...Kod nas su tek počinjali da se pojavljuju prvi hipici. Za nas djecu bili su izazov – predmet divljenja, tajanstvene fascinacije i neizgovorene znatiželje.

Momci iz grada, iz mahale, najčešće studenti koji su svoju mladost započinjali u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, donosili su u naš mirni svijet potpuno novi imidž. Bili su nedodirljivi – glavne face i najpopularniji frajeri u gradu. Svake večeri skupljali su se ispred prodavnice „Varteks“, ili kod apoteke, kod lotoa. U vijetnamkama i uskim farmericama, „šmekali“ su djevojke kao da su živi plakati na ulici. Dominirali su, važili za najpoželjnije momke u gradu, stilski i društveno – oličenje slobode i pobune.

Osim na ulici, često smo ih sretali na Jasikovcu, ili na pisti, dok smo imali kondicione treninge. Oni – sa djevojkama i džointom u rukama. Mi – s očima uprtim u njih, između divljenja i zazora. Nikica Vujadinović, naš pokojni trener, prijekornim pogledom i jasnom komandom, uskraćivao nam je i to malo zadovoljstva. Pod izgovorom da „oni su stariji, njima se može, a mi smo mali i sportisti“, jasno nam je davao do znanja gdje su granice onoga šta smijemo, a šta ne.

Ali, kao što to obično biva, upravo ono što je bilo zabranjeno, imalo je najslađi okus i bilo  najveći izazov. Ti momci, baš zbog svoje autentičnosti i nepokornog duha, nosili su „ono nešto“ – neuhvatljivu iskru koja ih je izdizala iznad nas koji smo ostali na rubu, u granicama dozvoljenog. Njihova „zabranjena“ iskustva i znanja činila su ih zauvijek nedodirljivima.

Još uvijek ih prepoznajem – ne po imenima, koja ni ne pamtim, već po nadimku koji je zauvijek ostao: Hipi. Ta riječ nosi u sebi čitavu priču, posebnu pjesmu vremena, nježan odjek dana koji smo dijelili, koju razumijemo samo oni i ja.

Poznavali smo se s ulice, gledali jedni druge s poštovanjem i razumijevanjem, pozdravljali s daljine, a osmijesi su nosili tajne koje riječi ne mogu prenijeti – kao da su i oni čuvali uspomene na naše skrivene, radoznale poglede. Za njih sam zauvijek ostala ona mala djevojčica, znatiželjna i slobodnog duha, prkosna – djevojčica iz vremena kada su ti pogledi još bili puni tajni i nade.

I danas, kad ih sretnem u gradu, sve se vraća kao u filmu: slike djetinjstva, bistre i nježne, kao da vrijeme nikada nije dodirnulo te trenutke. Iza prorijeđene sijede kose i brade skrivaju se osmijesi vječitih dječaka – romantičara, nosilaca duha nekadašnje socijalističke hipi generacije.

Nažalost, mnogi iz te generacije više nijesu s nama – droga ih je odnijela prerano, predoziranje ili samoubistvo skratili su njihove živote. Dobri naši momci s ulice i korza. Oni u koje smo bile zaljubljene, momci koje smo voljeli. Kako bi stariji rekli: „Svi lijepi k’o lutke, nijesu dali u sebe gledati od ljepote“.

Danas, prolazeći ulicama grada, ne primjećujem samo sijedu kosu i bore, već i težinu izgubljenih snova – ali i neugaslu iskru kojoj ni godine ni sudbina nijesu dozvolilie da isčezne. Sjećanja na njih su poput prozirnog odraza u ogledalu – prolazna, ali neizbrisiva. U svijetu koji se brzo mijenja, njihova mladost ostaje zamrznuta u vremenu, poput posljednjeg plamena slobode koji je gorio jače nego što smo tada mogli pojmiti i osjetiti. U njima još živi duh one buntovne generacije, generacije koja je pokušala voljeti i živjeti kao da sjutra ne postoji – i koja je, nažalost, za mnoge ostala samo tužna priča o prolaznosti. Njihovih priča danas se malo ko sjeća, ali za nas, koji ih pamtimo, one i dalje odzvanjaju – u zatišju između dvije cigarete među stolovima nekadašnjeg „Sunca“ i „Asa“, gdje smo, kao po komandi, svi nalazili svoje utočište. Njihova sloboda, iako skrhana, i dalje se glasa kroz vrijeme, podsjećajući nas da je život često kratak, ali da snaga duha može trajati mnogo duže. Sloboda koja i dalje zna zasvijetliti kao posljednji bljesak dana, tik prije nego što se spusti noć.

Moji junaci žive tamo gdje snovi nikada ne pristaju na kraj.

...Nemam lično iskustvo s ovisnošću. Nikada nijesam izgubila kontrolu nad sobom, niti sam tijelo predala nečemu što dolazi izvana. Nijesam tragala za zaboravom u hemiji, niti sam ikada dotakla dno bez povratka. Droga za mene nikada nije bila izlaz – ni spas, ni izbor. Ipak – bila je prisutna. Oko mene, pored mene, i jednom, nevidljivo – u meni!

Bijeg ima mnoga lica. Kod mene to nije bio bijeg – više znatiželja. Nije me vukla bol, već žeđ za razumijevanjem onoga što se prešućivalo, onoga o čemu se govorilo u pola glasa. Željela sam dotaknuti granicu, pogledati je izbliza, osjetiti što skriva. To nije bila hrabrost. Ali nije bila ni slabost. Bila je to potreba da shvatim – druge, svijet, sebe. Možda baš sebe, onako kako postojim među njima. Zato nikada nijesam otišla predaleko. Ali ni ostala sasvim van.

Postoji mjesto između svjetla i tame, između razuma i strasti. Tamo gdje um gubi oštrinu, a osjećaji postaju jasni, lebdeći na granici svijesti. Na toj zamagljenoj ivici između blizine i distance rađaju se priče koje čekaju da sazru. Jer neke istine moraju najprije utihnuti – da bi, kad ih vrijeme razgoliti, same pronašle svoj put i spokoj u sebi.

Bilo je to veče za koje sam se spremala, ali nijesam znala kako će izgledati. Prijatelji, smijeh, muzika i jedan džoint koji mi je prošao kroz ruke – kao da je bio obaveza u tom trenutku. Radoznalost je imala okus želje, bez gorčine i bez kajanja. Trebala sam taj prvi dim koji još samo čeka da prođe kroz mene, tu blagu, razbijajući mirnoću; tijelo koje će osjetiti prvi trzaj, lakoću koja će se tek pojaviti u glavi – osjećaj da svijet oko mene postaje sporiji, kao da ga gledam iz daljine, izvan sebe. Nijesam znala hoću li se svidjeti sebi u tom zatišju. Ali nijesam htjela pobjeći. Htjela sam gledati drugim očima – svijet, sebe, i ono sto dolazi poslije.

Septembarska noć u Amsterdamu i koncert Rogera Watersa – idemo s prijateljima i ostajemo preko vikenda. U glavi mi se vrtjela jedna ideja – savršena prilika da i ja probam travu! Kažem Joopu, svom čvrstom osloncu, šta sam odlučila. „Ako ne sad, kad?“ pomislih. „Ovo je moja šansa.“ Joop, taj čovjek čiste duše, koji do tada ni cigaretu nije zapalio, odgovara čvrsto, bez imalo oklijevanja: „Ne dolazi u obzir.“ Nježan kao pahulja snijega, ali snažan i postojan kao planinska stijena – kao da je došao s Prokletija – nije htio ni da čuje za to. Ali ja sam bila nepokolebljiva. Glasom koji ne poznaje nedoumice rekla sam mu: „Ovoga puta ne napuštam Amsterdam čista!“

Amsterdam, kao Amsterdam – zavodnik i šarmer sa srcem koje te veže za svaki korak čim dotakneš njegov pločnik. Kafići, pubovi, terase, sve je krcato. Nema mjesta ni za iglu u moru ljudi. Ali ne i tamo gdje smo mi željeli biti. U jednom trenu, sjednemo za sto, poručimo piće. Kroz smijeh, kao usput, dobacim: „Samo nam fali džoint.“ Carola i Karel se pogledaju, ustanu istovremeno, i kažu da idu kupiti. Joop me pogleda kao da će me pojesti. Šutim, ali se smijem u sebi.

Tad sam radila u analitičko-senzorskoj laboratoriji, a kolege su već znale kako je to – imale su  iskustva sa džointom. Davali su mi časove – kako se puši prvi put, šta raditi ako pođe po zlu. I došao je taj trenutak. Joop je ljut, ali ja odlučna. Palim prvi džoint. Polako uvlačim dim. Carola je odvažnija, iskusni pušač uvuče više. Ubrzo joj pozli, ljuti se. Ja, sa osmijehom od uha do uha, osjećam lagani mir, neku vrstu nirvane. Ništa spektakularno, ali dovoljno. Gledam Joopa, njegovu ljutu facu – optužuje mene što je Carola sada ljuta. Slegnem ramenima i kažem – nije do mene, trebala je biti pažljivija. To je bilo moje prvo i jedino iskustvo s džointom – nesavršeno, ali dovoljno da spoznam vlastite granice.

Iako je taj prvi dim donio trenutak opuštenosti i smirenosti, ubrzo sam shvatila da je to samo površinski osjećaj – poput tanke zavjese iza koje se krije nešto mračno i nepoznato, nešto što lako može preuzeti kontrolu. Nijesam osjetila nikakvu magiju, niti onu potpunu slobodu o kojoj su drugi govorili, samo blagu distancu od stvarnosti, koja i dalje neumoljivo postoji: nepromijenjena i bez milosti. Bio je to trenutak kada se shvati da droga nije odgovor, već iluzija – kratki predah od bola, tuge, nesigurnosti i praznine koju nosimo u sebi. Ta lažna nirvana u sebi krije tamu iz koje je teško izaći. A svaki put kada se povučeš dublje, iz nje izlaziš slabiji, rastrzaniji i još izgubljeniji.

Joopova briga i moj ponos sukobili su se u meni kao dvije suprotstavljene sile – oprez i želja za iskustvom, strah i hrabrost, zabrinutost i tvrdoglavost. Shvatila sam koliko je lako naivno zakoračiti u taj svijet, i koliko je teško vratiti se ako dozvoliš da te uhvati. Kontrola nije samo odluka, to je svaki tren borbe sa sobom, sa sopstvenim demonima i željama.

Ta noć u Amsterdamu nije mi donijela ni pobjedu ni poraz. Donijela je jasnoću – svjetlo na raskrsnici izbora. Pokazala mi je da sloboda ne stanuje u dimu, niti u bijegu, već u trezvenom umu i spokojnim, ali odlučnim izborima. Sloboda je, zapravo, najteža kad se traži u granici, u suzdržanosti. Jer, istinska snaga nije u tome da probaš sve – već da znaš kada i zašto odbiti.

Sjedim uz kanal i osjećam da je Amsterdam za mene više od grada – on je živo ogledalo. Pokazuje sve: i ono što nosimo u sebi, i ono što skrivamo u dubinama. Dok drugi pale džoint, ja palim istinu. Moju istinu. Nijesam ovdje da se pravdam. Samo želim biti svjesna, prisutna, zahvalna što prepoznajem svoj put i raskršće. Amsterdam me naučio da sloboda nije samo pravo da biraš, već i hrabrost da kažeš „ne“ – čak i kada ti sve u tijelu i duši šapuće „da“. Kao vjetar koji vuče list s grane, a ti odlučuješ ostati ukorijenjena.

Nikada nijesam bila pobornik legalizacije droge, niti sam ikada idealizirala bilo kakve ovisničke opijate. Ipak, negdje duboko u meni, tiho je tinjala znatiželja – kako je to osjećati se kad droga zauzme tvoju svijest i tijelo, kad te povuče u neki drugi, nepoznat svijet? Da li te od prvog trenutka obuzme želja za još, snažnija i jača? Koja je to sila, koji đavo se probudi u čovjeku da ga vuče na dno, da ga tjera da želi sve gore i gore?

Usred smijeha, boja i večernje lakoće, zastanem u sebi i pitam se – kako razumjeti one koji su nekada samo htjeli olakšanje, a završili zarobljeni u vlastitom tijelu i tišini? Razumjeti ljude čija je tijela obilježila droga, a duše nose ožiljke straha, bola i umora. Skrhani i preplašeni, zarobljeni u vrisku samoće, sablasti i duhova. Za mnoge od njih, droga je još uvijek avantura, san koji tjera na laži, krađu i bijeg.

Veče na terasi „Jordana“, u samom srcu grada koji miriše na istoriju, slobodu i dim, bila je meka završnica jednog poglavlja. U meni je još uvijek lebdio trag smirenosti, neobičan osjećaj vedrine, ali i suptilna distanca – svjesnost da sam ostala budna. Oko mene Amsterdam, grad koji svakome da ono što traži: nekome dom, nekome porok, nekome početak, a nekome kraj. Posmatram prolaznike, osmijehe, pijane poglede, dimove koji se motaju po zraku kao slike iz nekog tuđeg sna. Sve je u pokretu, a opet, sve kao da stoji.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”