Nakon Drugog svjetskog rata, u Ivangradu, gdje su svi vidali po neku svoju ranu, bilo je mnogo manje mržnje kad je za nju bilo mnogo više razloga. Tih teških poslijeratnih godina Dom narodnog zdravlja uspješno su vodila dva vrsna čovjeka i ljekara, sasvim suprotnih političkih uvjerenja.
Na dan ulaska trupa fašističke Italije u Cetinje, 17. aprila 1941. godine, pod njihovim patronatom i zaštitom formiran je Privremeni administrativni crnogorski komitet čije su želje i vizije slobode bile „podastrijete Dučeu, tražeći njegovu velikodušnu podršku“, a u tom Komitetu dr Jovan Klisić bio je načelnik saniteta banske uprave.
Nakon oslobođenja, čudnom igrom sudbine, u posljednjem trenutku izbjegao je strijeljanje i poslat je u Berane da služi kaznu onako kako će najbolje doprinijeti oporavku zemlje, liječenjem Beranaca i brigom za njihovo zdravlje.
Klisićev pretpostavljeni dr Nika Labović bio je prekaljeni komunista, partizan, čovjek čijeg su rođenog brata Nikolu 1943. godine u Nikšiću strijeljali vojnici onoga kome su bile „podastrijete želje“ doktora Klisića. Sve do pada Italije septembra 1943. bio je zarobljenik Klisićevih ratnih saveznika u koncentracionom logoru „Germani“ u Albaniji.
Ipak, nakon izlaska iz logora, po povratku u oslobođeno Berane, kao ljekar pod Hipokratovom zakletvom sa doktorkom Sašom Božović („Tebi moja Dolores“) osnovao je i vodio partizansku bolnicu na Ovsinama, gdje su liječili, i odakle su savezničkim avionima na dalje liječenje transportovali u Italiju ranjenike, bez obzira na ideološke razlike. Podjednako i partizane, i četnike, i garibaldince, i baliste. Sve one kojima je bila potrebna ljekarska intervencija i bolnička njega.
Poslije kratkotrajnog početnog zazora, njih dvojica su vrlo brzo postali veliki prijatelji, da bi potom zajedno postavili kamen temeljac beranskoj hirurgiji po kojoj se ovaj grad pročuo širom Jugoslavije i Evrope.
Odmah nakon oslobođenja, u bolnici je bila smještena i tročlana porodica jednog njemačkog vojnika koji je ratovao i poginuo u Beranama. Prvo kao ratni zarobljenici a potom i kao ravnopravni građani Ivangrada, punih deset godina njegova supruga Eva, kći Ana i sin Faldin stanovali su, hranili se i radili u bolnici na pomoćnim poslovima, od njege bolesnika, kuhinje i sitnih popravki, pa sve do održavanja čistoće i uređivanja bolničkog dvorišta.
Negdje u proljeće 1950. neko je u okolnim šumama pronašao meče kome su lovci ubili majku, i donio ga u beransku bolnicu. Nika Labović i Jovan Klisić su ga odmah prihvatili, našli mu jednu malu prostoriju u podrumu zgrade Doma zdravlja i zadužili Faldina da se stara o njemu. Faldin ga je hranio, dresirao, igrao se sa njim i izvodio ga u šetnju.
I već toga ljeta meče je postalo maskota bolnice, miljenik osoblja i svih Beranaca koji su dolazili da ga vide, donesu mu hrane i pomiluju po glavi dok se, poput djeteta, bezbrižno igralo sa Faldinom.
Tako su ovdje prije sedamdeset godina, partizan, Njemac i četnik, svako sa svojim ranama, zajedno gradili ovaj grad, liječili njegove stanovnike i igrali se sa malim Mejom, mečetom bez majke, uz kog su njihove rane manje boljele i mnogo brže zarastale.
Adem Ado Softić
Tekst preuzet iz časopisa Nova Sloboda
