Poslije toliko godina... ta knjiga je ponovo u mojim rukama. Knjiga za koju mi jeMihailo Lalićrekao: „Neznabošci su najbolja poslijeratna knjiga priča u crnogorskoj književnosti“. Lalić nije olako sudio. Bio je škrt na riječima, rijedak u sudovima.
Kako sam upoznao Bogdana
Taman bijah maturirao u beranskoj gimnaziji. Neki je juni i ja sam u Tokovom Lazu (zaoseok sela Kralje u kome sam rođen). Ne sjećam se datuma, ali se sjećam dana, naiđe čovjek kod naše kuće, imena se ne sjećam, reče: Poručio ti je Bogdan Šekler da odeš kod njega u Gnjili Potok. Želi da te upozna.
Za mene, do tada, najznačajniji poziv, te ne časih časa, spremih se na brzu ruku, obukoh što najljepše imam, a malo sam imao, pa u trku preko Miravčina, livade u mom zavičaju. Bijahu u punom cvijetu, cvijeće raznobojno (i danas mi se čini da nigdje nema tako lijepog cvijeća)... pretrčah tri kilometra, koliko dijeli moju i Bogdanovu kuću. Prvo što zapažam, prije nego ću se spustiti ka kući, novu plavu škodu na cesti.
Dočekše me samo tako. Strane cigarete, a ja sam pušio najeftiniju – Dravu, pivo i druge domaćinske časti. Bogdanov brat Nebojša, u knjigama poznat kao Majo, radio je na carinarnici u Sežani. Tu bijaše Bogdanova majka Krsta, posebno gostoljubiva, poznata po tome, i cijela porodica po rodu, bila je cijenjena u Vasojevićima.
Pamtim taj doček, taj dan, taj susret, koji se ne završi na tome. Poslije nekog vremena, Bogdan reče: Hoćemo li do Berana? To tek za mene bijaše posebno važno. Ja u plavoj škodi, prvi put u takvom, a još novom autu, za Berane. Susret sa mojim dotadašnjim profesorima: Milom Boškovićem i Milošem Vulevićem, čije ličnosti davahu poseban pečat gradu. Tada se cijenjahu ličnosti, poštovani oni koji su za poštovanje.
Šta je prethodilo susretu
Bogdan u to vrijeme bijaše poznat pisac. Objavljivao je priče u najpoznatijim jugoslovenskim časopisima. Junaci priča iz podkomskih sela su se prepoznavali, pa su časopisi traženi i išli od ruke do ruke kroz sela. Recimo, kragujevački Koraci, išlo se čak u Kragujevac po taj časopis, pa Stvaranje i drugi. Junaci negoduju, oglašavaju se prijetnjama.
Ali kada Bogdan dođe, utrkuju se da ga ugoste, pozovu u svoje kuće, ponude najljepšim što imaju. On je ljekar! Ta činjenica ima dimenziju. Vraćam se na Stvaranje. Urednik je Čedo Vuković, koji će mi napisati pismo, čitao sam ga bezbroj puta, ne vjerujući da se to što u pismu piše – odnosi na mene.
Objavio je četiri moje pjesme, u rubrici Horizonti, koja najvljuje mlade i talentovane pjesnike. Tada sam u trećem razredu. Godinu kasnije, a prije susreta sa Bogdanom, izašla je Anotologija crnogorske poezije jedne decenije, koju je spremio Sreten Perović, u kojoj sam zastupljen sa dvije pjesme, bila je čast. Gimanzijalac, u antologiji. Bogdan je to znao, zato i želio da me upozna. Ovo navodim, kako bi zaokružio priču o našem poznanstvu i povod koji je prethodio.
Dugo sam se kanio da ovo zabilježim, čak godinama. No, po svemu sudeći ništa ne može prije nego što za to dođe vrijeme. I došlo je. Zovu knjige koje si davno čitao, traže te. Kao što zovu ljudi koje si nekada poznavao i koji su te poznavali.
U posljednjih nekoliko godina želio sam da ponovo pročitam Neznabošce, ali nikako da dođem do knjige. Nekada sam čitao prvo izdanje Grafičkog zavoda Titograda, drugo je kasnije obajvila izdavačka kuća Komovi. To izdanje sam želio.
Ponovo Neznabošci
Nedjelja je, pretposljednja avgustovska, i ja sam kod mog zemljaka – advokata Borivoja Bora Đekića, u Meljinama, njegove supruge Itane, sina Mihaila. Prisjećamo se zavičaja, ljudi i događaja. Tako uvijek bude kada se vidimo. Tu je i Bogdan, neizostavno, njegove knjige.
U jednom trenutku Boro reče: našao sam Neznabošce u kući u Kraljima, andrijevičko izdanje, s posvetom Bogdanove sestre Rose, profesorice francuskog jezika i književnosti, divne i blagorodne žene, koja je i sama pisala priče s motivima iz zavičaja, ali ih nije htjela objavljivati.
Kada sam je nagovarao, gotovo nagonio, uvijek isto opravdanje: Sramota je zbog Bogdana, da ja objavljujem... Negdje u njenoj zaostavištini, one stoje. Trebalo bi ih naći i objaviti. Bila bi to, siguran sam, divna knjiga. (Pokušaću da to aktuelizujem preko njenog sina, a Bogdanovog sestrića, Miodraga Vlahovića, intelektualca, političara i diplomate, koji mi je i ustupio Bogdanovu fotografiju iz mladaćkih dana).
Boro mi posudi knjigu na kojoj stoji posveta: Dragom Boru ovu knjigu na dar zbog njegove ljubavi prema svemu što je Bogdan napisao. Sestra Rosa Šekler – Vlahović. Andrijevica, april 2007.
Ponovo čitam Neznabošce.
Nesvakidašnji primjer
Bogdanov otac se zvao Radomir Šekler, žanadamerijski oficir u Kraljevini Jugoslaviji, prije samog sloma komandir žandamerijski stanice u Grahovu, gdje je i bila njegova porodica, koju će peseliti u Gnjili Potok, mjesto rođenja njegove supruge Krste, sa kojom je izrodio troje djece: Bogdana (literarno ime Beli Tisović), Nebojšu (Majo Tisović) i Rosanda – Rosa (Bojka).
Radomir ostaje na Grahovu da sačeka mogući rasplet događaja, čiji se tutanj uveliko osjećao. No, kako država propada, a sa njom i državna služba, poslije ne duga vremena i on dolazi u Gnjili Potok, u tazbinu, kod tasta Milije Đoleva Labovića, uglednog Vasojevića, pametara i koldara, koji će doživjeti sto petu godinu.
Čim je čuo tadašnji komandant andrijevačkog sreza Dušan Arsović, poručio je Radomiru da dođe kod njega, što je ovaj učinio, mudro postupivši u trenutku. Naime, rekao je Arsoviću da je on na njihovoj strani, kao žadamerijski oficir.
No, izvanjac je te da moli da kao takav da ne učestvuje u lokalnim akcijama, osim ako baš zatreba. Arsović je uvažio... Radomir ostaje, neangažovan, u Gnjilom potoku, gotovo sve ratne godine. Negdje pred kraj rata, partizani idu ka sigurnoj pobjedi, a na vijest da će pobiti sve koji nijesu na njihovoj strani, iz sela s nekoliko mušakaraca odlazi u Albaniju, čija granica nije daleka.
Ostale su žene i djeca. Desilo se da su oni što su otišli u Albaniju, spletom okolnosti, izgubili živote, pa se u mjesto niko nije vratio. Oni preživjeli će se kasnije uputiti ka Zidanom mostu, a Radomir u Rašku, odakle potiče, gdje je već bila uspostavljena nova vlast, čiji je presdjednik njegov zet, muž od sestre, kome se javio.
Kako nije imao ratnih grijehova, zet ga zapošljava u rudnik uglja, dok se ideološki i ratni tutanj ne stiša. Kasnije se počeo javljati porodici, uspostavljena je komunikacija. Supruga Krsta će odlaziti u Rašku, Rosa, kasnije i sinovi. Porodica je razdvojena, ali ima kontakte. Oni dolaze kod njega, ali on ne kod njih.
Kada ga je Rosa, koja mi je ispričala ovu priču, tada već kao maturankinja, jednom uputala: Boga ti tata, što ne dođeš, svi pitaju za tebe, voljeli bi da te vide, on je odgovorio: Rose, oni što su otišli sa mnom, poginuli su. Sramota bi me bilo da prođem selom ispred onih udovica. I nikada nije došao! Ovo je za mene veliki gest, volim da ostane zapisan. Gestovi će nam trebati u svim vremenima, pa i ovom.
Udovice- nenapisani roman
Nakon ratnih oluja koje su protutnjele podkomskim selima, ostale su udovice s malom đecom u velikoj nemaštini. Muževi stradali, žrtve ratnog i ideološkog sukoba. S malo stoke, pet – šest ovaca, jednom, a rijetko dvije krave, u ubogim kućama, s nadom da su negdje živi. Obilaze Crveni krst i druge humanitarne organizacije, daju podatke o nestalima.
Uvjerene da su negdje u srećnom svijetu, da će se sigurno vratiti. Kružile su razne priče, kako su viđeni u svijetskim prijestonicama, neki čak u korejskom ratu nastavili da se bore. Za koga? Zar nije bilo dosta?– pitaju se. Korejski rat, čudno je zvučalo. No, dobro je, samo da su živi, mrmljale su u crno odjevene, crnim maramama zabrađene.
Kao dječak, neke sam upamtio, tada već starice, kako makadamskim putem promiču ka Andrijevici, žive sjenke... ili se vraćaju iz nje, s malim zavežljajima, onim osnovnim namirnicama, kako ih Bogdan opisuje... s kilo soli i isto toliko ili pola kilograma šećera, šibicama... petrolej za lampe. S malo čega, falilo je svega.
Para nije bilo, ni mogućnosti da se zaradi. Mnoge su radile teške fizičke poslove, kako bi prehranile đecu, učestvujući na raščišćavanju zimi teško prohodnog Trešnjevika...ili u šumi, na livadi i njivi svkakako. Iako parolama nagovještavana srećna budućnost, u ove krajeve je ona kasnila. A opet vjerovalo se da će doći. Tu je negdje, iza Koma, samo što se nije pojavila.
Rosa mi je pričala. Bogdan je cijeloga života mislio o toj temi – udovice, njihove surove sudbine. Doticao ih se kroz priče i romane, ali nije napisao poseban roman. Vjerovatno je mislio, ima vremena, one neće pobjeći kao tema, kao što nijesu pobjegle sudbini. Godine prolaze, Bogdan odlazi u 63-oj.
Sve je pokrila trava, zelena trava zaborava, kako bi rekao Zogović. Pomirila i one nepomirljive, ideološke i druge razlike.U podgoričkom naselju Blok V, gdje je živjela, pričajući o ovoj temi, Rosa mi je rekla jedne prilike: Mirašu, napiši ti taj roman. Bar neke pamtiš, znaš kako su živjele.
Istina, kao dječak, upamtio sam neke, tada kao starice, vidno zabrinute, s puno bora oko usta, na čelu i licu. Iako sam i sam o ovoj temi mislio, nijesam se usudio. To je bila Bogdanova tema, besumnje velika, samo je on mogao napisati tu knjigu. Ostalo je nenapisano. Na sreću nas, koji to djelo čitamo i i poštujemo, ostale su druge Bogdanove knjige.
Pored knjige Neznabošci, tu su knjige priča i romani: Sami smo krivi, Sestre i braća, Vječna kuća, Tvrdi sinovi, Leteće kamenje, Grob u Kalni, Slučaj se dogodio, Pusta masa, Metro za brda, Božovićeva ruka... Priče su prevođene na engleski, francuski, španski, ruski, rumunski i slovenački.
Novela Leteće kamenje objavljena je u Francuskoj, a romani Tvrdi sinovi i Slučaj se dogodio izazvali su pažnju u ondašnjem SSSR, Danskoj i Francuskoj. Želim da ovim tekstom skrenem pažnju današnjem čitaocu i mogućem izdavaču, radi obnavaljanja neke od ovih davno rasprodatih, a i zaboravljenih knjiga.
Naša djetinjstva
Ponovo ih čitajući, Bogdanove priče su me vratile u djetinjstvo. Moje i naša zajednička djetinjstva, koja se nijesu mnogo razlikovala.
Sjetih se dana, kada me je otac poveo u školu. A škola nova, lijepa, u Kraljima, na sred sela, puno djece. Obukao najljepše ko je šta imao. Šarenilo, raskošnije od cvjetva trešanja, ili mi se učinilo. Nešto posve novo. Po neka kožna, a uglavnom tkane vunene đačke torbice.
I ja sam imao takvu. I u njoj dvije - tri knjige, jednu svesku, ne sjećam se da su bile dvije. Bukvar. Mirisao je opijajuće. Zbog toga mirisa sam zavolio knjige, posvetivši im cijeli život.
Generacije su se smjenjivale sivom džadom, od Trešnjevika, preko Gnjilog Potoka, Kosturnice, Jelembara, Kralja, niz Đurake, do osmogodišnje škole u Andrijevici. Slabo odjeveni, no željni znanja. Sanjali smo da se tamo iza brada i okuka krivudave džade, krije neki ljepši svijet, gradovi koji će nas dočekati u širokom zagrljaju.
Ljudi koji će nam pružiti srce i ruke, učiniti da zaboravmo na snijeg i kišu, hladnoću, na sve što je naša djetinjsva činilo teškim. Da će tegobno breme, koje smo nosili na malenim i neuhranjenim plećima, pasti, a mi postati veliki i srećni ljudi... Visoki, snažni, nebo ćemo dodirivati. Taj san nas je vodio. Ko zna da li bi i dokle sigli da toga sna nije bilo?
Sve je to Bogdan opisao, a čitajući ga ovih dana, vidio sam kolonu đaka kako grabi makadamskom cestom. Sjećanja ne umiru. Žive poslije nas, kao i nenapisane knjige. Kao cvjetovi koji se sa svakim proljećem jave, iako ih kosači pokose.
Tražio sam prvo izdanje
Posljednji je dan avgusta. Otišao sam do hercegnovske biblioteke, da potražim prvo izdanje knjige Neznabošci, da fotografišem naslovnicu,ilustracija koja bi išla uz ovaj tekst. Knjigu nijesam našao. Bilo je drugih knjiga, među kojima i Testament, izbor iz priča, objavljena u prištinskom Jedinistvu, u ediciji u kojoj je objavljen Jeretik, moj roman. Dizajn korice me sjetio na moj prozni privjenac.
Nastavio sam da čitam priče, neke ranije nijesam čitao. Jedan od junaka priče Ogledalo, koja otvara knjigu, jeste moj đed Jovan Tokov. Prezime je izostavljeno. Ovo Tokov je, po zaseoku Tokov laz, koji pominjem na početku teksta.
U priči se obavlja iskopavanje groba narodnog heroja B.D., radi prenose posmrtnih ostataka u zajednički spomenik na Gorici. Priustna je herojeva majka, a moj đed vadeći ostatke, vadi i ogledalo, u kojem majka, pred okupljenom masom, traži lik poginulog sina... kosti su tu, neupitno strašna činjenica, ali nema lika...
U svemu antologijska priča. Odavno nestali svijet, živi u ovim pričama. Trešnjevićka džada i kamioni teškaši, koji su odalzili u svijet, transoprtujući građu iz komskih šuma, jagodari, mršavi dječaci koji su brali divlje jagode i prodavali stranicima, koji nijesu skrivali divljenje prema surovoj i divljoj ljepoti zemlje Montenegro.
Djevojke, s očima prepunim čežnje, za srećnim životom i prinčevima koji će ih u te svjetove ponijeti, učiniti srećnim.
Sve je bilo i prošlo, samo trava, uporna trava u koju su zarasli ostaci kuća, katuništa i katuna, utuljena ognjišta, putevi. Ona koju je najbolje opisao Miladin Ćulafić u knjizi Upornost trave, po tematici sličnoj Neznabošcima. Tu je gnjilopotočko groblje, prisutno u Bogdanovim pričama i romanima. Groblje i trava, ti nemušti svjedoci, onoga što je nekada bio život. Što se životom zvalo.
Na gnjilopotočkom groblju mnoge krstače ili kamene uzglavnice, kako nadgrobnike u ovim krajevima zovu, urasle su u travu, spomenici potamnjeli, mnoga imena nečitka, slova izblijedila. Čak i oni od bijelog mermera iz Peći. Za takav je mermerni spomenik piščev djed prodao najljepšu livadu.
Bogdanove priče su vječne kuće njegovih junaka, onih što nekada bijahu živi ljudi, orali i kosili, sjekli šume, radovali se životu u surovim predjelima, što opitome samo u proljeće, kad procvjetaju divlje trešnje. „Ne znam zbog čega baš trešnje, ali ovdje na svim grobljima ima trešnjevih stabala, možda trešnje liče na zdrave i tople usne,“kaže pisac u priči Ogledalo.“
Na život liče, dodao bih. Sa njihovim cvjetovima je lakše umirati.
