Autobiografsko kazivanje kao čin otpora i samopotvrde

Knjiga „Progoni i vrijeme posrtanja“  Nikole Mijovića predstavlja mnogo više od lične ispovijesti – ona je snažan čin moralnog otpora, pokušaj da se lični identitet sačuva u vremenu koje briše granice između krivice i nevinosti, između ljudskosti i institucionalne brutalnosti.

Mijović piše iz pozicije čovjeka koji je bio dio sistema, čovjeka koji je vjerovao u njegov smisao i vrijednosti, ali koji je upravo od tog sistema doživio najsuroviju izdaju.

Autobiografski ton nije sredstvo samosažaljenja, već način da se obnovi lično dostojanstvo i upiše istina u kolektivnu memoriju jednog naroda. To je borba protiv zaborava i protiv institucionalnog nasilja koje ne ostavlja tragove – osim onih u čovjeku.

Knjiga tako funkcioniše kao kontrapunkt zvaničnoj istoriji - dok je sistem brižljivo konstruisao lažnu istinu o njegovoj krivici, autor ovom knjigom obnavlja pravo na lični narativ, dajući sebi glas koji mu je godinama bio oduzet.

Odgojen u ruralnim crnogorskim prilikama, gdje riječ, obraz i čast imaju veći značaj od života samog, Mijović u knjizi ne nudi samo faktičko svjedočanstvo već i moralno, egzistencijalno svjedočenje o slomu jednog čovjeka koji ni u porazu ne napušta vlastita uvjerenja. Ova vrsta autobiografskog iskaza time postaje svojevrsni čin otpora, ne protiv zatvora kao fizičkog prostora, već protiv poniženja, protiv laži, protiv moralne korupcije društva koje toleriše nepravdu.

Stoga, ključno pitanje koje se nameće jeste: Može li istina pojedinca imati veću težinu od institucionalne istine? U slučaju Nikole Mijovića – ona je jedina preostala istina.

Sudbina pojedinca u raljama državnog aparata ili sistem koji melje:

Knjiga do detalja razlaže mehanizme institucionalnog progona. Mijović, kao samostalni inspektor Službe državne bezbjednosti (SDB), nije bio "neprijatelj sistema" – bio je njegov lojalni činovnik, uzoran radnik sa reputacijom profesionalca.

Upravo zato njegova sudbina postaje još dramatičnija – sistem ne napada samo one koji mu se otvoreno protive, već i one koji mu nisu dovoljni poslušnici. Njegovo isključenje iz SDB-a, bez ikakvog obrazloženja, a zatim i brutalna montaža krivice za šverc oružja, ukazuju na obrasce koji prevazilaze individualni slučaj – ovo je tipičan primjer sistemskog obračuna sa unutrašnjim "nepoželjnima", sproveden po matrici političkog i etničkog obračuna tog vremena.

Kroz knjigu se jasno vidi kako pravda postaje sredstvo moći. Ne istražuje se istina, već se konstruiše narativ koji odgovara unaprijed donesenoj odluci. Ključni svjedok biva “otet”, mučen, prisiljen da lažno svjedoči. Tužilac preuzima konstrukciju od obavještajne službe, sud prihvata sve bez propitivanja. Odnos tereta dokazivanja je obrnut: optuženi mora dokazivati da nije kriv, a ne tužilac da jeste. Time se ruši osnovni pravni princip.

Sudski sistem se u ovom slučaju ne pojavljuje kao branilac prava, već kao egzekutor. Od institucije koja bi trebalo da bude garant pravičnosti, autor doživljava najdublje poniženje i krajnje urušavanje ljudskog integriteta.

Suštinski, pravo se svodi na formu bez sadržaja, a institucije postaju oružje političke i nacionalne represije. Zato slijedi pitanje koje knjiga snažno postavlja: Šta se dešava kada pravda postane oružje moći, a ne sredstvo istine? Odgovor je bolan, ali jasan – tada sistem više ne prepoznaje čovjeka, već samo metu.

Likovi iz tame: Imena koja ostaju i uloga pojedinaca u urušavanju pravde

Mijović ne piše samo o institucijama, već i o ljudima. On imenuje i identifikuje aktere svoje sudbine, otvarajući prostor za moralno rasuđivanje čitaoca. Tužioci, sudije, istražitelji i advokati nisu prikazani apstraktno – oni imaju imena, funkcije i odgovornosti. Upravo ta imenovanja čine knjigu snažnim dokumentom moralne osude.

Sudija M. Medjedović izdvaja se kao figura koja je – barem prema prikazu autora – pokušala da se distancira od nepravde, iako nije učinio ništa da je spriječi. Ostali – sudija istražitelj D. Čolaković, sudija presudidtelj M. Perunović, tužilac R. Odalović – prikazani su kao ljudi koji su napustili osnovne etičke principe profesije, svodeći pravdu na akt poslušnosti i pragmatične lojalnosti.

Najbizarniji i najtragičniji primjer jeste upravo tužilac R. Odalović, koji se u kasnijem periodu pojavljuje kao advokat Nikole Mijovića, pokušavajući da "ispravi" vlastitu grešku. Ova transformacija – od tužioca koji ga je poslao u zatvor, do "dušebrižnika" koji mu nudi pomoć – simbolizuje duboku moralnu deformaciju pravnog sistema, ali i ličnu unutrašnju pometnju ljudi koji su pristali da budu oruđe nepravde.

Autor ovdje ne traži osvetu, već suočavanje. Pitanje koje se otvara glasi: Ima li odgovornosti bez savjesti? Ako oni koji su kreirali nepravdu mogu nastaviti život bez griže savjesti, tada je posrijedi dublji društveni i etički poremećaj.

U knjizi, ova imena nisu tek puki „likovi“ – oni su nosioci odluka koje su uništile život jednog čovjeka. Njihova šutnja, saučesništvo i pasivnost nisu incidenti, već sistemska pojava. Time Mijović jasno poručuje – nepravdu ne vrše apstraktne sile, već konkretni ljudi koji su odlučili da ćute, sude, potpisuju i presuđuju mimo istine.

Ljudska degradacija i očuvanje dostojanstva:

Zatvor, u knjizi „Progoni i vrijeme posrtanja“, nije prikazan samo kao institucija lišenja slobode, već kao prostor dubokog antropološkog i moralnog urušavanja. Za Nikolu Mijovića, zatvor je kulminacija nepravde – ali i poprište unutrašnje borbe čovjeka da sačuva dostojanstvo kada mu je sve drugo oduzeto.

Smješten u spuški zatvor, on ne biva tretiran kao osuđenik zbog krivice, već kao čovjek koji nosi stigmu sistema. Dodatno poniženje dolazi kroz simboličku raspodjelu uloga: Mijoviću, nekadašnjem inspektoru SDB, dodjeljuje se rad u zatvorskoj radionici pod nadzorom zatvorenika – Roma osuđenog za teško ubistvo.

Taj detalj nije bez značenja: društvena hijerarhija je izvrnuta, moralne vrijednosti su izbrisane. Čovjek koji je bio stub sistema sada mora da se podvrgne njegovom najnižem sloju.

Ipak, autor ne koristi zatvorsko iskustvo kao izgovor za duhovni slom. On odbija privilegije, nadzornu ulogu i funkcije koje bi mu olakšale svakodnevicu. Njegov stav je jasan – ako je već nepravedno osuđen, neće prihvatiti ništa što bi značilo odustajanje od vlastitog integriteta.

Time zatvor postaje prostor iskušenja, ali i unutrašnjeg očvršćavanja. Čovjek koji je ponižen do kraja, ipak ne postaje bezvrijedan – jer zadržava ono što institucije ne mogu uzeti: svijest o vlastitoj nevinosti.

Kroz ovaj dio knjige postavlja se ključno pitanje: Gdje se nalazi granica između čovjeka i zatvorenika? U Mijovićevom slučaju, granica nije određena fizičkim rešetkama, već granicama savjesti. Iako fizički lišen slobode, autor ostaje slobodan u svom odnosu prema vrijednostima koje nosi – čojstvu, dostojanstvu i vjeri u istinu.

Knjiga kao dokument vremena i istorijsko svjedočanstvo:

Iako prvenstveno lična ispovijest, knjiga Nikole Mijovića nadilazi pojedinačni slučaj i prerasta u vrijedan dokument vremena. Kroz detaljnu rekonstrukciju događaja, navode konkretnih imena, intervencija političkih i bezbjednosnih struktura, autor ujedno stvara istorijsko svjedočanstvo o mehanizmima političkog progona u kasnoj fazi Jugoslavije i ranoj fazi tranzicije Crne Gore.

Posebno značajno mjesto zauzima poglavlje o novinaru Milovanu Brkiću, koji u intervjuu za Monitor razotkriva pozadinu Mijovićevog hapšenja, političke direktive, konstrukciju slučaja, i ulogu beogradske SDB. Brkić, u tom trenutku angažovan od strane najviših jugoslovenskih političkih struktura, postaje vanjski tumač istine – neko ko nije emocionalno vezan za Mijovića, ali ko jasno vidi da se radi o politički motivisanom progonu.

Taj spoj unutrašnjeg svjedočenja i vanjskog uvida dodatno potvrđuje dokumentarnu vrijednost knjige. Ona se, osim što je emotivno i moralno potresna, može čitati i kao istoriografski tekst, u kojem se na faktografski precizan način analiziraju odnosi među službama, politički pritisci, etničke napetosti i pravosudne zloupotrebe.

U tom smislu, knjiga postavlja novo pitanje: Može li književnost nadomjestiti ono što pravda nije ispunila? Odgovor je – ne u pravnom, ali svakako u etičkom smislu. Knjiga postaje "ventil oduška" – lična istina dostupna javnosti. Ona ne briše nepravdu, ali razotkriva njene mehanizme i sprječava da ona bude zaboravljena.

Knjiga umjesto presude:

 „Progoni i vrijeme posrtanja“ nije samo knjiga – to je sudski podnesak koji nikad nije ozbiljno razmotren, moralna presuda jednom vremenu, ali i ogledalo koje se pruža društvu koje je pristalo na ćutanje. Ona je dokument stradanja, ali i pokušaj iscjeljenja – kroz istinu, kroz pamćenje i kroz javno svjedočenje.

Knjiga nas uči da pravda nije uvijek rezultat sudskog procesa, niti je nepravda uvijek pravno vidljiva. Ona nam pokazuje da je zločin nad pojedincem moguć i u sistemima koji se formalno zalažu za red i zakon. U vremenu kada su institucije bile oruđe političke volje, čovjek koji je vjerovao u sistem postaje njegova žrtva.

Sudbina Nikole Mijovića ostaje kao opomena jer nije najveći problem u tome što je nepravda učinjena – već u tome što se ona ne ispravlja, što se o njoj ćuti, i što oni koji su je prouzrokovali ostaju nedodirljivi. Na kraju, knjiga ne traži ni osvetu ni žaljenje. Ona traži istinu i kroz to postaje pravda sama po sebi – ne u sudskom, već u ljudskom i moralnom smislu.

Velija Murić