Da bi nastala neka zanimljiva priča mora da se javi i klica iz koje će i izniknuti, slično kao i kod svake biljke, dobro i provjereno sjeme i eto dobrog i zdravog ploda - dobra zamisao i iz nje izlete pitke priče, a da li, i koliko dobre, to ocjenjuju oni koji umiju da ih čitaju kako treba i koji umiju da ih shvate i razaznaju!

Začeci mojih pripovijesti su i u svega dvije-tri izgovorene rečenice nekog pastira ili pastirice sa  nekog proplanka neke od zagubljenih naših i ostalih planina, u svega tri-četiri tajanstvene riječi nekog mojeg saputnika ili moje saputnice, mojeg poznanika ili poznanice, ukućanina ili ukućanke, rođaka ili rođake, kuma ili kume, susjeda ili komšinice, ali i ono što je izgovoreno prilikom nekog najslučajnijeg susreta s nekim, bilo gdje i bilo kada. Naravno, najviše zamisli je u mojoj svijesti i potsvijesti, kao i u mojim snovima...

Međutim, priče koje pronalazim sakrivene su i u pozlaćenoj škrinji, ukrašenoj filingranskim ukrasima, koja se nalazi u nekom lebdećem međuprostoru do kojeg nije baš tako lako stići, iako  nju ne čuvaju ni ognjeviti zmajevi, niti srdite ale, iako na njoj i ne postoji brava, a niti bilo kakav ključ. Njen poklopac se otvara, bez po muke, jedino onda kada moja misao pronađe i osjeti odgovarajući nit priče iz njene nutrine.   

No, takve priče se znaju pojaviti i nezavisno od toga, recimo, pri pogledu na neku stvar, predmet ili prilikom dodira sa njima, naročito onda kad su povezane sa osobama koje sam poznavao, a naročito sa onim koje su mi bile drage i bliske.

Kad one ožive, često znaju da budu u mojim ili u nekim drugim njedrima, do njihovog ponovnog pojavljivanja i pretakanja u stvarnost. Priče nošene i krivene, upravo, u njedrima ugnjile tokom vremena kao najslađe zimske kruške i kad odlete iz njih, kao svici koji najavljuju ljeto, zamirišu i zagrgolje, u isto vrijeme.

U istočnoj spavaćoj sobi naše kuće, koja je ugnijezdena, evo, gotovo šezdeset ljeta na lužačkoj ravnici, na samo petnaestak minuta hoda od Berana, a koju koriste oni iz naše porodice koji žive izvan zavičaja, najčešće i najviše ljeti, a i gosti, pa je, ujedno, i gostinska, nalazi se sad već stari plakar; on je skoro vršnjak kuće i sastoji se od dva dijela  - od onog za robu i od onog za druge potrepštine, sa zastakljenim policama. 

Kad god otvorim plakar i ugledam  odijela, jakne, sakoe, zimske kapute, košulje, a među njima i nekoliko sačuvanih očevih odijela i kravate, uvijek mi iskrsne njegova slika - visok, crnomanjast, lijep, uvijek u odijelu sa obaveznom kravatom, isto kao i njegov brat, a naš stric Božidar, na kojeg me, između ostalog, podsjete  braonkaste kožne rukavice, punjene krznom, koje je volio da nosi, a koje mi je poklonio jednom prilikom, sa sveg srca.

Kad god prelistavam knjige iz naše biblioteke, smještenoj u mojoj sobi, opet se sjetim njih dvojice. Otac ne samo da je bio dobar nastavnik i stručnjak, uvijek ocjenjivan od strane školskih nadzornika najvišom ocjenom ,,naročito se ističe“, nego i obdaren za mnogo šta drugo - za sport, muziku, pisanje, crtanje i slikanje, ali je bio i vješt majstor.

Dok smo bili mali, pravio nam je razne igračke, jedrilice, pošto je bio i odličan avio modelar, ali i ozbiljne saonice i skije, a ozidao je, uz našu pomoć, i pomoćne dvorišne prostorije. Sjećam se kad je slikao temperom na ovećem crtaćem papiru Baba-Jaginu kuću na kokošjim nogama i ostale scene iz naših i stranih bajki i umotvorina da bi ukrasio hodnike čuvene beranske Druge osnovne škole.

A u toj spavaćoj sobi, u tom drugom dijelu plakara sa staklom, smještene su neke stvarčice, a među njima i dvije šolje za čaj, čajnik i bokal od servisa od poljskog porculana, Ćmielow, fabrike osnovane 1790. godine.

O porculanu se mogu napisati romani - navodno je otkriven sasvim slučajno, a gdje bi drugo do u Kini, i to pri pečenju grnčarije, u šesnaestom vijeku prije nove ere, u vrijeme dinastije Šang. Među poznatim porcelanima je, pored, naravno, kineskog, njemačkog, italijanskog, češkog i poljski.

A taj dio servisa za čaj, kakao i toplu čokoladu od poljskog porculana, neraskidivo je povezan je sa onim srećnim dijelom djetinjstva nas trojice braće. Povezan je čvrsto sa skoro šest godina kad je vladala istinska porodična idila, kad smo bili svi na okupu, kad nas je bilo petoro - majka, otac i nas trojica, sve dotle dok nam sudbina, usud i anđeli nijesu otrgli majku i tek rođenu sestricu i odveli sa sobom; trajala je ta sreća i prije tih pet-šest, nešto više od tri godine, sve dok nijesam, inače i nastariji od braće, napunio devet i po godina.

Iako je to, ipak, kratko vrijeme sreće, pamtimo ga po mnogo čemu divnim i čarobnim, a toga je, srećom, bilo, tako da je sve to teško i opisati. Recimo, nikada nećemo zaboraviti kad nas je naša majka, Stana, povela na prvo ljetovanje, na more, naše predivno Jadransko - otac Milan nije mogao sa nama zbog velikih obaveza, sem da nas isprati do autobusa i pomogne oko smještaja i oko prtljaga.

Nikada nećemo zaboraviti tandrkanje makadamskim drumom, prepunim prašine, preko Trešnjevika, Lijeve Rijeke, Vjeternika, Bioča, Podgorice, Virpazara, uspon uz Paštrovačku goru, a sa njenog vrha, kroz otškrinuti prozor autobusa prvi pogled na morsku pučinu koja se stapala sa nebom - modrina i plavetnilo kao jedno, kao odraz u ogledalu.

Nećemo i ne možemo zaboraviti spust krivudavom cestom pravo u Petrovac, u samo njegovo središte. Nikada nećemo zaboraviti ni to da nas je mrak uhvatio u parku sa velikim rastinjem. Dok smo čekali na klupi da se smjestimo u nekoj od kuća, urezalo mi se u svijest grgoljenje cvrčaka. Nebo osuto zvijezdama, koje su tako titrale da nam se činilo da će se svakog časa, spustiti, dolje, među nas, gusto drveće velikih krošanja parka, klupa na kojoj smo sjedjeli, cvrčci i miris mora. Miris mora, poslije mirisa Lima.

Naši roditelji su odvajali od svojih nastavničkih plata, a i od svojih usta, da bi nam kupili ono što su imala djeca rukovodioca i političara, a, možda, i više. Tako je bilo i u Andrijevici, i u Plavu i u Bijelom Polju i, konačno, u našim Beranama, dakle, svugdje onamo gdje smo i živjeli.

U Andrijevici smo boravili u glavnoj ulici i jedinoj, ne računajući onu, više nalik na sokak, koja se i danas sa starog trga vijugavo spusta prema pravcu Lima, odnosno, prema Zlorečici, u Plavu smo bili u samom središtu varošice, u kući Dana Rakuša, u Bijelom Polju, takođe, u glavnoj ulici u prvoj stambenoj zgradi, naspram porodice Žižić, u Beranama u Komskoj ulici, koja je, u stvari sjeverni produžetak glavne i, napokon, u Lušcu, u svojim kućama - u staroj i u novoj!

Posebna radost za nas su bile Nove godine i Božić - Božić Bata, Sveti Nikola i Deda Mraz! Otac bi na pijaci, od koje nas je razdvajalo samo dvorište, kupio jelku. Onda su jelke bile prave, iz državnih i privatnih gajeva u okolini varoši, a bilo ih je premnogo, jer je bila zabranjena masovna sječa šuma, a drva su se sjekla sjekirom - još nije bilo zavladalo vrijeme motornih testera.

Kićenje jelke je predstavljalo praznik u prazniku. Majka je iz posebne kutije izvlačila nakit - šarene kugle od posebnog tankog stakla, lako lomljive, ali čarobne, zlatkaste i srebrnaste, razmjestala ih je znalački po grančicama, a na vrh je stavljan posebno oblikovani šiljak od istog materijala. Zatim je tu bilo i sličnih komada u obliku figura, kao i nezaobilazne salonske bonbone, napravljene od šećera, vode i želatina, umotane u plave, zlatne, srebrne, žute, zelene papiriće.

One su preživljale sve do poslije Božića, a poneka bi nestala kradomice i prije. Te bonbone su imale poseban ukus - ukus bezbrižnog djetinjstva i sreće! Po grančicama je raspoređivala tanke pramenove pamuka, pa je izgledalo baš kao da je po njima napadao snijeg. Tu su bile, naravno, i raznobojne svjećice sa štipaljkama i nezaobilazne žižice.

Ispod jelke koja je bila uglavljena u drveno postolje u obliku krsta, baškarili su dva Deda Mraza, oba poveća - jedan kojeg je napravio otac i drugi od pune čokolade. Zbog čokoladnog smo iščekivali da novogodišnji i božićni praznici prođu što prije  i da ga natenane izdijelimo i pojedemo. Tada nije bilo šećernih tabli i ostalih prevara, nego je čokolada bila čokolada. Zamislite kakav je to osjećaj uživanja u tolikoj količini te poslastice, koja je bila dijeljena na tri jednaka dijela - nas trojica braće, svakom po dio.

 A pravljenje Deda Mraza je bila, takođe, jedna izvanredna predstava - otac je spremao osnovu od žice, a oko nje je lijepio stare nakvašene novine, sve dok ne bi oblikovao ono što je želio. Zatim je mazao lutku gipsom i čekao da se sve to prosuši. A onda je bojao bojama, kapa je bila od platna, a kosa, brci i brada od pamuka. Deda Mraz je poslije praznovanja završavao na šifonjeru, da bi ga kasnije poklonio nekom od djece svojih prijatelja i drugova, jer je volio da za nas bude uvijek novi, sa nekim posebnim detaljom.

Jednom su prodavci kod nas ostavili jelke, da bi rano ujutro zauzeli prodajna mjesta, a mi smo ih unijeli u dnevnu sobu i napravili pravu šumu, srećom ne uništivši ništa.  Kad bi prošli praznici jelka je stavljana na krlju, i otac nam je deljao od nje mač.

Balčak se pravio tako što bi se grančice savijale iznad rukohvata. Ponekada se umjesto toga navlačio i poklopac od konzerve. Zatim su slijedila ulična i dvorišna mačevanja, uz poneku ogrebotinu. Mačevanje i ostale dječje ratne igre upražnjavale su se i na ogromnom brdu strugotine, kod stare Pilane, kao i u njenim dugim lavirint pećinama, koje su dubili oni koji su držali svinje, jer su za prostirku koristili, upravo ,,piljotinu“, ali i na ostrvcu kod glavnog mosta na Limu.

Naravno, ispod jelke su nas čekali darovi i darovi. Jedne zime smo dobili od majke, između ostalog, tri gumene ,,švrće“, a kako smo, kao i većina djece, bili ljubitelji crtanih filmova i stripova, neizmjerno smo im se obradovali. U to vrijeme, prije ulaska televizijskih prijemnika  u beranske i ostale domove, ,,crtaće“ smo gledali u zgradi Doma trezvenosti, a zatim u novoizgrađenom Domu kulture; pošto smo imali diaprojektor sa tri ploče, kući smo gledali slajdove i trake.

Majka je za te i druge praznike, ali i svake nedjelje, spravljala čokoladnu tortu - dugo smo čuvali plehani kalup sa posebnim zatvaračima. Majčine svijetle oči, osmijeh koji razoružava, talasasta kosa, ljepota i njena predobra duša, nikada nijesu odlepršali iz  naših srca...

Dva konjića s drvenim nogarima ljuljaškama, najprije smo dobili za rođendane Srbo i ja, a kupljen je i treći kad je Mićo ojačao. Bile su to divne igračke, koje su, kad smo poodrasli, završile u ostavi, zatim u kačari, a odatle, na žalost, ko zna gdje i ostale su zapamćene samo na fotografijama.

Naš dio srećnog djetinjstva odvijao se, pored onih uobičajenih igri i školskih obaveza, na ledinama u trci za loptom, na limskim i morskim plažama, najviše u Beranama, Lušcu i u Andrijevici.

A u Andrijevici, majka je često koristila  ,,singer“ šivaću mašinu, koja je bila smještena u sobi njene majke, naše bake-Zorke, koja je bila rodom od Bojanića iz Crkvica, iz Krivošija, jer je šila sebi kostime, haljine i suknje, po sopstvenim zamislima, a ponekada i služeći se šnitovima, koje objavljivao beogradski časopis ,,Praktična žena“.

Sakupljala je sve brojeve i dugo su bili čuvani na posebnom mjestu, u kući u Beranama, sve do naše selidbe, a potom su se našli i u Lušcu. 

 Mi smo u Beranama koristili, za to vrijeme skupocjene šolje za čaj i bijelu kafu, odnosno kakao i vruću čokoladu. Skupocjeni, jer je u to vrijeme bilo teško nabaviti i kupiti vrijedne servise za ručavanje, kao i za čaj i kafu. Naš servis je bio domaće proizvodnje, zanimljivih šara i boje. Ujutro smo za sto sijedali svi u isto vrijeme, i doručkovali, uz napitke, kakve je ko volio.

U jednom od naših samostalnih nestašluka ili u zajedništvu sa komšijskom djecom,  to sad i nije toliko bitno, niti važno, nehotice je, naravno, stradao veći dio servisa - ostale su čitave samo dvije šolje i manji bokal! Parčad i parčići porculana bili su prekrili ćilim, pa su njegove šare bile pojačane cvjetovima i vijugama sa čaša i bokala. 

Roditelji nas za bilo kakvu grešku nikada nijesu kažnjavali batinama, vikom i galamom, nego samo kratkom zabranom  izlaska u dvorište na igre, što nam je teže padalo, nego bilo šta drugo, pa smo to i očekivali ovog puta. Međutim, ni majka, ni otac, nijesu ni povisili glas, niti su nam zabranili izlazak u dvorište da igramo, pa smo nastavili da se okupljamo oko stola, ali sa rasparenim šoljama i čašama, kao da se ništa nije desilo i kao da ništa nijesmo skrivili.

Nije prošlo mnogo vremena i roditelji su otišli na neki seminar, na more. Tih nekoliko dana smo se razdvojili i braća su bila kod bake i tetaka u Lušcu, a ja, samo nešto malo dalje od naše ulice, južno, kod strica Boža i strine Bose, u kući iznad korzoa. Roditelji sa svojih putovanja nikada nijesu stizali praznih ruku, a kad je majka preminula, otac je nastavio to da radi i do svojih poznijih godina. Tog predvečerja, donijeli su paket pomorandži, urme, nekoliko nizova suvih ukljeva, grožđa i smokava.

Majka jedan paket nije otvorila to veče i to nas je kopkalo. Ujutro, u vrijeme doručka, tajna je otkrivena - bio je to novi i skupi servis od poljskog porculana, koji u to vrijeme, iako naša varoš nije bila loše snadbjevena osnovnim namirnicama i stvarima, nije mogao da se kupi. Naša porodična sreća nastavljena je uz čaj i bijelu kafu iz tih šolja.

A onda je kraj jednog decembra sve to rasparčao i uništio, mjesto za stolom je ostalo prazno - u taj drugi svijet, u raj, otišla je majka, tek što nam je rodila sestricu, koja nije dobila ni ime, sem ako joj anđeli nijesu nadjenuli!

Servis od poljskog porculana je ostavljen kao posebna i draga uspomena na našu majku, ali je, ipak, i pored velike pažnje, prilikom raznih seljenja, polomljen jedan njegov dio, kao i staklene božićne i novogodišnje kugle i kuglice. Ostale su te dvije šolje, manji čajnik i bokal, sada na sigurnom, tu su i ,,Švrće“, tu su kravate, rukavice, knjige, tu su porodične fotografije i albumi, mnogo toga je tu u tom našem porodičnom muzeju - muzeju sjećanja, muzeju uspomena, muzeju nezaborava!

A ta sjećanja, sjećanja na majku, na oca i na naše najbliže koji sniju svoj vječni sanak, ta ljubav prema njima, nikad se ne mogu razbiti i slomiti, kao što su se nekada davno razbile i slomile šolje od poljskog porculana, njedre se ona odavno u našim njedrima i ponekada zalepršaju iz njih, kao lastavice, kao slavuji, onda kad je pravo vrijeme za to, kao što je zalepršalo i ovo prisjećanje, kao što je, upravo, zalepršala i ova priča!

Milija Pajković

Iz knjige ,,Priče iz njedara“

Fotografija: Milija Pajković