Svega desetak dana nakon izlaska iz štampe, nova knjiga beranskog melanhroničara (kako ga je nazvao uvodničar prof. dr Saša Popović) Adema Ada Softića „Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka“ svoju prvu promociju imala je u Beogradu.

Promovisana je prije pet dana u Čitaonici Fonda umetnosti Biblioteke grada Beograda u Knez Mihailovoj ulici br. 56, nadomak Kalemegdana. Kao i njegova prva knjiga „U sjenci Feminog oraha“ koja je promovisana na istom mjestu 28. juna prošle godine, i ova promocija imala je svoju datumsku simboliku: održana je u srijedu, 25. maja, na nekadašnji Dan mladosti.

Za taj događaj vladalo je veliko interesovanje među Berancima-Ivangrađanima svih generacija koji žive, rade ili studiraju u Beogradu. Koji nose u srcu i sa nostalgijom pamte grad svog djetinjstva i mladosti. Bila je to prilika da se u beogradskom „Hramu knjige“ okupe i prisjete rodnog grada i sugrađana koji, kako reče autor, “nisu junaci crnih hronika; koji su svojom unutrašnjim svjetlom obasjavali grad kroz vrijeme i nevrijeme, i koji su u pomahnitalim bujicama spajali obale i povezivali ljude”.

Čitaonica fonda umetnosti bila je ispunjena do posljednjeg mjesta i sve do završetka promocije odisala neskrivenim emocijama učesnika i publike. Nadahnuto i emotivno o knjizi su govorili: dekan Ekonomskog fakulteta u Beogradu i prorektor Beogradskog univerziteta prof. dr Branislav Boričić, kao i redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Podgorici dr Saša Popović koji je pisao predgovor za knjigu, i samo zbog njene promocije doputovao iz Podgorice u Beograd.

O “Čudesnom suncokretu u bašti pješadijskog puka” govorila su i dva dugogodišnja prijatelja - pukovnika: Beranac, pukovnik Slobodan Stojanović i rođeni Bjelopoljac, pukovnik u penziji, profesor stomatologije, bivši načenik Stomatološke klinike na VMA u Beogradu, književnik, pjesnik, pripovjedač i aforističar - prof. dr Bešir Ljušković.

Kao nekadašnji starješina mladog vojnika iz Berana i kasnije velikog prijatelja dr Milorada Bakića, nakon pročitane prve knjige “U sjenci Feminog oraha” i priče u kojoj je opisana njegova humanost kroz davanje svoje krvi pacijentu za čiji se život borio na operacionom stolu, ponešen emocijama posvetio mu je pjesmu koja je ušla u knjigu.

Pjesmu nije imao snage da pročita jer su u publici bile prisutne obje kćerke našeg doktora Milorada koje su došle da se upoznaju sa njim i lično mu zahvale na svemu, pa je umjesto njega, sa neskrivenim emocijama, to uradio pukovnik Slobodan Stojanović.

Pjesnikinja i slikarka Miomirka Mira Saičić čitala je odlomke iz knjige dok je lektorka i saradnica na pripremi knjige za štampu, kao i autorka cvijetnih aranžmana u znaku suncokreta, dr Milena-Mima Pavićević Stojanović govorila svoje utiske o junacima i prve i druge knjige, posebno o Mišku Lizavcu kojeg se kao dijete plašila na ulici, a kome bi danas, kad bi ga srela, “kupila ćevape i pivo”.

Moderator večeri bio je Marko Jelić, koji je zajedno sa Društvom đaka Beranske gimnazije bio i organizator ove veoma uspješne i posjećene beogradske promocije nove knjige Adema Ada Softića „Čudesni suncokret iz bašte pješadijskog puka“.

Na kraju večeri, emotivnim govorom i toplim riječima zahvalnosti domaćinima, učesnicima i publici, obratio se i sam autor.

Anđela Suvajac

Obraćanje Adema Ada Softića

“Poštovani prijatelji, ljubazni domaćini i dragi gosti,

Beograd je grad u kom sam proveo mnogo lijepih godina i trenutaka kojih se i danas sa nostalgijom sjećam. Prije četiri decenije u njemu sam bezbrižno provodio mladost, nezaboravne studentske i vojničke godine i dane. U Beogradu i danas živi veliki dio mene i mnogo toga me za njega veže neraskidivim unutrašnjim vezama.

Ovdje imam puno dragih prijatelja koje nažalost vrlo rijetko viđam. Imam i onih koje od tih ranih osamdesetih nikad više nisam ni sreo ni vidio, ali ih nikad nisam zaboravio niti prestao da se nadam da ću ih jednoga dana negdje ponovo ugledati.

Život piše svakojake priče. Moju je odlučio da smjesti u Berane i čvrsto veže za grad, rijeku i obalu "koju ste napustili i predali bezvoljno" kako onomad reče Arsen Dedić. Za njegovu prošlost, za ljude u njemu i njihove sudbine, za one koji ničim nisu zaslužili prašnjavi veo zaborava pod kojim bespomoćno čile, cvile i jecaju.

A "Prošlost je bašta bajna", kako reče grupa KOD. Kopanjem po njoj nikla je naslovna priča ove knjige, o čudesnom suncokretu iz bašte pješadijskog puka, inspirisana nevjerovatnim podatkom vezanim za jedan beranski i svjetski rekord koji ni majka priroda, ni Sunce ne uspijevaju da obore već punih 85 godina. 

Suncokret je božanska biljka, simbol života i plodnosti, na kojoj raste zlatno Sunčevo ordenje kojim ga je  jednom davno odlikovalo za njegovu beskrajnu privrženost i vjernost. Postao je vitez u carstvu žitarica sa cvijetom u obliku tepsije pune božanskog sjemena, poput medaljona optočene prekrasnim zlatnim laticama.

Suncokretovo sjeme niče za svega dva dana, hrani, liječi i čisti zemlju, ali i dušu od zagađenja. Čak i od radioaktivnog zračenja. 

Na njegovom stablu koje zna da izraste u visinu čak i do 9 metara, obično procvjeta najviše desetak cvjetova. Rijetko koji preko tog broja. Na vrhu najvišeg ikad zabilježenog stabla od 9 metara i 17 cm u Njemačkoj je nikao samo jedan suncokretov floret.

A beogradske novine "Vreme", prije punih 85 godina, slikom i riječju zabilježile su da je 6 septembra 1937. u Beranama, u bašti 48. pješadijskog puka pored današnje bolnice, na stablu od svega 3 metra niklo nevjerovatnih 75 cvjetova suncokreta.

Rekord kojeg nažalost nećete naći u Ginisovoj knjizi rekorda, ali koji ni dan danas nije, niti će ikada biti oboren. Zato je ova naslovna priča mnogo više beranska nego što to na prvi pogled izgleda. 

Berane je grad prepun priča o zaboravljenim rekordima i rekorderima koji, poput suncokreta, čiste duše od zagađenja. Ali, u ovim mutnim vremenima te priče su potisnute u drugi plan. Mnogo su isplativije, češće i glasnije crne priče u crnim hronikama. Ali one ne čiste nego još više prljaju i zagađuju duše čitalaca. 

Kao i u prethodnoj knjizi, pod krošnju Feminog oraha, u ovoj sam pod krošnju tog čudesnog beranskog suncokreta u bašti pješadijskog puka, pokušao da skupim još jedan buket priča o vremenu i ljudima koji nisu junaci crnih hronika.

Onima koji su svojom unutrašnjim svjetlom obasjavali grad kroz vrijeme i nevrijeme, i koji su u pomahnitalim bujicama spajali obale i povezivali ljude. Koliko sam uspio u tome prosudiće čitaoci i vrijeme.

Kad sam se prošle godine vratio u Berane, nakon promocije prve knjige u ovoj istoj čitaonici lijepih umjetnosti, prvo što su me pitali bilo je: Kako sam uspio da održim promociju knjige svega devet dana po njenom izlasku iz štampe, i to u srcu Beograda, u Biblioteci grada u Knez Mihailovoj ulici.

To nije moglo poći za rukom ni Ivu Andriću, ni Meši Selimoviću. I nisam znao šta da im odgovorim. A večeras, poslije promocije ove druge knjige svega desetak dana po njenom izlasku iz štampe, na istom kultom mjestu u ovom hramu knjige, i to još ovako simboličnog datuma - Dana mladosti, mogu slobodno da kažem: I "Tvrđava", i "Na Drini ćuprija" mogle su ovdje biti blagovremeno i na isti način promovisane, samo da su Ivo i Meša poznavali Marka Jelića, Mića Popovića, i Društvo đaka Beranske gimnazije.

Sa ovakvim prijateljima ništa nije nemoguće. Ali, ruku na srce, ni Ivo ni Meša nisu bili Beranci, i nisu znali šta znači, i kakva je privilegija biti Beranac u Beogradu.

Hvala organizatorima i učesnicima promocije, Društvu đaka Beranske gimnazije, profesorima Branu i Saši koji su dali poseban pečat ovoj večeri i samoj knjizi, a naročito profesoru Ljuškoviću, pukovniku koji se i svojim činom i emocijom savršeno uklopio u ovu suncokretovu priču.

Čovjeku koji uzgaja suncokrete u bašti bjelopoljskog pješadijskog puka, i svojim knjigama čisti duše od zagađenja. Hvala mu na pjesmi posvećenoj i našem i njegovom velikom prijatelju Doktoru Miloradu Bakiću.

Hvala Miri i Mimi što su nam svojim učešćem i pojavom uljepšale ovu stranu stola na kojoj nam bez njih ni još ovoliko suncokreta ne bi moglo pomoći. Posebno hvala Mimi na strpljenju i nesebičnoj podršci tokom priprema malih beranskih književnih kolača sa orasima i suncokretom.

Hvala Biblioteci Grada Bograda na gostoprimstvu. Hvala još jednom Marku, Slobu i Društvu đaka Beranske gimnazije, i na kraju, a u stvari prije svega, hvala Vama koji ste svojim prisustvom uveličali i oplemenili ovo toplo beransko majsko veče u srcu Beograda. 

Sa Beogradom u srcu, još jednom Vam od srca zahvaljujem na svemu. Živjeli!”