Između starog ključa i novog praga

Otkako je svijeta i vijeka, čovjek se selio i mijenjao gradove, ulice, adrese. Nekad svojom voljom, nekad jer je bio prinuđen. Manje-više, svi, iz ovog ili onog razloga, jednog dana napuštamo sigurnu bazu i toplinu roditeljskog doma. Onda kada odlaziš svojom voljom, tada sreći nema kraja. Sanjaš o nečem novom, o drugačijem svijetu, ljepšim ulicama, drugim ljudima. Malo je onih koji su ostali u mjestu gdje su rođeni i odrasli. Život ima svoja odredišta, pa nekad i ne uspijemo pustiti korijenje, a već je vrijeme za novu adresu. Kamo sreće da su sve uspomene mogle stati i ostati na jednom mjestu.

Kažu da je dom tamo gdje ti je srce. A moje, nemirno i razapeto između dva svijeta, već decenijama kuca dvoglasno. Prvi put sam napustila svoj Ivangrad sa osamnaest godina. Tada sam još vjerovala da se dom može spakovati u dva kofera i srce koje se pravi hrabrim. Ali dom nije ni u stvarima ni u zidovima. Dom je u onome što ostane kad zatvoriš vrata za sobom – u mirisu jastuka, zvuku starih stepenica i osmijehu, koji ti više ne dolazi u susret. I onda shvatiš da se u životu, umjesto da se seliš iz kuće u kuću, seliš iz sebe u sebe. U kući je stanovao početak porodične baštine i prošlost koja nam je bila svjetionik; u njoj se formiramo u ovo što jesmo. Da li zbog prirode čovjeka ili nostalgije, ali lijepa sjećanja potiskuju ružna i, na kraju, ostaje samo ono za čim žalimo – toplina doma i zagrljaj majke.

U meni žive riječi koje odjekuju iz dviju zemalja, zaluđenosti koje se stapaju u jednom srcu, ljubavi koje nemaju kraja. Ovaj esej je rezonanca prisutnih odsutnosti – pokušaj da dotaknem ono što izmiče, smisao koji nastaje između odlaska i ostajanja, prostor u kojem se sjećanje i stvarnost dodiruju i stapaju u jedno. Jer ponekad, da bi se zaista pripadalo, moraš izgubiti tlo pod nogama. A možda se dom ne bira; možda nas pronađe onda kada ga najmanje očekujemo.

Koliko je samo iskrene tuge, bola i suza ostalo u napuštenim sobama, među koferima i zauvijek ostavljenim uspomenama. Napuštena djetinjstva, škole, poznate ulice, prijatelji, komšije, prve ljubavi – sve to čuči u pukotinama zidova, prisutno i nevidljivo, čekajući da bude zapamćeno. Čovjeku možete uzeti sve, ali bez uspomena on je samo pola čovjeka. Jer dom je mjesto gdje se stvaraju sjećanja – mjesto prvih koraka i odrastanja, gdje sve nosi pečat prošlih dana, gdje posteljina, brižno peglana, čuva toplinu ruku koje su nosile život, kao da u njoj stoji cijeli jedan svijet, jedan najtopliji dom.

Dom su uspomene na prijatelje – oni koji te prate kroz život, koji ostaju kad sve drugo prođe. Dom je osjećaj koji se javlja kad kročiš ulicama vlastite mladosti, gdje svaki kamen pamti tvoje korake i čuva tvoju tajnu; gdje smo sklanjali i čuvali najljepša maštanja, prva ljubavna pisma. Kuća je bila mali zamak sigurnosti i zaštite. Trezor života. Naše kuće čuvale su priče prošlih generacija i njegovale nova sjećanja za sljedeća pokoljenja.

Kada napuštaš dom jer moraš, svako ti je pomalo kriv, a istovremeno ljutiš se i osjećaš zavist prema onima koji nijesu u sličnoj situaciji. Zazireš jer vidiš koliko su ukorijenjeni, koliko imaju svoje mjesto, koliko su emocionalno stabilniji. „Nova kuća“ nije ona koju si birao, niti ono što želiš. To je ono što moraš prihvatiti – jer drugo ne postoji.

Kod nas se u ono vrijeme rijetko selilo. Gotovo da su i danas svi vlasnici kuća ostali isti. Doduše, umiralo se, ali su kuću nasljeđivala djeca. Kada zatvorim oči i u mislima preturam i trčim ulicama rodnog grada, napamet znam gdje ko stanuje. Znam i kada ću koga sresti ispred avlije. Još uvijek se pominjemo po kući toga i toga. Kao ostavština ili, bolje reći, sudbina, prepoznajemo se po domu iz kojeg potičemo. Tako ono dijete, koje iz poznate nam kuće izjuri na ulicu, prepoznamo po ocu, majci, djedu. Rijetko dolazi neko novi, neki došljak. Uglavnom su naši, iz grada. Ali, kuće nam, nažalost, sve češće ostaju prazne. Čekajući na nas da se vratimo.

Sjećam se prve selidbe iz komšiluka. Njih petoro, otac, majka i tri sina. Nekako smo se generacijski „složili“. Najstariji brat, dvije godine stariji od mene, drugi godinu mlađi, i najmlađi, godište moje sestre Semre. Tih dječak, povučen, isto kao vaktile moja Semra. Sa ovom dvojicom starijih sam se družila. Igrali smo žmurke, fudbala. Bili su mi zaštita. Kako u ulici, tako i u školi. Ponosna, važna, neko mi je uvijek čuvao leđa. Tek jednog jutra, dođe njihova majka na kafu i saopšti da se uskoro sele. Nastade tajac. Majka zanijemi. Kako, otkud to na prečac, zašto? Kaže: muž joj je dobio posao u Cazinu, nema druge, odlaze. Kao da je vrijeme stalo. Tih dana govorilo se tiho. Strahujući da ih i najljepša riječ ili gesta ne povrijedi, da im ne istrgne suzu iz oka, bili smo nečujni, nevidljivi, kao da ne postojimo. Sa strahom i bolom u stomaku, kao kad imaš pismeni iz matematike, čekao se dan njihovog odlaska.

Sjećam se toga dana kada su odlazili. Prislonjene ruke na bradu, spljoštenog lica i nosa, prilijepljenog na prozorsko staklo, tiho sam plakala i krila suze. Odlaze. Prestaje sve ono što je bilo. Ko će doći živjeti u njihovu kuću? Samo da budu dječaci, motalo mi se po glavi. Ali, avaj, dolaze tri curice i dva mala dječaka. Nahujana i bijesna, jer ne znam kako ću se igrati s djevojčicama? Nijesam imala lutke, već fudbal i pištolje. Tada sam odbijala svaki kontakt. Niti su one pripadale meni, niti ja njima. U stvari, ja njima još manje. Glavu sam okretala na drugu stranu, jednostavno, izbjegavala sam svaki kontakt. Njihova majka, divna, tiha žena, samo me je posmatrala. Jednog dana, opazih njen pogled, i osjetih stid do dna želuca. Stresoh se od sramote. Ništa drugo nije preostajalo, morala sam napraviti prvi korak. Konačno, najstarija sam. Onako uplašena, više postiđena, počeh površnu i malo distanciranu komunikaciju. Doživjeh još jedan udar. Curice, uredne, lijepe, cepene, što bi naš narod rekao, svojom razdraganošću osvojiše moje srce. Ali, ostade sve na tome. Nijesam se umjela igrati sa curicama. Nedostajali su mi moji momci.

Godinama kasnije, kad sam se sama spremala na put bez povratka, opet sam osjetila isti grč u stomaku. Ovaj put nije to bio odlazak u drugi kraj grada, već u drugi svijet. U nepoznato. U zemlju čiji jezik nijesam govorila, čije običaje nijesam poznavala, čiju hladnoću nijesam umjela da prepoznam ni u vremenu ni u ljudima. Tada sam shvatila – selidba nikada nije samo fizičko premještanje. To je kidanje tih sigurnih niti, odvajanje od svega poznatog, presijecanje korijena koji su ti rasli kroz stopala i držali te čvrsto za tlo.

Poslije studentskog doma, moj prvi dom nastajao je ovdje, u Nizozemskoj. Nekako hladan, kao i sve oko mene u to vrijeme. Tako mi je tada sve djelovalo. Prazan, dugački dnevni boravak. Negdje u uglu sto za ručavanje, lampa – jedina stvar koja je unosila malo topline u ovu veliku prazninu. Jedan stari trosjed, od ko zna koga. Dobro očišćen, opran u pet voda, da se deterdžent dobro ispere. Tako mi je govorila majka.

Sve je ovo djelovalo prolazno, kao da sam negdje očekivala da pravi život treba početi kasnije. A ovo – da dođe kao odskočna daska za dalje.

Kao prototip novog života koji bi trebalo slijepo slijediti. Jer, ovdje ne bi valjalo da se izdvajaš – ni po lijepom, a još manje po lošem. Kako oni znaju reći: ponašaj se normalno. Doduše, taj novi život nastupio je tek za koju godinu. Ali, vrijedilo je čekati. Izgledalo je kao da se sav moj raniji život pretočio u nešto novo, nešto na što se čekalo.

Shvatila sam da sam bila svjedok vlastite sudbine – jedini posmatrač puta koji sam, napokon, odlučila ozbiljno prihvatiti. Neprimjetno, gotovo stidljivo, počela sam graditi novi život. Sitnim gestovima, malim znakovima koji su iz dana u dan unosili dah prisnosti u hladne zidove oko mene. Nova knjiga na polici. Cvijet na prozoru. Trenutak prepoznavanja u prolazu, kao da svijet nakratko stane. Shvatila sam da dom nije mjesto koje se pronalazi, već nešto što postepeno raste zajedno s tobom – iz prisutnosti, iz svakodnevnih sitnica koje ti vraćaju osjećaj da postojiš. I koliko god bilo teško, morala sam se usuditi da ga prigrlim. Jer više nije bilo vremena za čekanje. Život je bio ovdje. I bio je sada – moj – onaj što je prošao i onaj koji tek dolazi.

Možda malo nespremna, što i ne bi trebalo predstavljati neko posebno čudo, ali ulazila sam u svijet ovog svijeta. U njihov način viđenja života, u njihov pojam normalnosti. Kao neko ko je bio naviknut seliti se samo zbog ozbiljnih razloga, bilo mi je u početku nelogično, smiješno, prihvatiti povod njihove selidbe. Prosječan čovjek seli se sedam puta u životu. Svake desete godine. Kažem, prosjek. Međutim, ovaj čudni, rasterećeni svijet ima svoje razloge i pravila. U duši, po prirodi nomadi, prelazak iz jednog mjesta u drugo, iz jedne kuće u drugu, njima nije ništa više od prelaska iz sobe u sobu. Naviknuti na život u svim mogućim uslovima, selidbu doživljavaju kao čin koji pripada trenutnoj želji i potrebi, nečemu što najbolje ilustruje ona poznata misao „Idi dok si mlad.“

...Kako god, pitanje ostaje: da li je selidba zaista mogućnost za novi početak, ili je to samo način da se odgodi, ili čak izbjegne, suočavanje sa onim što ostaje neizrečeno? Možda svi ti novi počeci dolaze s jednim praznim pitanjem: šta ostaje kad odemo, šta ostaje kad prestanemo biti „mi“ u onim starim ulicama, među onim starim ljudima? I dok na te odgovore tragamo, postaje jasno da je nemoguće razumjeti jednu životnu fazu bez prisutnosti druge. Bez tih neponovljivih veza, bez tih svojih korijena, koje selidba, koliko god bila uzbudljiva i obećavajuća, na neki način, ipak razdvaja.

Uhvatim sebe kako se gubim između dvije kulture. Kako sam sa objema u ljubavi, ali i u nekom nesaglasju. Ipak, ne ljutim se, i to me ne zabrinjava. Obje su mi bliske, i obje su mi pružile mnogo. Jedna me je rodila i odgojila. Druga me je prihvatila i raširila krila. I mislim da me upravo to ojačalo i formiralo. Zar ima veće sreće nego imati dva doma? Dvije stvarnosti koje se prepliću u meni. Ovaj život, odrastanje i sazrijevanje u dvije toliko različite civilizacije i ideologije, dao mi je snagu i prkos da opstanem, da postanem ono što jesam. Da pokažem da se mogu dignuti nakon svakog pada i poraza. Ponosna na sebe da sam usadila i razvila ljubav prema dva doma koja imam. Što osjećam sreću i slobodu dok gazim pločnicima i brdima sunčane Crne Gore, ili jurim biciklom kroz kišnu i vjetrovitu Nizozemsku. Moj dom je, u stvari na točkovima, između ova dva tako različita svijeta, dva blaga.

Kad malo bolje razmislim, zapravo, sve je stvar ljubavi. Ljubavi prema domu. Ona neminovno postoji. Ogleda se u poštovanju, brizi i povezivanju sa mjestom u kojem živimo, ili u onom tamo gdje smo rođeni. Vjerujem, svi imamo mjesto u kojem srce brže i jače pulsira. Gdje sjećanja naviru i vraćaju nas tamo gdje smo nekad bili sretni. To je ono što je u nama. Ona soba koja miriše na majku, na djetinjstvo i sve djevojačke snove. Zvuk novog jutra koje budi glasom nekadašnjeg djeteta i čovjeka koji smo danas postali. Ulica u kojoj smo prvi put voljeli. Onamo gdje se vrijeme drugačije mjeri. Gdje sve stane. Tamo gdje sve izgleda manje, skučenije, ali vedrije.

I kad pogledam iza sebe, osjećam nostalgiju, kao da je juče bilo. I, zaista je tako. Osim majke, najviše mi nedostaju oni dani. No, to može razumjeti samo onaj koji je makar jednom otišao.  Ponosna i počašćena da u moje srce mogu stati dvije ljubavi, i zahvalna i sretna da postoje dva srca koja me vole.

Možda dom nije mjesto, ni država, ni jezik? Ili je sve to zajedno? Možda je dom samo osjećaj. Onaj fini treptaj u grudima kad prepoznaš zvuk djetinjstva u nečijem osmijehu, kad ti miris kiše vrati stotinu izgubljenih dana, kad pronađeš sebe na pola puta između odlaska i povratka.

Ne biram između dva doma. Ne odričem se ničega što me formiralo. Nosim ih oba u sebi, kao što more nosi svoje obale. I upravo zato, gdje god krenem, nikad nijesam izgubljena. Jer, sve što jesam, i sve što volim, ide sa mnom.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena- Nizozemska”