U blage dane, vrhovima planina, među jeljem, pod samim oblacima, zabijeli se sabor od djevojačkih marama i bluza. Volio sam te skupove od rane mladosti, pripreme za njih, spremanje i posuđivanje odjeće, brijanje, kupanje u hladnoj vodi, sačekivanje društva na kamenim počivalima između sela i planine...

A u katunima, prije zore, žurba, galama, pjesma, spremanje hrane za one što će doći iz sela ili, možda, odnekud sa strane. Onda okupljena omladina iz nekoliko bliskih katuna kreće na glavni sabor za taj blagdan. Glavni sabori bili su za Petrovdan, Trinaesti jul, Ilindan, za Svetog Alesendra...

Ostao mi je u veoma prijatnoj uspomeni sabor na Mednom dolu za Petrovdan (12. jula) 1948. To mi je bilo prvi put da prisustvujem saboru van svog mjesta, planine. A tada, tamo se okupljala omladina iz mnogih sela Andrijevice, Kolašina, i nešto malo iz beranskog kraja.

Nekako u isto vrijeme, pjevajući, slivala se omladina sa svih strana u prostrani pravougaoni do, ravninu naspram mnogih dalekih, suncem okupanih planina kojima tada ni imena nijesam znao, osim Komova i Jelovice.

Opijala me ta osunčana visina, daleke i lijepe planine, omladina koja se još prikupljala. Neko momčece, okretno, veselo, izvadi prim ispod kaputa i zasvira sitno kolo koje su stariji zvali tresoguz. Tada se igrala vranjanka, kukunjež, trojanac, i ono Mani mi se Anka, i tako, zaboravio sam, davno je to bilo – kraj polovine minulog vijeka.

Lako sam zaigrao ne dodirujući zemlju. Usred igre, osjetio sam preko ramena djevojačku ruku. Djevojka poče da igra okrećući se, s blagim osmjehom, prema meni. Vitka, kosa kratka, potpuno crna kao i upadljivo krupne oči. Odigrasmo, jedno do drugog, nekoliko kola; poslije se ona priključi svojim drugaricama.

Kad sam krenuo prema njoj da je biram za prvi ples, srela me na sredini sabora, pripila se uz mene plešući lepršavo, s izuzetnom lakoćom. Osjećao sam njene grudi; od tog dodira, stopiše se katuni, gore i visovi, sve se to pretvori u pjesmu, svjetlost koja je izvirala iz njenog lika, uzdržanog osmijeha koji se, nikad više, nije izgubio u meni.

Ne znam, kako to sve bi i kako prođe dugi ljetnji dan, tek kad neko objavi dame biraju, ona se stvorila ispred mene. Zaplesali smo – poslednji put u životu. Više je nijesam sreo na onim planinskim ( gotovo nebeskim!) saborima. Moguće, da se, onog istog ljeta, udala, na mene zaboravila.

Miloš Vulević

Iz knjige ,,Garančića gora“

Fotografija: iz albuma Milije Pajkovića