“ Još smo mi potomci

                    onih dobričina…” (Radonja Vešović)

„Čovjek koji na svom životnom putu ima Rudo, Igman, Neretvu, Balinovac, pobjedu, koji je išao za Kočom i Špancem – ima pravi razlog da bude ne samo ponosan već i srećan. A sreća takvog tipa stoji iznad svih drugih. Nijesu samo Krsto Bajić i Hamid Beširević, junaci Vešovićeve poezije, već i on sam 'prekor svima koji su prespavali svoju zoru“ – piše akademik Milosav Babović.

Radonja Vešović ( Rijeka Marsenića, 1924 –  Beograd, 2011) je, prije svega, pjesnik, a onda i ljetopisac, putopisac i poligraf. Vešović je „emotivan i etičan, idealistički istinoljubiv i pravdoljubiv, impulsivan i iskren, preokupiran prirodom i ljudima, osoben čovjek po rođenju i poetskom opredjeljenju“.

Objavio je sljedeće knjige: „Vijorenja“ (pjesme), „Gajtan vode u dolini“ (pjesme), „Krčag na vjetru“ (pjesme), „Buđenje svjetla“ (pjesme), „Kolona i vidici – Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada“, „Mač što mačeve siječe“ (zabilješke s putovanja po Vijetnamu), „Doba željno sebe“ (pjesme), „Iza riječi“ (pjesme).

U jednom intervjuu, na pitanje koja je to nit koja spaja sva njegova djela, Radonja Vešović je odgovorio: „Mislim da je to nepredavanje zlu i puna svijest o nepropadljivosti ideje naučnog socijalizma, tog neiscrpnog izvora poezije, tojest stvaralačke humanizacije života“.

Radonja Vešović je, kako piše Vojislav Minić, „ poetski i sudbinski trajno vezan za Revoluciju.. On stvaralački prosvjetljuje ovu dominantnu temu svoje lirike i etički široko osvjetljava revolucionarnu epohu čiji je svjedok i saučesnik i sam bio. Njemu su bliske četiri teme koje su živo prisutne u njegovoj poeziji: revolucija kao istorijsko ishodište socijalne pravde,, zavičaj kao praistočnik ljubavi i lirike, bol kao vrhovno načelo svake autentične poetike, i sloboda kao prvi preduslov svakog stvaranja, posebno umjetnčkog i humanog“.

Čitajući antologijske stihove pjesme „Šta da kažem tvojoj majci“ posvećene svom  ratnom drugu Rajku Joliću, Dragan Kolundžija zapisuje: „da se ulazi u veliki prostor iskrenosti, bola,  dobrote, istradanja naših, nesreća i smrti drugova, ali i u prostore naše osećajne:  'Kako se stidim štosam živ'.

Kažu da na skali ljudskih osećanja stid poslednji progovori, a strah prvi. Kod Vešovića u ovoj zaista velikoj pesmi 'bolji su mrtvi no živi' /jer su se borili', ali kako izaći pred njihovu majku i saopštiti joj crnu vest. Malo je u našoj poeziji iz NOB-a a i kasnije, ovakvih primera etičnosti i ljudske solidarnosti“.

U pjesmama o svom zavičaju u kojima „čuva svoj doživljaj zelenog gajtana Lima, Vešović je ostao i dalje neobično mek. Ostao je nekadašnji dječak bolestan od mekoće i raznježenosti koja ipak ne prelazi u sladunjavu sentimentalnost, jer sjećanje izaziva naivnost bez koje se pjesma ne stvara, jer sjećanje vraća izgubljeno.

Iz sjećanja se rađa radost, a iz radosti teku spontani stihovi o zelenoj dolini Lima i snježnim Komovima, stihovi u kojima se kao u divnom Lubardinom i Milunovićevom slikarstvu stapa figuralno s apstraktnim“.

Spomenimo ovom prilikom i Vešovićevu knjigu „Kolona i vidici“ (Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada), o kojoj profesor Milosav Babović veli: „Ovaj srećno nađeni naslov ima više konotacija, ali u prvom redu iskazuje dvije suštinske komponente bića Prve proleterske: dinamiku aktiviteta i ostvarenja vidika na svijet.

One su, naravno, dijalektički povezane: da bi vojna snaga revolucionarno mijenjala svijet, mora imati viziju budućnosti, koja se ne može sagledati sa prizemnih vidika“. Pouke i poruke!

Poezija je pobijedila smrt! Poezija Radonje Vešovića!

Prof. dr Draško Došljak