Kako čuvamo ono što su nas učili naši i da li prenosimo dalje svojoj djeci?

Pišem ti, zemljače…

Tebi što si možda u Americi, Argentini, Njemačkoj, Luksemburgu, Danskoj ili Sloveniji…

Tebi što si, kao i ja, ostavio svoje roditelje, dom, avliju, đeda i nanu, i pošao da tražiš bolje sjutra. Znam kako je. Srce vuče tamo, a obaveze i život te drže ovamo. Kad se okreneš, shvatiš da si između dva svijeta, a oba su tvoja.

Ja sam Beranac, rođen u Sjenici. Pod planinama sam ponikao, među ljudima koji su me naučili šta znači riječ i obraz. Odrastao sam uz đeda koji bi mi govorio da je obraz najbitniji i da ga čovjek nikad ne smije uprljati, a nana me učila da se svaki gost dočeka s osmijehom i da nikad iz kuće ne smije otići gladan i žedan. Takve stvari čovjek ne zaboravlja, one mu ostanu pod kožom, pa makar otišao i na kraj svijeta.

Već odavno sam od kuće. Otkad sam je napustio, razni gradovi i države postajali su moji drugi domovi. Svaki od njih me naučio ponešto novo, ali me nijedan nije odvojio od onog starog u meni.

Prije već sedam godina, kada sam došao u Sloveniju, opet je sve bilo drugačije – jezik, ljudi, običaji. Mada  kad bi neko otvorio srce, prepoznao bi se isti onaj osjećaj domaćinstva i dobrote. Život me naučio da svugdje ima dobrih ljudi, ali da samo svoj jezik ima dušu kojom možeš reći sve što osjećaš.

Danas živim u Mariboru, sa svojom Vanesom i našim sinovima, Karimom i Omarom. I kao što rekoh – davno sam otišao od kuće, ali sada, baš ovdje sa njima, imam novi dom. Svakog dana učimo ih da poštuju zemlju u kojoj žive, ali i da ne zaborave onu iz koje potiču. Kad ih gledam kako rastu, često pomislim na svoje djetinjstvo. Sjetim se kako su đedovi, sjedeći na sećiji, znali da mi pričaju o prošlim vremenima, o običajima, o ljudima koji su živjeli po mjeri čovjeka.

Zato, zemljače, kad ti dijete krene da ti priča na stranom jeziku, nemoj da ga prekidaš, ali mu odgovori na našem. Jer ako mu ti ne odgovoriš, ko će? Ako tvoja riječ ne bude prva, neke druge će je zamijeniti.

Kad dođeš kući s posla, umoran, ostavi sve po strani i sjedni s porodicom. Ne treba ti mnogo, samo malo vremena i topline. Ispričaj im kako je bilo kad si bio dijete, kako ste ljeti trčali po livadama, kupali se u potocima, skupljali drva s ocem, kako su se komšije pomagale bez kalkulisanja, bez interesa, samo jer je tako bilo pošteno.

Pričaj o tome kako se u tvojoj kući dočekivao Bajram ili Božić, kako se miris pite širio dvorištem dok su žene u avliji razgovarale o svemu i svačemu. Prisjeti se kako su se ljudi okupljali… Ne zato što su morali, nego zato što su voljeli biti zajedno. Kako su stariji sjedjeli pod orahom, a đeca trčala oko njih, i sve se znalo – ko je stariji, kome se ustaje, kako se pozdravlja.

Podsjeti ih da nije bilo sramota ništa raditi. Ni kopati, ni orati, ni pomagati. Da se vrijednost mjerila po karakteru, a ne po novčaniku. Da je riječ bila svetinja, a obećanje jače od papira.

Uči ih da dijele, da se zahvaljuju, da pomažu, da ne zaborave reći “hvala” i “nema na čemu”. To  su te male riječi koje prave razliku između onoga ko samo živi negdje i onoga ko nosi dom u sebi.

To su sitnice koje djeci znače više nego što mislimo. Kad ih jednom izgube, teško će ih ponovo naći. I zato, nemoj da čekaš neku drugu priliku da ih naučiš o korijenima. Dovoljno je da pričaš, da se smijete zajedno, da pustite pjesmu s juga, da se prisjetite svojih. Tradicija nije knjiga u ormaru. To je način na koji živiš, govoriš, pozdravljaš, kako sjećaš i voliš.

Često mi se desi, dok sjedim nad crtežima i planovima, da misli odu tamo – u djetinjstvo. U šum borova Jasikovca, u miris domaće pogače i zvuk limskih brzaka. Tada shvatim da svaki posao koji radim, svaka linija koju povučem, svaki prostor koji projektujem, nosi u sebi trag mog zavičaja. U toplini drveta prepoznajem jednostavnost naših ljudi, u kamenu čvrstinu njihovog karaktera, a u svjetlosti prostora onaj osjećaj mira koji sam učio gledajući izlazak sunca iznad Jasikovca. Možda to drugi ne vide, ali ja znam da u svakoj liniji, u svakom zidu, živi sjećanje na dom iz kojeg sam krenuo.

Znam da nije lako biti između dvije domovine. Ovdje se trudiš da uspiješ, tamo da te ne zaborave. Znaj, ne moraš da biraš. Možeš da voliš obje. Ja svoju Crnu Goru nosim u sebi, ali sam zahvalan i Sloveniji, zemlji koja mi je dala priliku da učim, radim i stvorim porodicu.

I zato, kad god pričam sa našima po svijetu, kažem im isto: Nemojte da se stidite svoga porijekla.Nemojte da krijete naglasak, da zaboravljate jezik, da prestajete da slavite ono što su vas učili roditelji. Zemljače moj, kad zaboraviš odakle si,  zaboravićeš i kuda ideš.

Zato i radim ovo što radim. Najviše kroz Crnogorsko kulturno društvo „Komovi“ u Mariboru. Trudim se da povežemo naše ljude, da sačuvamo ono što nas spaja – jezik, pjesmu, običaje i sjećanja. Da đeca osjete ponos kad čuju da je neko iz Crne Gore, da znaju priče svojih predaka i da razumiju da se dom može voljeti i kad si daleko od njega.

Ako mi to ne prenesemo svojoj đeci, ko će!? Ako im mi ne kažemo ko su, naučiće ih neko drugi ko nisu. Ne zaboravi  da običaji nijesu samo prošlost, nego putokaz. Jezik nije samo riječ, nego ognjište, a dom nije samo kuća, nego srce koje kuca u ritmu tvoje zemlje.

Zemljače, ma gdje bio, nemoj da zaboraviš ko si. Nemoj da se plašiš da to pokažeš jer kad znaš ko si nijedan tuđi svijet te ne može promijeniti.

Vildan Ramusović

predsjednik Crnogorskog kulturnog društva „Komovi“ Maribor

Izvor: CG dijaspora