Iz štampe je izašla knjiga „Ukidanje čovjeka“ (Logos ili techne) autora mr Željka Rutovića.

U knjizi, koja predstavlja logičan slijed njegovih socioloških i filozofskih razmišljanja objavljenih u knjigama „Digitalni demos“ i „Homo mašina“, u ovom djelu Rutović je, na 200. strana, objavio novih 37 priča, u kojima dalje razrađuje današnji život „postprivatnosti”, „postdemokratije”, „postistine” a samim tim i iz mnogo razloga, kako ističe Rutović, i „postčovjeka”.

Izdavač knjige je Komuna, kojoj je to 22. izdavačko djelo, a ako je suditi po recenzijama, ovo Rutovićevo djelo se može smatrati kapitalnim.

Kako su naveli recezenti: prof. dr Izudin Kapetanović, dr sc. Zoran Pičuljan i dr sc. Zulfo Ahmetović: „ Njegovi tekstovi su embrion, poduka i uputa za razumijevanje i shvatanje slike današnjice, svuda, na svim prostorima“, da Rutović „Suptilnom, razoružavajućom analizom po čovjeka razornih fenomena današnjice, ukazuje nam na brojne aspekte ugroze čovjeka kao misaonog bića“… kao i da „Knjiga Ukidanje čovjeka predstavlja teorijski bogat, dijagnostički precizan i intelektualno izazovan rad koji ujedinjuje filozofsku dubinu, sociološku kritiku i antropološku refleksiju“.

S. R.

Izvodi iz recenzija

Stil kojim piše Željko Rutović je nevjerovatan. On podučava, provocira, izaziva i potiče na razmišljanje… Njegovi tekstovi su embrion, poduka i uputa za razumijevanje i shvatanje slike današnjice, svuda, na svim prostorima. Kada pročitam njegov tekst nastavljam razmišljati, studirati i boriti se.

Prof. dr Izudin Kapetanović

Željko Rutović ne živi u imaginarnoj zabludi svoje kreacije. Suptilnom, razoružavajućom analizom po čovjeka razornih fenomena današnjice, ukazuje nam na brojne aspekte ugroze čovjeka kao misaonog bića…

I zato umijećem znalca, a s neskrivanom brigom za čovjeka u zakulisanim procesima vremena u kojem živimo prepoznaje ono što nam prijeti, ili što kao ostvareni rezultat te prijetnje već živi s nama i u nama… no Rutović ne plaši, već jedino želi da upozori, probudi zapušteno promišljanje.

Dr. sc. Zoran Pičuljan

…Naslov knjige  aludira na kraj jedne epohe — epohe čovjeka kao misaonog, autonomnog i slobodnog bića — i ulazak u novu paradigmu postčovječanstva, u kojoj se brišu granice između prirodnog i vještačkog, ljudskog i neljudskog, istine i manipulacije…

Ključno pitanje nije više samo „šta je čovjek?” nego „da li čovjek još uvijek postoji kao kategorija koja ima ontološki i etički sadržaj?”

…Knjiga Ukidanje čovjeka predstavlja teorijski bogat, dijagnostički precizan i intelektualno izazovan rad koji ujedinjuje filozofsku dubinu, sociološku kritiku i antropološku refleksiju…

…Ukidanje čovjeka nije knjiga o tehnologiji per se, već o ontološkoj dijagnozi našeg doba: kako savremeni svijet polako briše granice između čovjeka i mašine, istine i iluzije, slobode i kontrole…

Dr. sc. Zulfo Ahmetović

Uvodno slovo

Od Heraklita pa na dalje, logos bijaše riječ, smisao, poredak, um. U odnosu na logos kao moć mišljenja i rasuđivanja techne je bila (dugo) puka vještina. No, kako reče Heraklit sve se mijenja, pa i uloge, odnos, pozicije i značenja ovih pojmova. Tek, više il manje, vidljivo ili ne, techne danas jeste paradigma — apsolut savremene postmoderne civilizacije i njenih sveukupnih konstelacija u kojima sve manje ima mjesta za iskonsko ljudsko.

Logos kao sloboda samoodređenja i samorazvoja danas je nažalost sve više ili zanemarljiv, nepotreban, nevidljiv ili pak „saučesnik” realizacije globalnih korporativnih agendi transformisanog društva algoritama, velikih baza podataka, tehnoinženjeringa i vještačke inteligencije.

Bilo kako, više ništa nije isto, pa u tom duhu ni logos na koji se danas gleda sa nostalgičnim prizvukom promišljajućih vremena u kojima čovjek bijaše kritičko djelatno biće djelotvorne sumnje u svijet i pojave oko sebe. Svenaglašenom i sveprožimajućom tehnizacijom u okviru koje se gubi logos, ubrzano se radikalizuje kriza subjekta ili onog što tema ove knjige vidi kao ukidanje čovjeka.

Kada sam pisao knjige Digitalni demos (2011) i Homo mašina (2015) teško je bilo naslutiti da će se danas vidljivom i življenom ultrabrzinom svijet i čovjek u tolikoj mjeri digitalno-mašinski transformisati. Preciznije, iz tog tada pokazaće se još pionirskog nevinog doba modernih tehnologija, nijesam slutio da ću se nakon nešto više od decenije posle ovih rukopisa baviti, istraživati i napisati knjigu dramatičnog naslova Ukidanje čovjeka.

No, stvarnost informacionih tehnologija, mašinizacije, robotizacije i kiborgizacije, „psihološke tehnologije”, biopolitike, kapitala i umreženih interesa, postavila je pred lice tog preostalog humanog dijela čovječanstva otvoreno pitanje — šta je danas čovjek i bliži li se njegov kraj — ukidanje, onakvog kakvog ga u misaono — fizičkom, ontološkom i antropološko-sociološkom iskustvu pamti analogno-tradicionalna civilizacija.

Konačno, ljudsko tijelo više nije dominantno u odnosu na tehnologiju, ono je doživlilo svoju transfiguraciju postajući sastavnim dijelom te najšire mašinerije. Tek, iz bilo kog ugla gledali, u predominaciji mašinskog svijeta, stvari i ljudi više nijesu isti. Bivši čovjek je prevaziđen.

Premda toga ne mora biti svjestan, čovjek danas prebiva u svom nepostojanju. Argumenata i razloga za ovakvu konstataciju tendencije samo-ukidanja je mnogo.

Ta moćna digitalna tehnologija supertehnološkog svijeta brzo i očito je pokazala da nije prevashodno i izvorno namijenjena da pomogne čovjeku, već je između ostalog, namijenjena za razne oblike kontrole svijeta i čovjeka, pa time i njegovog ontološkog „ukidanja”. Da. Čovjek je danas ugrožena vrsta. Dokaza za takvo dejstvo — funkciju techne je dosta.

Nove tehnologije kontrole, nadzora, manipulacije i destrukcije, dramatično su ugrozili ljudsko dostojanstvo, misao, individualizam i slobodu. Paradoksi i „slučajnosti” novovjekovne techne — velikih baza podataka, prediktivnih algoritama, simulacija, biometrijske kontrole, generativne vještačke inteligencije i hibridne robotizacije u kojoj se samo-ukida čovjek narasli su do eksplodiranja.

Nova „pametna” tehnologija i njeni procesi dominacije i operacionalizacije pred očima nam donosi pustoš duha, polemike, razgovora i kritičke misli, ultimativno nam nudeći projektovanu jednoličnost, jednoobraznost robotizovanih radnji i na njima akumiliranih nepotrebnih tzv. informacija.

Izraz takvog stanja su razni eksperimentalni statusi i prakse u konstrukciji unificiranog kontrolisanog mišljenja kao neupitne saglasnosti oko suštine determinisanih kapital-odnosa pokazanih u transformacionim konceptima, diskursima i narativima tehnologije, politike i globalnih dis-komunikacija u procesima permanentnih društvenih nestabilnosti.

Ova knjiga nema ambiciju da pruži gotove odgovore ali ih vrijednosno nagovještava postavljanjem pitanja i demaskiranjem makar dijela naličja i posljedica hiperubrzanog razvoja digitalnog svijeta i procesa sveukupne digitalne kontrole od strane moćnog globalnog tehnološkog poretka mrežnog oblika funkcionisanja od koga niko ne može biti izuzet. Složićemo se da i samo postavljanje pitanja često predstavlja epistemološki korak naprijed.

Obzirom da već poduže živimo u svijetu „postprivatnosti”, „postdemokratije”, „postistine” a samim tim i iz mnogo razloga i „postčovjeka” tema knjige uzročno-posljedično nosi socio-etički, tehnološki, kulturološki, psihološki, politički i društveni aspekt.

Kao takva knjiga je i poziv na dijalog kao najviši oblik zajedničkog života i razmjene ideja kroz intelektualni opažaj ili intuitivni osjećaj u okviru kojih iznova treba aktuelizovati i problematizovati postmodernu nadređenu ulogu i uticaj mašinskog svijeta koji iz dana u dan čovjeka posmatra, kognitivno urušava, dehumanizuje „ukida” i „samoukida”.

Željko Rutović