblju" koje je nekada postojalo na mjestu gdje se nalazi današnja autobuska stanica.

Kažimo na kraju da ova knjiga Adema Ada Softića, pored neosporne dokumentarne, ima i dosta literarnih vrijednosti, veoma zapaženih i lijepih poređenja, ironije, a ima i dosta ličnih zapažanja i komentara, koji se nekada mogu učinjeti i pretjerano pesimističkim, ali koji na neki način ipak imaju nekih opravdanja u današnoj beranskoj zbilji.

Kniga „Čudesni suncokret u bašti Pješadijskog puka- i druge priče iz starih Berana“ Adema Ada Softića objavljena je u izdanju IGP „Pegaz“ iz Bijelog Polja. Recezenti su prof. dr Saša Popović i prof. dr Draško Došljak.

Braho Adrović