Knjiga “U sjenci Feminog oraha”, autora Adema Ada Softića, uspješno je sinoć promovisana u Petnjici. Promocija knjige je održana u okviru manifestacije VIII Bihorsko kulturno ljeto.

Predstavljanje Softićeve knjige u Petnjici je četvrta promocija do koje je došlo nakon obavljenih u Beogradu, Novom Sadu i Beranama.

Na sinoćnjoj promociji o knjizi su govorili: Slobodan Vuković, Faiz Softić, Mirsad Rastoder, prof. dr Draško Došljak, a prisutnima se obratio i autor.

Moderatorka večeri bila je pjesnikinja Kristina Babić.

S. R.

 Prof. dr Draško Došljak: Sunčana strana sjećanja

Sve su naše priče ispričane, ali sve naše priče nijesu zapisane. Život  je jedna velika priča ili zbir kratkih priča. Zato svaka nova priča vraća u život Čovjeka i vrijeme. Adem Ado Softić svjedoči svojim pričama da su one pohvale prohujalim vremenima i opomena novim stanovnicima budućih knjiga.

Njegove priče su „zaštićeni svjedoci“ čovječanstva i potvrda protoka života. Svaka njegova priča je konkretna i korektna. Konkretna jer se vezuje za ljude i korektna jer je primjerom sačuvana u „hladu Feminog oraha“, đe udobno vjekuje.

Priče Ada Softića su literarne šetnje kroz beranski kraj - kroz vremena i nevremena. Šetnja koja uvijek ima uzdah i predah. Uzdah kao znak divljenja i predah da se bolje i ljepše razumije poruka. Sve ove Softićeve priče zapljuskuju vode Lima.

Lim im daje i jasnoću i gordost i nježnost i vječnost! Jer, šta bi one bez Lima i da li bi Lim tekao da nije i ovih priča. Da nije Adovog „Lima“, „Albin vir“ bi utihnuo. Da nije „Lima“  - „Orasi doktora Nike“ bi se osušili. Da nije „Lima“, đe bi i kako svirao „Prvi džez orkestar u Crnoj Gori“? Lim protiče -  ostaje „Posljednji skok Smaja Šekularca“. A skok nije pad. Skok je let. Književni vječno traje.

Softićeve priče njeguju kulturu sjećanja. Bez te kulture prošlost je prazna, a literatura siromašna. Beranski „oriđinali“ Miško i Lero su sa ulice, fotografije ušli najprije u Smailagićevo slikarstvo, a sada i u Adov književni tekst. Samo velike sredine imaju svoje oriđinale koji zasluže i književnu pažnju. Ivangradska čaršija je to znala da čuva, a Ado Softić da sačuva. Zato i čežnja i sjeta, koja nikada ne  „Prohuji sa duvanskim dimom“.

Ukoričio je Softić u svoje priče i uglednike polimske: Zogovića, Šebeka, Labudovića, Vešovića, Bakića... Oni više ne žive samo u sjećanjima! Oni oplemenjuju i duh i dah ovoga kraja. Nadahnjuju generacije i izazivaju divljenje.

U Adovim pričama Oni su priča nad pričama. Svako od njih je knjiga za sebe. Knjiga tvrdih korica i ljudskog poveza. Sada i knjiga sa mirisom prošlosti. Svaka stranica dukata vrijedi. Svaka stranica ispisivana stručnošću, humanošću, entuzijazmom, životom ljudi koji su razumjeli budućnost. A ko razumije budućnost živi u svim vremenima. Život nije priča – priča je život!

Zapisi Ada Softića su amajlije iz sehare sjećanja i pripovijedanje „šta je nekad bilo“.  Ako na početku bješe riječ, ona u ovim pričama putuje uz Lim i u vječnost, noseći sa sobom i u sebi one beranske/ivangradske otmjenosti, uzvišenosti, šerluke, tišine, samoće i poruku: „da se vrate trenuci neki“.

Ko uđe u priču obezbijedio je trajnu adresu stanovanja. U zapisanim pričama čovjek dobija i izvod iz knjige trajno zapamćenih. Ko preživi – pričaće! Novorođeni – ćitaće!

Sudbinu ove knjige opredjeljuju njeni junaci i njihovo vrijeme. Ado Softić zna da se u ovim krajevima i priča, i pamti, i piše, i čita. Sve ovo je „U sjenci Feminog oraha“. I uvijek na umu: „Tvrd je orah voćka čudnovata“!

Lim protiče – knjiga pamti!

Faiz Softić: Stvaralaštvo Adema Ada Softić kroz knjigu „U sjenci Feminog Oraha“

Moj večerašnji osvrt na knjigu Adema Ada Softiće U sjenci Feminog oraha nazvao sam, vjerujem s punim pravom – Stvaralaštvo Adema Ada Softića, jer je ova knjiga samo dio njegovog književnog, hronološkog, kulturnog i kulturološkog opusa, ali jeste esencija njegovog dugogodišnjeg bavljenja Beranama i beranskim krajem.

Sredina koja ga ima – na sve to gleda, možda, ravnodušno, a sredine koje ga nemaju – suhim zlatom bi ga platili.

Iz njegovih zapisa priča i starih fotografija za kojima traga i koje objavljuje na društvenim mrežama – više sam saznao o Beranama i ljudima beranskog kraja nego iz svih drugih istorijskih udžbenika.

Što je jako bitno za ozbiljnog stvaraoca Ado Softić ljudima i događajima prilazi hladne glave, bez i trunčice bilo kakve druge ostrašćenosti, osim što ga nosi strast za zapisivanjem i izlijevanjam literarnih dragulja koji ga očito je ispunjaju, kao što ga nosi strast da juri za beranskim rodama, prati ih i dočekuje kao najuže članove svoje familije.

Strast, ta čudesna strast, najbolje se zrcali kod velikog i meni jednog od najdražih svjetskih pisaca jevrejsko-američkog porijekla Isaka Bašovisa Singera koji je pored svog veličanstvenog romana Rob i Muškatovi i drugih koje sam po drugi put pomno iščitavao u doba korone, napisao je i objavio i knjigu priča „Strasti“ u kojima na jedan originalan način dokazuje da je u životu svakog čovjeka zapravo strast vodilja i pokretač svih njegovih akcija i poduhvata.

I ne može drugačije!

Samo za one nedovoljno upućene u milje i okolnosti u kojima je stvarao i stvara Adem Ado Softić – pojava ove knjige i još bezbroj priča i zapisa sa kojima nas je naprosto darivao kroz sve ovo vrijeme može biti iznenađenje.

Ado je čovjek sa Lima - liježe i ustaje uz njegove tihe taktove, a Lim je rijeka koja ima mistični uticaj na one koji se zagledaju u njegovu tirkiznu boju, u njegove virove, u njegove bukove koji znaju s proljećem i sjeseni kada se ono okiša podivljati kao da je u njemu na hiljade zvijeri.

Višedimenzionalni karakter stvaralaštva

Ako iole podrobnije sagledamo opus Adema Ada Softića, ne možemo ne primijetiti višedimenzionalni kaakter njegovog opusa kroz prostor i vrijeme.
Prvo, njegov opus ima karater ljepotopisa, jedne posve posebne, lirski obojene hronike kroz koju je zauvijek sačuvano mnogo ljudi i događaja od aždahe zvane ZABORAV! I da ne ponovljam onu izraubovanu floskulu „Ono što se nije zapisalo nije se ni dogodilo“.

I kada vrijeme oljušti naslagano stvaralaštvo sa ovih prostora, kada potopi hrđu koja nagriza i ljude i vrijeme – generacijama koje dolaze poslije nas – ostaju Adovi biseri uramljeni u koricama knjiga da se uče i nadahnjuju.

Još u dvanaestom stoljenju Pop Dukljaninin sveštenik barske nadbiskupije zapisivao je da se ne zaboravi.

A najpoznatiji sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija, pseudonima Ševki, rođen u Sarajevu 1732. godine u svojoj 25. godini počinje pisati Ljetopis: „Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što zabilježiš ostaje, a sve što se pamti nestaje.“ Zapisao je Bašeskija započinjući svoje Ljetopis.

Dakle to je prva i najbitnija dimenzija stvaralaštava Adema Ada Softića, a druga je nevjerovatno umijeće i nadarenost da od najmanjeg detalja iskonstruiše priču poput najvećih imena iz svijeta književnosti i da ta njegova priča ima sve elemente istinskog literarnog dragulja, kao šti su humor, sarkazam, oštre i precizno odvagane slike, metafore, ponegdje provijava ironija, na kraju – majstorsko umijeće pripovijedanja.

Dobrota i ljudskost Adema ef. Softića djeda ovoga Adema Ada Softića koji nosi djedovo ime – morala je isključati i isključala je kroz njegove unuke, u ovom slučaju pogotovu u Adovom stvaralaštvu.

Čovjek – a velika je stvar reći za nekog da je Čovjek – koji je u ta davna vremena imao sluha da od svog bogatstva odvaja i daje siromašnima i spasi mnoge hrišćanske i islamske porodice, morao je biti nagrađen potomstvom koje služi za primjer, potomstvom prosvijećenog uma što je najveći dar Neba.
                        

Kad se razumije jezik Lima

Jedna od najuspjelijih u ovoj knjizi jeste priča Albin vir. Evo kako je majstorski zaokružena i sa sasvim malo riječi, manirom svojstvenim istinskim pripovjedačima, Ado završava:

„Čim je stigao u Hareme i čuo šta se desilo sa njegovom voljenom, u nastupu bijesa, bola i očaja, beg pogubi svoga seiza, a zatim, razočaran i slomljen, zauvijek ode iz Berana. Od toga dana niko ga ovdje više nije vidio, i nikad više njegova noga nije kročila na obalu Lima, a mjesto gdje je nesrećna Alba skončala svoj mladi život, Beranci nazvaše Albin vir.

Taj prirodni, tamnozeleni bazen ispod visoke stijene, tu plažu hrabrih i odvažnih, mještani su do tada zvali Zelenika, ali i danas, oni koji još znaju istinu o strašnoj sudbini begove hanume Albe, često se, u priči o tom bezdanu, sjete i njenog imena. A Lim se nakon toga gorko pokajao. Svoju sramotu dugo je pokušavao da sakrije.

Više od jednog vijeka na to mjesto nanosio je šljunak i kamen, ne bi li kako zatrpao duboki zeleni bazen ispod stjenovite obale i tu tužnu epizodu prekrio velom zaborava. Poslije mnogo i mnogo ljeta ostvario je svoj naum. Na mjestu Zelenike danas više nema ni plaže ni bazena.

Veoma rijetko pored nekadašnjeg beranskog bezdana prođe tek po neki ribolovac. Ali ipak, uprkos svemu, istinu o nesrećnoj Albi Lim nikad nije uspio da sakrije. Nakon toliko vremena, ona i danas, poput sirene, sa dna Zelenike često izroni na površinu i zatalasa uspomene.

Tako, eto, uporedo sa rijekom, ovdje uveliko teče i drugi vijek, a lijepa Alba još uvijek živi na obali Lima, u sjetnim pričama i baladama iz starih Berana.“

Imamo: A Lim se nakon toga gorko pokajao – Ado Softić ovdje uzima Lim kao subjekat sa ljudskim osobinama, kao misleće biće oboružano moralnim kodeksom.  Ado nas  na ovom mjestu uvjerava da razumije jezik i običaje svoga Lima sa kojim godinama druguje. 

Adem Ado Softić, guči u sebi i bol koju je njegovoj porodici nanijela istorija koja je tutnjala ovim krajevima. On se skoro nigdje ne osvrće na taj ljudski poganluk već se vrlo uspravno drži dobrih ljudi i na svoj način afirmiše njihova djela.
Zapis o dr. Bakiću iz Berana i ovaj put mi nagoni suze na oči. A takvih je priča i zapisa u ovoj knjizi napretek....                         

Ado, Hvala ti.

Obraćanja Adema Softića

Poštovani prijatelji, prije svega vi koji ste organizatori i domaćini ove promocije; a zatim i Vi koji ste mi svojim nadahnutim govorima učinili nezaboravnim ovo lijepo ljetnje veče u Petnjici koja je do prije osam godina bila sastavni dio Ivangrada, ali i Vi koji ste ga svojim prisustvom uveličali i uljepšali, prije nego što Vam svima od srca zahvalim, želio bih sa par rečenica da se osvrnem na nekoliko detalja vezanih za knjigu, i njenu naslovnu priču inspirisanu velikom krošnjom čuvenog Feminog oraha.

Ovih 60 priča godinama je lutalo po mračnim hodnicima i katakombama medija, od Fejsbuka, preko raznih elektronskih stranica i portala, do novinskih rubrika „Komune“ i Nove Slobode“, ali sam ja, nakon toliko vremena, ipak shvatio da ih moram skupiti na jedno mjesto, u knjigu, da ne bi, poput Ivice i Marice, zalutale i izgubile se u virtuelnoj prašumi interneta.

Jer, kako reče Faiz, i sarajevski hroničar Mustafa Ševki Bašeskija u svom Ljetopisu iz 1757. godine: „Sve što zabilježiš ostaje, a sve što pamtiš nestaje.“

Tragovima slova i snova koje su za sobom ostavljale, pronašao sam ih i prikupio pod krošnju Feminog oraha koja je u svojoj sjenci sačuvala bezbroj ispričanih i neispričanih, zapisanih i nezapisanih beranskih priča.

Kuća preko puta zgrade beranske opštine u kojoj je od 1926. godine do prije pola vijeka živjela porodica Nika i Feme Cemović, pola vijeka prije toga pripadala je porodici Salihage Vilića, izbjeglice iz Hercegovine, koji je prije Belinskog kongresa prebjegao pred Nevesinjskom puškom u tek osnovanu malu beransku kasabu na samoj granici sa Crnom Gorom.

Tu je sagradio kulu i iskopao bunar, a malo dalje od kuće posadio orah. Kad se nakon pola vijeka odselio iz Berana, kuću je prodao predsjedniku Bjelopoljskog sreza Niku Cemoviću koji je u njoj poživio svega par godina, isto koliko i Salihaga Vilić bez nje negdje u Bosni.

Umro je već 1928, ali njegova porodica, supruga Fema i djeca, živjeli su u njoj još čitavih pola vijeka. Sve dok Opština iz nepoznatih razloga sredinom sedamdesetih nije naredila njeno rušenje.

Danas na tom mjestu više ne žive ni Vilići ni Cemovići, a kao jedini trag života ostao je samo Ničiji bunar i Ničiji orah. Ali taj bunar i taj orah ušli su u legendu, i svako ko je proveo mladost u Beranama danas ljubomorno čuva neku svoju priču i mladalačku uspomenu vezanu za te dvije beransko – ivangradske relikvije.

Jedan od njih je moj prijatelj, doajen crnogorskog melosa, Beranac koji je svijetom pronio slavu Ivangrada i Crne Gore, legendarni Ismet Krcić. Prvu čestitku povodom izlaska ove knjige dobio sam od njega i glasi ovako:

„1952. godine bio sam sa društvom u hladovini Feminog oraha kada smo zajednički donijeli odluku da otputujem za Beograd na školovanje. Taj legendarni Femin orah je i sudbinski vezan za moju umjetničku karijeru. Dragi Ado, hvala Ti što si osvježio uspomenu na na ovaj spomenik starih Berana! Jedva čekam da prelistam ovaj spomenar od knjige... Srdačan pozdrav, Ismet Krcić.“

Druga priča je nostalgično sjećanje Beranca Mića Popovića na jedan događaj sa putovanja po Italiji.

U jednom restoranu u Firenci, nepoznati Italijan za susjednim stolom, koji je savršeno govorio naš jezik, kad je čuo njihov razgovor, poručio im je piće, a nakon uzvraćene ture pridružio im se i počeo raspitivati o Beranama koje očigledno savršeno dobro poznavao: o izvoru na vrhu ulice i još nekim detaljima iz varoši na koje Mićo nije znao odgovore.

A jedino pitanje na koje je znao da odgovori i sačuva obraz, kako ne bi ispalo da Italijan bolje poznaje Berane od njega, bilo je: „Je li još živ onaj Femin orah?“

Ali priča koja je ostavila poseban utisak na mene, i koju već devet godina želim da ispričam, vezana je za ženu, vršnjakinju moga oca, koja se rodila u toj kući, i koja je odrasla i najljepše godine svog života provela u sjenci Feminog oraha.

Na sto pedestu godišnjicu grada, septembra 2012, čim su se prve rode iz Polimske ulice vratile u Afriku, u pratnji advokatice Dragane Tajić i kćerke Ljubinke koja je, nažalost, nedavno preminula, došla je iz Beograda u Berane gospođa u devetoj deceniji, i tražila da je u beranskoj džamiji prime predsjednik Odbora islamske zajednice Rifat Ličina i glavni beranski imam Rahim efendija Muratović.

U dogovoreno vrijeme na ulazu u džamiju dočekali su je obojica, sa još nekoliko uglednih članova beranskog džemata, i pomogli joj da se popenje uz stepenice. Kad su se smjestili, gospođa je iz tašne izvadila podeblju kovertu i stavila je na sto rekavši domaćinima:

„Ja sam Gina, kćerka Nika i Feme Cemović iz kuće preko puta zgrade Opštine. Upravo se vraćam iz manastira Đurđevi stupovi kome sam donirala jednu ovakvu kovertu. Ovu drugu donijela sam da poklonim beranskoj džamiji u ime zajedničkog života i uspomena na moje drugove, drugarice, prijatelje i komšije Muslimane iz Berana, sa kojima sam provela najljepše godine života i mladosti. U koverti je 5.000 eura. Vi ćete najbolje znati kako ćete ih potrošiti, a meni ne treba ni hvala da kažete, niti ime da pomenete. To je moj dug prema ovom gradu, prema mojoj porodici koja me je u tom duhu vaspitala, i moj skromni doprinos boljem razumijevanju i suživotu svih dobrih ljudi u Beranama.“

Novac Femine kćerke Angeline pune dvije godine stajao je na računu Odbora islamske zajednice Berana, a nakon toga uplaćen je kao avans i kapara majstoru Vladu Božoviću sa Police, čime je započela izgradnja velike betonske ograde oko tek sagrađenog Novog muslimanskog groblja na Jasikovcu.

Poštovani prijatelji!

Uz želju da se, pored Feme, ni ime njene kćerke Gine u Beranama nikad ne zboravi, ja Vam se najtoplije zahvaljujem na divnoj večeri koju ste mi povodom ove knjige priredili.

Iskreno se nadam da će makar u njenom nazivu ostati da živi ime jednog beranskog oraha koji pamti beransku istoriju, i gospođe Feme koja je svoju djecu vaspitavala u duhu zajedništva, međusobnog razumijevanja i uzajamnog poštovanja.

Na kraju, još jednom od srca zahvaljujem svim učesnicima večerašnje promocije. Hvala Slobu Vukoviću, Faizu Softiću, Mirsadu Rastoderu i Drašku Došljaku na lijepim riječima povodom ovog mog književnog prvjenca.

Naravno, hvala i moderatorki, pjesnikinji Kristini Babić koja nam je dodatno uljepšala i oplemenila ovo veče. Hvala domaćinu, predsjedniku Samiru Agoviću, kao i Centru za kulturu i Sinanu Tiganju koji su uspješno organizovali i upriličili ovu petnjičku promociju.

Posebno zahvaljujem doktorki Mimi na lekturi, savjetima i neprocjenjivoj podršci tokom priprema knjige za štampu. Zahvaljujem još jednom prof. dr Drašku Došljaku na nadahnutom pogovoru knjige pod naslovom „Sunčana strana sjećanja“.

Hvala Petnjici na toploj dobrodošlici, a Vama koji ste svojim prisustvom uveličali ovu promociju još jednom želim svako dobro, i najiskrenije zahvaljujem na večerašnjem druženju.

Živjeli!