Knjiga „Čujem tišinu“, autorke dr Violete Marinković Manović nedavno je izašla iz štampe, a prve kritike čitalaca su više nego pozitivne.

Kako autorka navodi, „ova zbirka donosi tišinu koja govori. To je prostor gde srce pronalazi glas. Putovanje kroz unutrašnju tišinu otkriva istinu koju sam sama skrivala i emocije koje su čekale da budu oslobođene“.

U svojoj recenziji Slobodan Zoran Obradović je naveo da poetski prvijenci, bez obzira na starosnu dob autora, obično su duboko iskreni i u njima ne postoji sadržaj koji se ne može nazvati spontanim. On je istakao su rezultat duboko nataloženih emocija, refleksija doživljenog i proživljenog, uz eruptivnu snagu pjesničkog dara.

„A taj dar prezentuje sebe kroz ljepotu pjesničkog izraza, dubinu poniranja u slojeve duše, spremnosti i hrabrosti da se iskorači iz sebe. Poezija nosi i rizik razotkrivanja i dijeljenja svijeta intime, a zato je potrebna snaga i stabilnost. Iz Tišine, ne bih rekao slučajno i nenadano, pred nama se desila erupcija pjesničkog vulkana koji će da traje. Poezija Violete Marinković Manović. Tišina u naslovu knjige i u trideset tri naslova njenih pjesama - to mi je u prvom kontaktu sa knjigom zazvučalo provokativno, ali i donijelo bojazan da zbog čestog ponavljanja pojma tišina, koja nosi jaku simboliku, utiče demotivaciono na čitaoca i možda čak ima za posljedicu monotoniju. Međutim, iz filozofskog, književnog, psihološkog i svakog drugog aspekta, to je pojam koji označava sopstvo svakog ljudskog bića i obuhvatniji je od bilo kod drugog termina kojim se opisuje privatnost unutrašnjeg bića“, naglasio je Obradović.

Prema njegovim navodima, pjesme Violete Marinković Manović svjedoče koliko je ta čovječija Tišina emotivno pribježište, sklonište od bure, predah za dalje, te da podsjećaju da je tišina i introspektivno sudilište u kojem čovjek dobija priliku sučeljavanja sa samim sobom, svojim odlukama. Sa uspjesima i porazima, sa radostima i tugovanjima.

„Knjiga koja je napisana na način koji govori o pjesničkom daru da se lirski, stilski uravnoteženo, metrički i melodično izraze najdublja osjećanja i doživljaji koristeći rime, te da ista snaga i ljepota jezičkog izraza karakteriše i njene izlete u formu slobodnog stiha. Žanrovska raznovrsnost, motivska koloritnost pjesama dodatni je kvalitet i izazov za čitaoca. Nova knjiga i novi značajan prilog „ženskom pismu“ u Crnoj Gori i regionu, i poeziji – ljudskom pokušaju da oplemeni vrijeme i svakodnevicu u kojima je sve manje poetičnosti, zaključio je Slobodan Zoran Obradović.

Prema navodima profesorice Jelene Manojlović, zbirka pjesama ,,Čujem tišinu”, satkana je od trideset tri snažne i emotivne pjesme koje istražuju različite aspekte ljudskog postojanja, a u svojoj tišini autorka ovom zbirkom delikatno tka životne teme: ljubav prema voljenom suprugu i djeci, ljubav prema roditeljima i ljekarskom pozivu, koliko su nam bitni prijatelji, šta znači biti ,,dobar prijatelj” i ,,imati dobrog prijatelja”.

„Pjesme u ovoj zbirci odražavaju duboku po svećenost čovjeka pravim životnim vrijednostima. Sposobnost autorke je u tome da uoči ljudsku patnju i bol, da svemu da ljepotu i nadu, i tako stvara snažnu vezu između čitaoca i napisanog. Vješto povezuje lična životna iskustva sa univerzalnim emocijama, omogućava da se svi poistovjetimo sa situacijama koje su često bolne, ali i ispunjene nadom. Njene pjesme predstavljaju putovanje kroz emocije, i podsjećaju nas na to koliko su tišina i riječi jaki kad se udruže. Nije slučajno da se na prološkoj granici zbirke nalazi pjesma ,,Tišina”, a na epiloškoj ,,Oslobođena iz tišine”. Jer svaki novi život započinje tišinom i završava se oslobođenjem iz tišine. To oslobođenje znači da smo prihvatili svoju sudbinu, proživjeli život i spremno ulazimo u vječnost“, istakla je Manojlović.

U vidu sopstvene ispovijesti, dr Violete Marinković Manović je među koricama knjige navela, da ju je tišina dugo pratila.

„Ne kao odsustvo zvuka, već kao prostor u kome sam počela da čujem ono što se ne govori naglas – ono što odzvanja u srcu, ćutnji i sećanju. Pisanje mi je nekad bilo utočište, a onda sam napravila dugu pauzu. Život me vodio kroz uloge koje su tražile mnogo snage i malo prostora za tišinu. A, onda sam je ponovo pronašla. Ove pesme nisu savršene, ali su iskrene. Nastale su u trenucima kad sam bila sama sa sobom, kad su se sećanja vraćala, kad su gubici progovarali, kada je ljubav bolela i lečila. U njima ima tuge, ali i nežnosti. Ima sećanja koja bole, ali i onih koje čuvam kao blago. Ima događaja iz: detinjstva, mladosti, rata... tišine između pacijenata i mene, tišine između pogleda, između oproštaja i nade. Ima mene onakve kakva jesam, kakvu možda još uvek upoznajem. Ova zbirka je moj glas kroz tišinu. Ako u njoj prepoznate deo sebe, neka vam bude znak da ni u sopstvenoj tišini niste sami. Zahvaljujem se porodici, Tanji i Sanji. Posebnu zahvalnost dugujem Zvonku. Hvala što slušate!“- zaključila je autorka.

Izdavač knjige, među čijim koricama su 33. pjesme, je NVO „Stihom govorim“ iz Bijelog Polja, a ispred izdavača je potpisan Aleksandar Obradović. Urednik i jedan od recenzenata je Slobodan Zoran Obradović, lektor i drugi recenzent je profesorica Jelena Manojlović. Tehnički dizajn je upriličio Marko Tvrdišić, dok je dizajn korica osmislio Kosta Bajović.

Knjiga „Čujem tišinu“ je štampana u MN Grafokarton, u tiražu od 300 komada.

Dr Violeta Marinković Manović završila je Medicinski fakultet i specijalista je Anesteziologije sa reanimatologijom.  Profesionalno je angažovana u Kliničko-bolničkom centru u Beranama, gdje je šefica Odsjeka intenzivnog liječenja.

S. R.