Složna i vesela, mala, jedanaestogodišnja i dvanaestogodišnja djeca, uglavnom muškarci, putuju iz Gnjilog Potoka prema varoši u peti i šesti razred njihove škole. Daleko je to kud oni idu da upoznaju hipoteze i teoreme, jezike i gramatike, mnogo daleko i teško za njihova iskrpljena odijela, opanke od kože ili gume, za njihove nogice što su pocrnjele i prošarane modricama i ogrebotinama.

Danima i jutrima, zimi i u jesen, prosipa se na njihove hitre glave, ošišane do kože, krupna kiša i susnježica od Кomova i drugih planina iznad prokletog svjetskog sela Gnjili Potok. Idu oni, biraju ljepše staze i mekane puteljke automobilskim kolovozom, nose pod rukama i u džakljama knjige i sveske, olovke i sve drugo što je za njih mnogo važno i na čemu grade svoje planove za iduće dane i noći, za pobjede i ispite, za putovanja i daleke gradove o kojima su čuli, ali nijesu mogli da vjeruju da postoje i da će ih njihove oči vidjeti.

Daleko je njihova škola, ali nema njima drugog rješenja. Oni nijesu ni čuli za nešto bolje i ljepše, nikad nijesu ni u bioskopu vidjeli kako djecu u nekim srećnim zemljama i gradovima voze žuti đački autobusi, prate gizdave mame i dočekuju poslije časova očevi u kolima, pa su srećni i na ovom tvrdom i ispletenom oko brda i potoka trešnjevičkom putu. Raduju se, što idu tako daleko, jer ima djece za koju je i taj teški put niz rijeku do Andrijevice daleki san i nedostižna radost, pa ova što idu u osmoljetku osjećaju, tako, da su na dobitku.

Nose u torbicama nešto za jelo, obično je to žuti hljeb od sitnog planinskog gnjilopotočkog kukuruza, po komad dobrog sira i flašica mlijeka. To jedu za vrijeme velikog odmora pred školom, skriveni negdje u uglu dvorišta, pobjegli daleko iza brijega da ih ne vide ona srećnija djeca iz sreskih zgrada, pa da ih poslije zezaju zbog flašice mlijeka i kukuruznog hljeba.

Neki ni to nijesu imali, jer, eto, neka ga đavo nosi, ponekad se nema ni kukuruznog hljeba, pa su bježali od onih što su nosili užinu, a ako su ih oni zvali da podijele to što imaju ovi su se branili kako namjerno ne nose užinu, ne mogu da jedu, siti su, naučili su tako i ni za živu glavu ne bi uzeli da podijele hranu, sem ako bi vjerovali da, sjutra, ili u nekoj daljoj budućnosti, mogu uzvratiti na to prijateljstvo.

Bila je to istinska i prerano upoznata teška nauka o životu, vidjeli su oni već da i na tome prvome koraku od kuće, i tamo dalje kud treba da se ode, čekaju nesigurna jutra i rijetki prijatelji. Idu tako djeca dugačkim putem, žure da ne zakasne na časove pošto im se to često dešava i poslije na njih viču nastavnici i drugovi rukovodioci pionirske organizacije. Šta vi iz Gnjilog Potoka mislite! Dolazite u školu kad hoćete i kako hoćete! Ako vam se ne uči i ako samo gubite vrijeme nemojte ni da dolazite, ostanite da čuvate ovce i goveda!

Uzdrhte mali Gnjilopotočani, i pokušavaju da objasne:

– Daleko je naše selo, druže nastavniče, mora dva sata da se ide pješke, mnogo je to daleko. Trčali smo, evo smo svi u vodi od znoja!

– Mi ustajemo izjutra prije svih vas, druže nastavniče – kaže drugi glavonja. – Svi vi još spavate kad mi već idemo niz selo Кralje!

– A šta bi ti htio – da spavaš?! – viče nastavnik – Nema od toga ništa! Još ranije ustanite!

Djeca stvarno vide da bi mogla i ranije da krenu, po mraku, prije zore, i rješavaju da to ubuduće čine.

– Umorni smo, druže nastavniče, stalno idemo, nemamo ovdje, kvartire – hoće jedan mališa da opravda izostanke.

– Dosta više – kaže profesor. – Vi morate da ste u školi uredni, drugo me ništa ne interesuje. Neka vam vaši očevi, što ruše goru, tešu šlipere i prodaju drva, plaćaju kvartire!

I jutros će, izgleda, da zakasne, uspavali su se u hodu, pa se neko dosjeća da će ih ponovo napasti ako zakasne i predlaže da trče barem dva kilometra. Bez pogovora, svi to prihvatiše i njihove nogice, u vunenim čarapama i opancima, dobuju automobilskim putem, sijeku kao makaze to rastojanje, skraćuju daljinu i hoće da pobijede zakašnjenje i stignu na vrijeme kao i sva uredna djeca.

Udaraju ih torbice po krstima, pridržavaju ih rukama, drže jedan mirni tempo, jer su već naučili kako se trči da bi se duže izdržalo. Udaraju prstima u krupni šoder i kamenje što štrči iz kolovoza, posrću od toga, ali se i ne osvrću i idu dalje, a s vremena na vrijeme i koščata koljena zapletu im se jedno o drugo. Iz usta i nosa odvajaju im se mali pramenovi pare. Кažu da će da trče do sljedećeg mosta i okuke, pa će da nastave mirnim hodom.

Znoje se, po čelima im izbijaju kapljice znoja, neobične za dječje glave, slične onima kao kad njegovana djeca imaju temperaturu ili kad se oznoje pri spavanju pokrivena mekanim i toplim jorganima. Po mršavim vratovima, na žilama i po potiljku sliva se tanka koprena znoja, a na nosićima stoje mirne kapi.

– Ja ne mogu više – kaže njihova drugarica Sena, što ide odozgo, najdalje, od kuće iz nekih zlih čuka i visine. – Idite vi, ja ću polako.

– Hajde, Seno, još malo, bolje je da potrčimo i ne zakasnimo na časove – kažu joj drugovi.

Sena već ne može, malo je i blijeda u licu, ali neće da izostane, pa se drži grupe dječaka i pokušava da trči s njima.

Dešavalo se, da čim stignu u školu, tako znojavi i umornih nogu, po rasporedu imaju čas fiskulture. Nastavnik je izvodio program – zagrijavanje i trčanje, pa proste vježbe i kolutove, penjanje uz konopac i druge radnje. Odmorna djeca, sinovi andrijevičkih predsjednika i rukovodilaca, službenika i milicionera, uopšte sva ta djeca koja nikad neće znati za tih svakodnevnih osam pa još osam gnjilopotočkih kilometara, kao zečevi su skakala i trčala, prevrtala se i izvodila.

– Ti mali iz Gnjilog Potoka, malo brže, šta si zapeo kao da si starac, potrči – vikao je nastavnik fiskulture.

Dijete je ćutalo i naprezalo svu snagu da se pokaže, ali jutros pretrčani kilometri i preskočeni doručak umarali su njegove noge. Ispalo je da se ta djeca od Trešnjevika ne umiju baviti fiskulturom, da je to posljedica njihove prostote i zaostalosti. Radili su onda proste vježbe i nastavnik je brojao: jedan, dva, tri, četiri, gore, jače, dolje, četiri, brže, glavonja, tri, četiri, i dječaci su mahali svom snagom rukama do zemlje i k nebesima, uvijali se u krstima i skakali preko konjića i kozlića zgrčku i raznošku.

Sad još uvijek trče prema školi: plaše se prvog časa – to je pjevanje. To je za njih bila nauka o notama i violinskom ključu. Nastavnica ih uporno prve podiže da otpjevaju note solmizacije: doremifasolasi, i zadihana djeca, iz ovog malog i siromašnog sela, još su se znojila, još se ispod njihovih iskrpljenih košuljica i vunenih džempera isparavala vlažna i zdrava koža. Sijedala su u školske klupe, osjećajući trnjenje i stezanje umornih mišića u nogama, jedva su uzimala dah, smirivala se i pokušavala da se izjednače s onima iz varoši, iz sreskih zgrada, s milicijskom i službeničkom djecom.

Još su im se na nosićima i jagodicama zadržavale kapljice znoja, a nastavnica pjevanja prozivala ih je da odgovaraju i pjevaju: Durmitor, Durmitooree, Durmitor, Durmitore, viisokaa planinoo, visoka plaaninoo. Trebalo je tu tačno sve naglasiti, izvijati glas po notama, visoko i duboko, a ne kao što se pod Trešnjevikom pjeva: Oj Кomovi i točila čuvajte mi moga Mila, nego uz klavir, uz muziku, tiho, potpuno uozbiljeno, bez dranja i veselja, kao kad se rješavaju zadaci iz algebre, a ne kao na saborima po Štavnoj, na Ljubanu i Lisi, ili kao na gnjilopotočkim svadbama i veselim večerima.

Zadihanim dječacima teško je išlo to pjevanje, solo, bez društva, nijesu mnogo lijepih i melodičnih pjesama ni čuli u djetinjstvu, malo se i pjevalo, gotovo niko baš kako treba, većina ih je kukala odmah poslije rata, tugovalo se za izgubljenim očevima i stričevima, tugovalo se zbog sirotinje i nemaštine, majke i tetke bile su u crnini, pa koliko god da je sloboda i nova država s pjesmom krčila prve pruge i osvajala prve radosti za čovjeka, nijesu ova djeca znala o pjesmama i notama kako treba.

Znali su da postoji radio, ali samo kod nekih važnijih i zaslužnijih ljudi, nekih što su bili mnogo važni i čiji značaj su djeca prihvatala i potpuno uvažavala.

Radovali su se njihovi roditelji, kosači, sjekiraši, a nešto kasnije – balvanaši, drvosječe i šliperaši za sve to što uče njihova djeca, sve te note, matematičke zadatke, gramatike i poznavanje prirode.

– Srećno je vrijeme došlo – govorili su starci. – Sve je krenulo u škole i na nauke.

– Hoćemo i mi da imamo učene ljude, doktore, inženjere, sudije – planirali su očevi prevrćući balvane podno planina.

I mnogi od tih mališana otići će zanavijek u svijet, završiće gimnazije i fakultete, zaboraviće te kilometre i samo će ih poneko u drugim gradovima raspoznavati po jakim leđima, širokim šakama i velikim brojevima cipela, neke će znati kao vješte i pametne momke, neke kao tihe službenike, neki će mnogo putovati i tragati za ljudskim patnjama, stići visoko i daleko, nepojmljivo za pješake i gorosječe iz ovih planina, a neki će voljeti, ljubiti i milovati lijepe i meke žene.

Približava se i ovog jutra jedan od tih časova, gdje treba nešto naučiti i vidjeti, saznati za pravila i uređenja, za istorijske bitke i puteve, za pjesnike i umjetnike, ali do početka časova ima još samo desetak minuta, osjećaju to djeca po suncu iznad brda, po svjetlostima i sjenkama. Žure, njihove noge u kožnim opancima skraćuju ta rastojanja od dalekih dana, pišu domaće zadatke iz puteva i pješačenja koja će nekad voljeti i žure, žure da im u školi ne kažu: eee, vi, gnjilopotočka djeco, bog vam majku ubio, kako to da stalno zakašnjavate!

Došlo je novo vrijeme, država vas besplatno školuje, a vi ne stižete na vrijeme i nećete to da iskoristite i uzmete što vam se daje!

Situacija je sve teža, tu se vježbaju i pokazuju oni koji će i dalje ići, koji će umjeti da se provuku, bez dinara i bez stipendija, do fakulteta i Beograda, da se voze željeznicom i idu putevima bez obzira na svoju sirotinju i nemaštinu.

Кamioni – drvari, šliperaši, balvanaši, kako su ih djeca nazivala po balvanima i šliperima kao i očeve i braću, počinju prazni da idu od zore u planinu, serpentinama naviše, pa se, utovareni, vraćaju k dolini i nekud dalje. Dizala su dječica ruke da ih šoferi povezu do škole, neki su ponekad to i činili, ali brzo su im dosadila ova djeca, pa su ih sad psovali i prozujali bi pored njih i ne pomišljajući da bi to za ove mališane, daleko od ljudske sreće, bio prevelik dobitak.

Djeca su osjetila te šoferske filozofije i bezobrazluke, pa su pokušavala da im doskoče, da im dokažu koliko su glupi i kako i oni umiju da podvale i snađu se kao mangupi i drugi vješti ljudi ovog svijeta.

I sad drči neki teretnjak, teška krntija puna sirovih šlipera, okreće se, usporava na mostovima i oštrim krivinama, bježi uz gornju ivicu uzanog puta. Ona manja, neodlučnija, nježnija i strašljivija djeca sklanjaju se da prođe teretnjak, ali neki od onih okretnijih, hrabrijih i vještijih dječaka, po dvojica ili trojica, kod okuke gdje se kamion naginje i gotovo staje, zakače se za njega pozadi, drže se za šlipere i metalne kuke karoserije, šofer ih ne vidi, i oni tako nastave put prema školi.

Strah ih je da ne padnu, dok kamion tutnji, ali mnogo više se plaše da ih da ih šofer ne primijeti. Ne bi tu bilo nikakve njegove odgovornosti, niti kakvu odgovornost, ali krivo bi mu bilo da ga takva balavurdija zavitlava, da mu vise iza leđa, a da on to ne vidi. Ponekad to šofer primijeti, zaustavi i potjera dijete, psujući im očeve i majke, nazivajući ih  hohštaplerima i gadovima, Mačkovićima i svačim, a niko se od njih ne dosjeća da to gnjilopotočka djeca pokušavaju, kao crvi u tvrdoj i posnoj zemlji, da osvoje neko blagostanje i bogatstvo, da lakše stignu do škole, da im ta dva kilometra djetinjstva prozuje na kamionu.

To im znači dobitak i nešto što ne može svako i što mnogi neće nikad ni dotaknuti. Ovoga puta, šofer ih ne vidi, zamišljen je nešto, a i loš je put pa kamion skače i vozač se jedva drži volana i bremzi. Dječaci pozadi, kao preplašene ptice, divljačno se drže kamiona, uplaše se kad vožnja uspori, misle da ih je šofer primijetio pa se već spremaju da odskoče, ali to kamion ulazi u neku krivinu, a djeca znaju sve te okuke napamet, znaju koja je to rupa na putu gdje kamion odskače, znaju svaki kamen i svaku ljepšu stazicu na kolovozu.

Dječaci osjećaju da su prešli one ostale, koji će još petnaestak minuta trčati za njima, prave se važni zbog toga, jer, eto, i tu se vidi da će se oni u životu bolje snalaziti, znaće da iskoriste prilike i neće dozvoliti da pored njih prolaze dobra i ljepote a oni da gledaju u to kao telad i glupaci. U njihovim zdravim glavama već se o tome nešto misli, odmiču od drugova sve više i pokazaće se da ih oni neće lako stići, mnogi od njih neće znati za ta iskustva i strahovanja, kako to izgleda kad se vozite a smrtne opasnosti i rane prijete malim životima, a vi ipak idete dalje.

Šofer se već raduje što ulazi u varoš, pritiska vazdušnu sirenu i budi andrijevičke domaćice i žene iz sreskih stambenih zgrada prekoputa osmoljetke. Djeca očekuju da sad kamion uspori, da se susretne s nekim iz suprotnog pravca, da stane, jer se tada šoferi obično pozdrave, pitaju za ovo ili ono, koliko će tura danas izvući i kad će opet uz Trešnjevik.

Dok kamion još nije ni usporio, djeca skaču, trče za njim pošto znaju zakon inercije, možda ne znaju baš definiciju toga zakona, ali kako to praktično izgleda znaju njihova izotucana koljena, modrice i ogrebotine na potkoljenicama i na kukovima. Кamion staje prekoputa škole, ali onaj šibadžija iz drugog kamiona primjećuje ih, svira i viče za njima. Ovaj što ih je vozio iskače iz kabine, psuje oca očinog i majku majčinu i svom snagom trči kao lud da ih stigne i isprebija.

Bio je to šofer dobro poznat djeci, Brado Milanić, crn, visok, namrgođen, kao da mu je cijeli svijet kriv što vozi po ovim crnogorskim sutivanima i među ovim zlim narodom i na sve je bio ljut i ozlojeđen, otrovan i kivan. Znala su ga djeca, ali drugog izlaza nije bilo, za bolje i nijesu čula, čak su mislila da su šoferi tamo u svijetu i na drugim putevima opasniji i ljući i opraštali su Milaniću tu srdžbu i mrak u očima.

On jutros neće da im oprosti, jer pred njegovim drugovima ispada da ga gnjilopotočka djeca svakodnevno zezaju, da se svako od njih ispred svoje kuće kači za njegov auto i da olako s njim prolaze. Umorni i stravljeni, bježe oni, prvo u grupi, pa se onda rasturaju, šofer se zbunjuje koje od njih da juri, jer sva su brza kao zvjerke, i tu trku gubi.

U ljutnji, uzima kamenje, oštre i teške kamenice sa dvorišta i gađa u jednog od dječaka, u dugačkog i plavokosog Maja. Ovaj saginje glavu, uvlači vrat, stavlja ruke iznad glave i oštri kamen iz šoferove ruke pada pored njega i odskače za njim. U šoferskoj glavi zaribale su neke ljudske svjećice, rastrgao bi tu djecu što ga zezaju, ne bi im žalio ni rebra, ni zube.

Ne može da ih uhvati, ali neko zlo mora da im učini i ide u školu, traži direktora, pita ko je razredni starješina gnjilopotočkoj djeci, ali mu objašnjavaju da ona nijesu u jednom razredu i odjeljenju, da su razbacana po cijeloj školi. Ali, svejedno, on hoće da se sva ta djeca kazne, izbace iz škole, da više ne uče i ne dolaze na časove, jer neće on da dozvoli da taj put olako prevaljuju okačena za njegov kamion.

Počinju časovi, školski služitelj zvoni nekim goveđim zvonom, đaci su na svojim mjestima, nastaje tišina i nastavnici, s dnevnicima pod rukom, žure u razrede. Dobili su zadatak da tačno utvrde šta je s djecom iz tog sela ispod Trešnjevika.

– Кo iz Gnjilog Potoka jutros nije zakasnio na časove? – pita nastavnik. – Neka ustane!

Znojava djeca, djevojčice i dječaci, ustaju, misleći da će da ih pohvale zbog toga, ustanu. Nastavnik zagleda ko je od njih, eventualno, namazan motornim uljem od kamiona, po rukama i nogama, zagleda čak i djevojčicu Senu, jer je, kažu, divljačna i hitra, pa se i ona, možda, svakog jutra, kači za kamion onog šofera. Nastavnici vide da su ona sva prašnjava i znojava i ne mogu da raspoznaju koja su to od njih što tako hohštaplerski olako prevaljuju put do škole i nazad vozeći se na kamionima, krijući!

– Sve vas iz toga sela – hoće da ih zaplaši nastavnik matematike – isključićemo iz škole! Pokažnjavaćemo! Daćemo vam jedinice iz vladanja! Šta vi mislite!

Djeca podrhtavaju u klupama, mole sudbinu da ih ne kazne tako strogo i surovo, da glas o tim kaznama ne stigne do njihovih očeva i majki – šliperaša, balvanaša i drvara, koji sanjaju najljepše snove o budućnosti svoje djece, a može se dogoditi da donesu slabe iz vladanja ili da ih istjeraju iz škole, što se kače za kamione i stvaraju druga čuda i džumbuse! Mole Boga da ih ne istjeraju napolje na čas fiskulture, jer ih bole noge, i da danas nastavnica pjevanja ne dođe na časove pošto im note teže padaju nego jednačine sa po nekoliko nepoznatih.

Sve im je to neprijatno, ali tako mu je to, pa i kad se budu vraćali k selu gledaće da se zakače za neku karoseriju i lakše pređu tu dionicu puta k sreći i ljepotama za koje im uporno tvrde da postoje.

Još dugo, dugo, ovi i sljedeći mališani ići će pješke i optuživaće ih za zakašnjenja, za loše vladanje, nedostatak sluha za pjevanje i trapavost u fiskulturi, za greške i mane u životu, za nešto teško i neprijatno za šta nijesu krivi, ali moraće, ipak, zbog svega toga, da odgovaraju, da im se sudi i presuđuje u večerima neke neznane sreće, mira i malih pobjeda, u dalekim gradovima i među drugim ljudima.

Njihova teška kilometraža neće znati za oznake dobra i sreće, dugo će pred njima ostajati važni kilometri i ostaće mnogi nepređeni, i to baš kilometri ljubavi i dobra, serpentina, mostova i vožnje bez opasnosti.

Bogdan Šekler

Priča preuzeta iz knjige “Neznabošci”