... U zemlji mog djetinjstva, niko nije pravio dramu oko vremena. Kad bi pala kiša ili snijeg, majka je znala reći: „Neka pada, pada na svoju zemlju.“ I tu bi priča završila. Nije nas zanimalo što donosi sutrašnji dan. Vrijeme je jedna od rijetkih stvari u životu na koje ne možemo uticati.

Nizozemci to, čini se, teško prihvaćaju. Izjeda ih spoznaja da ne mogu ni ugasiti ni upaliti kišu, niti upravljati jačinom sunca. Smijem li reći da su opsjednuti vremenom i kontrolom?                                                          

Kao dijete, nikada nijesam razmišljala o vremenu. Jednostavno, živjela sam dan po dan. Vrijeme je bilo tek pozadina svakodnevice; sunce ili kiša, zima ili ljeto, dolazili su i prolazili kao najprirodnija stvar, na koju nijesam obraćala pažnju. Moje djetinjstvo oblikovalo je trajanje dana i noći, osjećaj doma koji nije mario za vremenske prilike. A kad se danas sjetim tih dana, osjetim kako toplina prolazi čitavim mojim tijelom. Ljeta su mirisala na tek pokošenu travu i svježe izrezanu lubenicu. Igrali smo lastiš, žmurke, eleške–beleške do beskonačnosti, dok se dan polako prelivao u veče, bez žurbe. Kao da tada vrijeme nije imalo potrebu da ide dalje.

Kiša je nekada bila moja drugarica u avanturi, a danas pritajeni protivnik. Niti kišobran, niti mokre nogavice nijesu mogli zaustaviti korak; i opet, svaki oblačni dan donosio je onaj neobjašnjivi osjećaj razočaranja. Svaki pljusak podsjećao je na neizrečeno: da više nijesam tamo gdje sunce ima svoju logiku, gdje se godišnja doba osjećaju cijelim bićem. Kao dijete, kišu nijesam doživljavala kao smetnju – bila je izazov. Izazov da gazim kroz blato, skačem u lokve, da budem živa.

Vraćala bih se kući mokra do kože, natopljena blatom do koljena, dok bi mama stajala na vratima, razapeta između smijeha i straha da me ne uhvati groznica. Bezbrižnost nije bila luksuz – bila je srce svakog trenutka, način da osjetim život u njegovoj punini.

Ali, s vremenom, negdje na prelazu granica, onih geografskih i onih u meni, kiša je prestala biti igra. Postala je prepreka. Simbol nečega što odgađa, koči, hladi. Umjesto da trčim pod oblake, sada se sklanjam. Više ne mirišem zemlju, već je izbjegavam. Više ne gledam u nebo s radošću, već s oprezom. Možda se kiša nije promijenila. Možda sam se promijenila ja i sve ono što je kiša simbolizirala. Jer, otkako sam napustila zemlju, u kojoj su zime imale miris snijega i mraza, a ljeta mirisala na suhu travu i kajsije, kiša je postala podsjetnik da u potpunosti više ne pripadam ni ovdje ni tamo. Da sam negdje između, u sezoni čekanja, u vremenu prelaza.

Kiša mi danas više ne dozvoljava da budem dijete. Više ne trčim. Više gledam. Ipak, dok kaplje prigušeno  po prozoru, uhvatim sebe kako poželim još jednom da protrčim ispod oblaka. Da me blato ne brine. Da ne mislim o tome što će ostati na cipeli, već o tome što ostaje u srcu. Ali, ljubav prema suncu je ostala. Ne mijenja se. Ništa mi ne znači toliko kao ljeto, kao dani puni sunca, Lim, more, topli vjetar i bezbrižnost.

Lijepa sjećanja na sunce i ljeto neprestano se vrte u glavi. Rasli smo uz Lim, i bilo je gotovo sramota ne znati plivati. Tata nas je, poput pilića, bacao u vodu i učio plivanju. Svakog dana, nakon povratka s posla, prvo bi svratio na pijacu po lubenicu. Onda bi je stavio pod česmu da se ohladi, dok bi majka u kući servirala sto za ručak. Nakon jela, kriške lubenice su nestajale i topile se u ustima, ostavljajući trag ljeta na prstima i obrazima. Na tatin mig, brzinski bismo navlačile kupaće gaće i s njim i mamom krenule na plažu. Lubenica je, naravno, negdje morala naći svoj izlaz. Ulazila sam u vodu, i čim bi mi prešla donji dio tijela, okrenula bih se prema njima s osmijehom koji je sve govorio. Majčin prijekorni pogled, uzdignuta obrva i prijeteći prst, s blagim lopovskim osmijehom u uglu usana, bio je znak da mi je oprošteno.

Oni bi se samo pogledali. Fatima bi vrtjela glavom, a Rasim bi slegnuo ramenima, kao da kaže: „Pa neko i to mora.“ Prije nego što bi me talasi Lima povukli za sobom, čula bih majku kako, polušapatom, kaže: „Tvoja ćerka.“ Tada bih i ja zaustavila osmijeh, zatvorila usta da me voda ne uguši, i zaronila. I danas, kad ulazim u vodu, osjećam njihov pogled i osmijeh iza mojih leđa. Samo su oni znali moju malu, ljetnu tajnu. I sve što se dešavalo, i lijepo i vragolasto, i ružno i nejasno, i toplo i povjerljivo, stapalo se s mirisom djetinjstva i mladosti koji još uvijek traje i ne zna da ode.

I sada me s vremena na vrijeme uhvati tiha nostalgija. Za onim običnim danima, kad se vrijeme nije mjerilo satima, već šoljicom kafe. I zorom, čim bi sunce granulo, svi bismo sjedili ispred kuće, pozivajući jedni druge na kafu. Pozivi od ranih sati na „jednu“ kružili su ulicom kao jutarnja molitva. Proći pored kuće a da te ne pozovu, gotovo je nemoguće. Kod nas, kafa nije bila samo napitak. Bila je trenutak intimnosti i prisutnosti, mali odmor za dušu, znak da si uvijek dobrodošao. Ispijala se polako, uz priču, uz pogled u daljinu, ili kroz prozor, bez žurbe. Uz kafu se meračilo. Samljevena ručno, širila svoj opijajući miris sokakom. Bila je ritual, znak intimnosti i prijateljstva.

Druženje uz kafu nije bio tek običaj; bila je neizbježna i nezamjenjiva dragocjenost koja je gradila tkivo naših svakodnevnih života. Komšije su bile dio naše porodici, a svaki susret podsjetnik da pripadamo jedni drugima. Mnoge naše večeri, kad bi izašli na „kafu“, bile su, zapravo, puno više od toga. To je bio poziv za bliskost, za slavlje života, pa makar kroz razgovor o najbanalnijim stvarima. Ponekad su to bili razgovori o svakodnevici; o vremenu, o izgledu naših dvorišta, o promjenama u komšiluku. A nekad je to bio način da se osnažimo, da podijelimo svoje brige, a i da se veselimo zajedno. U takvim trenucima, i najmanja sitnica imala je značenje, a svi ti rituali gradili su osjećaj ukorijenjenosti, sigurnosti i ljubavi. U tom jednostavnom, ali snažnom dnevnom ciklusu, prepoznavali smo vrijednost života.

Uz kafu je prolazio dan, a večeri su pripadale nama mladima, nemirnima, zaljubljenima u život. I, ne daj Bože da jedno veče promakne, a da se ne izađe na kafu – to se nije smjelo desiti. Najteži dio dana bio je između pet i osam naveče. Nikako da dođe osam sati, kad bi konačno mogli izletjeti iz kuće. Vrijeme smo trošili šetnjom kroz park, prateći zalaske sunca s obale Lima. Iz večeri u veče, prvo dva – tri kruga na korzou, a onda tražili mjesto na terasi kafića. Terase su uvijek bile pune. Nerijetko, ostaneš do ponoći. Ponekad, čak, i do sitnih jutarnjih sati.

Kad bi došla ljeta, sve se širilo, svi putevi postali su naši. Lijepo vrijeme donosilo je nove avanture i nova poznanstva. Sunčani raspusti bili su poput otvorenih vrata u svijet. Dugi ljetni dani donosili su plaže, slobodu i bijeg od roditelja. Sjećam se tih dana. Odmore smo provodili pod suncem, neovisno o tome u kojem smo gradu bili. Odlazili smo bez plana, bez karte, samo s vjerom da će svaki novi grad biti nova priča koja će trajati barem do sljedećeg ljeta. Svaki susret s novim gradom osjećali smo kao pobjedu života. Bilo je to vrijeme kad su ljeta bila zaista ljeta, ispunjena slobodom i povjerenjem. Kada smo u svojoj mladosti i nevinosti vjerovali životu i dobrom svijetu.

Kada bi se ljeto oteglo i dani postajali nepodnošljivo topli,  a vrućine teške, naši stari bi mudro rekli: „Jesen samo što nije.“ Nijesu gledali u kalendar, nijesu slušali vremensku prognozu. Osluškivali su prirodu. Znali su da promjena dolazi iz nečeg suptilnog: iz tišeg vjetra predveče, iz mirisa zemlje, iz težine sunca koje više ne grije s lakoćom, već pritiska. Taj narodni osjećaj za vrijeme i prirodu pleo je naše dane. Sve je bilo jasno unaprijed – bez riječi, bez zapisa, samo nevidljiv osjećaj koji je prebivao u srcu. Kao da su naši stari bili povezani s vremenom na način koji danas rijetko ko osjeća. Nije bilo potrebe da išta objašnjavaju, a opet su znali sve. U toj jednostavnoj mudrosti bilo je nečeg ohrabrujućeg. Jesen nije bila kraj ljeta, nego početak novog razdoblja, priprema za mir, za unutrašnje sabiranje.

Bez posebne najave, jesen se tiho uvlačila u naše ulice i domove. U svom zlatno–žutom ruhu, krala je toplo ljeto i donosila mirise zimnice. S prvim kišama, koje su nosile toplinu, sparina ljetnih dana napokon bi popustila, donoseći jedva čekanu svježinu. Dolazilo je vrijeme kad se kupuje paprika, kupus, šljive za zimnicu. Pekao se pekmez, kuhao se ajvar. Komšinice zabrinutim glasom, po ko zna koji put, razmjenjuju recepte za „živu turšiju“, jer prošlogodišnja ipak nije bila kako treba: „Nešto je brzo propala“. Gotovo ispred svake kuće stajala su brda istovarenih drva, koja su čekala da budu iscjepana, unesena i složena  u šupu.  Svi su u nekoj užurbanosti, nastojeći da završe posao prije nego dođu kišni dani. I svi su tu, jedni kod drugih, u bašti, da se nađu pri ruci ako zatreba. Naše jeseni su mirisale na džem, pitu od jabuka, kompot, i ajvar. A moje, lične jeseni, i sada žive,  uvijek mirišu na djetinjstvo, nostalgiju i majku.

Svi ovi trenuci, od pozivanja na kafu do izlazaka u večernje sate, utkali su se u svakodnevni život. Čitav naš svijet, maleni svijet komšiluka, bio je isprepleten sitnim, ali važnim ritualima. Naši kafići nijesu bila samo mjesta gdje smo pili kafu, već stjecišta susreta, razmjena misli, osjećanja, planova i tajni. Živjeli smo u jednostavnoj, ali duboko ukorijenjenoj dinamici, svi smo znali sve o svima, a opet, ništa nijesmo znali. Naš je svijet bio ispunjen diskrecijom i  nenametljivim obavezama.

...U zemlji, gdje nebo češće prijeti nego obećava, naučila sam ne oslanjati se na vremensku prognozu, nego na sebe. U nedostatku svjetlosti, tražila sam ono što svijetli u meni. Naučila sam grijati prostor oko sebe svojim riječima, prisustvom, sjećanjem. Naučila sam voljeti zimu, ne zbog nje same, nego zbog onog što iz mene izvlači – mir, dubinu, usmjerenost prema unutra. Kroz hladnoću sam postajala postojanija, kroz kišu – strpljivija. A kroz duge, sive dane, gradila sam toplinu koja nije zavisila od godišnjeg doba. Moj identitet rastao je postepeno, slojevito, poput oblačenja u Nizozemskoj: sloj po sloj, ono sto nosiš izvana, i ono što nosiš iznutra. Učila sam razlikovati prividnu hladnoću od stvarne topline. U svijetu kojem sunce nije svakodnevna garancija, toplinu moraš naučiti pronalaziti sam. U pogledu, u gesti, u miru vlastitog doma. I baš kao u odjeći, važno je ono što dolazi u dodir s kožom, što je najbliže srcu.    

Dom više nije bio samo mjesto gdje sunce grije tvoje tijelo i kožu, već i ono gdje neko osjeća tvoju šutnju, tvoju nostalgiju, tvoje prve uspomene, ali i tvoju sposobnost da se smiješ dok su ti čarape mokre od kiše. Dom je postao više od adrese; postao je stanje duha. Hibrid između svjetova, most od sjećanja i navike, povezan tkaninom nevidljivih struja između onoga što smo ostavili i onoga što smo pronašli. U tom prelazu, u tom zamršenom međuprostoru, možda upravo leži odgovor. Može li čovjek imati dva doma? Može. I mora. Jedan – da ga podsjeća ko je bio, drugi – da mu pokaže ko može postati.

Između kišnih dana i mirnih večeri, naučila sam čitati ljude drugačije. Više sam otkrivala iz njihove prisutnosti nego iz riječi. Naučila sam cijeniti toplinu koja se osjeća, a ne izgovara. I shvatila da i pod sivim nebom može rasti nježnost – topla, stabilna, postojana. U toj novoj ravnoteži između dva svijeta, otkrila sam treći – onaj kojem pripadam i kad pada kiša, i kad u srcu još uvijek nosim sunce iz djetinjstva.

I zato, dok kiša danas lupka po prozorima mog nizozemskog doma, ne žalim za suncem; ono je u meni, u svakoj kapljici što se razlijeva po staklu. U okusu lubenice koju jedem dok vani vjetar nosi mirise kiše, u tragu djetinjstva što se sjetno zadrži u vlažnom jutru, u osmijehu koji darujem prolazniku na biciklu, u onim trenucima kad misli putuju same sa sobom. Moj dom ne ovisi o klimi da bi bio moj – on je tamo gdje mogu biti svoja, u vodi koja me naučila plivati i roniti, u kiši koja me naučila mudrosti, u svakom dahu koji pripada samo meni. Sunce i kiša se prepliću, i ja sam tu, u svom svijetu, u potpunosti svoja, u svakom trenutku, ovdje i sada.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”