Da postoji neki drugi svijet, sasvim različit od onog kojeg smo zatekli kad smo ugledali svijetlo dana, tamo negdje poslije pedesete i neke godine, shvatali smo, tokom vremena, na mahove, odsluškujući tajne večernje razgovore starijih ukućana, ali nešto bolje kad je u naš dom stigao radio prijemnik ,,Nikola Tesla“!

Za to, tada najnovije, čudo radio tehnike sa naših prostora, pretrpio je prilično naš porodični budžet.

Velik kao televizijski prijemnik, lakiran, u blijedoj oker boji, pri dnu kutije prošaran crnkastim tonom, zauzeo je mjesto na drvenoj polici, za njega posebno napravljenoj i pričvršćenoj na sredini sjevernog sobnog zida. Na  lijevom donjem uglu radija bio je zalijepljen Teslin potpis, izliven od neke legure, u zlatnoj boji. Talasi su se mijenjali pomoću pet tipki boje slonove kosti. Veoma brzo je počeo da nam još više otvara oči svojim zelenkastim magičnim okom.

Inače, naši prvi ozbiljniji susreti sa radio prijemnikom i sa malenim i pričljivim čovječuljcima u njemu, počeli su  slušanjem radio programa, preko zvučnika, postavljenih po ulicama, najviše radi političkih govora i udarničke muzike.

Drveni ,,Kosmaj 49“, ,,skalaš“  bio je omiljen u varoši, a takvi  radio prijemnici postojali su u Dujovoj i Brahovoj brijačnici, pa su se tu okupljali i oni koji su htjeli da se srede, ali i oni koji su htjeli da čuju vijesti i prenose fudbalskih utakmica.

Preko našeg prozora u svijet, preko ljepotana ,,Nikola Tesla“, počeli da nas kljukaju vijestima o nekim osobama iz bijelog svijeta, čudnih imena i prezimena! Među njima je bilo najčudnije, svakako, prezime Patrisa Lumumbe! S obzirom na to da je to bilo vrijeme tulumbi i drugih kolača iz beranskih poslastičarnica mnogi su to prezime izgovarali kao Tolumba ili Tulumba!

Pored danonoćnog spominjanja imena domaćih rukovodioca i udarnika, koji su vazda htjeli nešto da kažu, ali nikada nijesu znali šta su rekli,  često su se  spominjala i imena Ho Ši Mina, Mao Ce Tunga, Mozesa Čombea  (mnogi su, ni krivi, ni dužni, dobili nadimke po njemu, i to širom zemlje), Abdela Nasera ( protivnici režima su iskoristili njegov boravak u Beogradu da izvikuju ,,Naser i Tito“, što je kad bi se čulo zvučalo sasvim drugačije), zatim Haila Selasija, cara Etiopije, Ben Bele, za kojeg su neki mislili da je junak nekog stripa, Joma Kenijate, Seku Turea, Julijusa Njererea, Josefa Mobutua, Kvamea Nkruma, Habiba Burgibe, Sirimavo Bandaranaike, Mahatme Gandija, Džavaharlala Nehrua, Jasera Arafata ( ,,nema bitke, nema rata, bez Jasera Arafata“), Fidela Kastra, Če Gevare, kada su mnogi spikeri ono ,,Če“ izgovarali jedva čujno i još mnogih drugih, znanih i neznanih...

S posebnom pažnjom, okupljeni u zamračenoj sobi, strepeći od mjesnih žbirova, koji su se šunjali po pabirama i baštama,  slušali smo ,,Glas Amerike“, stanicu, čiji je rad neko, vjerovatno, ometao, jer je bila prepoznatljiva po nekakvom krčanju, koje je bilo takvo, da se, s vremena na vrijeme, gubio glas spikera.

Naš djed Milija je više godina živio i radio u Americi, pa se, u našem domu, na tu zemlju gledalo iz nekog posebnog ugla. Ako se tome doda da je i bratanić naše bake Rade, Miloš, otišao preko okeana, a tamo je i sahranjen, onda je jasnije da, ipak, nijesmo posmatrali na život kroz prvomajske parade, osme martove, sjednice AFŽ-ea, crvene pionirske marame.

Od strica Miloša stizale su, sem fotografija, koje su jasno pokazivale da je postao uspješan u Americi, i ogromne i tvrde čokolade, kafa, skupe tkanine.

Uz povremeno krčanje, dopirao je do nas glas našeg iseljenika, spikera Grge Zlatopera, koji je emisiju započinjao, otprilike ovako:,,Ovdje Vašington, Glas Amerike, govori vam Grga Zlatoper“. Grga, kojeg mnogi svojataju,  rođen u Kistanju, u Dalmaciji, morao je spas da potraži izvan granica svoje domovine.

On je uz sva imena i prezimena koje je izgovarao dodavao  gospodin ili gospođa, pa bilo da je u pitanju seljak ili akademski građanin; tako je ostalo, za sva vremena, i njegovo kazivanje o pogibiji od groma, nesretnog gospodina Petrovića, iz Srbije, koji je tada čuvao ovce! Nas su ponajviše plijenile zanimljive božićne priče, najčešće ganutljive, koje je kazivao  prepoznatljivom bojom glasa.

Inače, Grga Zlatoper je bio novinar beogradske ,,Politike“ sve do početka rata, kada je u Londonu  postao radijski komentator BBC-a; poslije se skrasio u Americi. Volio je loptanje i bio je golman kninske ,,Dinare“, branio je i u Beogradu, Šibeniku, kao i za varšavsku ,,Legiju“. 

Svi oni koji su tajno slušali  Grgu i ,,Glas Amerike“ krili su to od djece, jer je opšte poznato da ona znaju progovoriti i kad ih niko ništa ne pita i to na mjestima gdje ne bi trebalo to da se i čuje.

Kad se kod nas pojavilo pojačano zanimanje za muziku,  počeli smo da slušamo Radio-Luksemburg, koji je emitovao najnovije evropske i svjetske melodije i hitove. Da ne bi čekali na red za slušanje, započeli smo izradu sopstvenog prijemnika - koristili smo kristal, kalem, diodu, slušalice i kondezator, prenoseći iskustva radio-amatera koja su oni objavljivali u pojedinim tehničkim glasilima.

Nekako u to vrijeme, uspjeli smo i da uhvatimo radio-talase prve  beranske radio-stanice, smještene na Balabandi, koju je napravio i osmislio čudotvorac za elektronsku tehniku - Božo Jeknić.

Živnule su i domaće stanice, prije svih Radio-Beograd i Radio-Zagreb i sa njihovih talasa počeli su dopirati, stidljivo, najprije džez muzika, s nezaboravnim emisijama Nikole Karaklajića i Nikole Neškovića, a docnije, šlageri i pop muzika.

Pojavom festivala zabavne muzike, od kojih su za nas bila najprivlačnija tri - Beogradsko proleće, Opatija i Split, svijet muzike dobrano je zauzeo mjesto u našem odrastanju i obrazovanju.

Glasovi Lole Novaković, Đorđa Marjanovića, Mikija Jevremovića, Tihomira i Ljiljane Petrović, Dragana Antića, Nade Knežević, prve Evropljanke čije je ime unijeto u Svjetsku enciklopediju džeza, Lea Martina ili Miša Jovića,  Stjepana Džimija Stanića, Tereze Kesovije, Zdenke Vučković, Zlatka Golubovića, porijeklom Beranca, Arsena Dedića, Gabi Novak, Duška Jakšića sa ,,Julijanom“, kvarteta Predraga Ivanovića, Beti Đorđević, Iva Robića, koji je pomogao otkriću ,,Bitlsa“, Zafira i Senke Hadžimanov, Bisere Veletalnić, Zvonka Špišića, Dušana Dančua, Toma Bebića, Hrvoja Hegedušića, Krunoslava-Kića Slabinca, Majde Sepe, Anice Zubović, Maje Odžaklijevske, Marijane Deržaj, Dragana Mijalkovskog, ,,Pepel in krina“ i ostalih, uljepšavali su večeri, a muzika iz magične kutije činila je još raskošnijim ozvjezdane noći i izazivala je neopisive melodične titraje srca i duše!

Što se tiče narodne muzike, koja nas i nije nešto naročito privlačila, sem one izvorne, ali niti, pak, odbijala, slušali smo je, vremena na vrijeme, ponajviše u emisiji ,,Igre i pjesme naših naroda“, uz Lepu Lukić, Miroslava Ilića, Predraga Gojkovića Cuneta, Boru Spužića Kvaku, Toma Zdravkovića, Božidara Ivaniševića, Ismeta Krcića, Bebu Selimović, Nadu Mamulu, Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Aleksandra Trandafilovića, Predraga Živkovića Tozovca, Ljubomira Đurovića, uz čarobne zvuke harmonike Miodraga Todorovića Krnjevca, Jovice Petkovića, bračnog para Radojke i Tineta Živković, violine Vlastimira Pavlovića Carevca i ostalih. Zanimljivo je da tada nikome nije smetalo što se u tom naslovu nije čulo ,,i naših narodnosti i manjina“!

Dan nam je započinjao petominutnom emisijom, koju je osmislio Duško Radović, a zvala se ,,Dobro jutro, djeco“. Posebno je slušan bio ponoćni program Radio-Beograda, koji je,  kasnije, započinjao instrumentalom ,,Jednoj ženi“ Zlatka Manojlovića - zvuci gitare su nas uvodili u taj tajanstveni dio noći.

Udarac od gong i nezaboravni glas Drage Jonaš bio je znak da su na programu vijesti Radio-Beograda u podne. Nakon vijesti, obavezno je emitovana emisija o stanju vodostaja i to na  tri jezika. I dan-danas odzvanja - Bogojevooooo, Bezdannnn! Svojom bojom glasa osvojili su nas Miloje-Mića Orlović i Žarko Obračević.

Veoma slušana emisija bila je ,,Vreme sporta i razonode”, koja još traje i to je svrstava u red najdugotrajnijih evropskih programa. Označili su je glasovi, dosjetke i umješnost Radivoja-Raća Markovića, Marka Markovića, Mirka Kamenješevića, Ivana Tomića, Miodraga Stojiljkovića, Jordana Ivanovića, Eda Pecija, Borisa Đorđioskog, Svetislava Vukovića...

Vijesti iz Crne Gore su saopštavali, takođe, odlični spikeri Bratislav-Bato Kokolj i Rosanda Kovijanić.

Poseban praznik je bilo emitovanje ,,Vesele večeri“, na kraju sedmice i u etar je emitovano naizmjenično iz Beograda i Zagreba, dok se nije oglasilo i Sarajevo. Slušaoce širom zemlje su do suza zasmijavali nenadmašni Miodrag Petrović-Čkalja, Mija Aleksić, Nela  Eržišnik, a humor je stizao i iz Sarajeva, nedjeljom u jedan sat, kad su sa dosjetkama nastupali glumci Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, kao Momo i Uzeir.

Studentske dane su obilježili ,,Studio B“ i ,,202“,  Đoko Vještica, Ivan Bekjarov, koji je pred samu ponoć pričao kratke priče, na prvi izgled stravične, ali sa smiješnim završetkom, i voditelj-pilot Zoran Modli, odličan poznavalac muzičkih zbivanja i muzike.

Utakmice su prenosili legendarni Radivoje Marković, pa Hrvoje Macanović, te docnije Mirko Kamenjašević.  Tako su prestala okupljanja ispod bandera i zvučnika a poslednji dah radija, tog svjetskog čuda, osjećao se još izvjesno vrijeme vrcavim emisijama nenadmašnog maga Milovana Ilića Minimaksa, ,,Tačno u podne“ i ,,Tup-tup“.

On je, između ostalog, birao i  najduhovitije slušaoce, a nagrada je bila da se slavodobitniku, u određeno vrijeme, tri puta pročita ime, prezime i mjesto stanovanja!

Pojava televizijskog programa učinila je da se preko radio prijemnika navuku vezene krpe ili obična platna. Tako je i naš stari i dobri ,,Nikola Tesla“ izgubio glas, kao da je najednom ostarao i snemoćao. Neko je  vrijeme kunjao svoj san na  polici, a kasnije je završio,  okrnjenih bočnih strana, sa ostalim odbačenim, ali i dragim stvarima, u garaži.

Međutim, uskoro će on dobiti novi sjaj i biće mu određeno počasno mjesto, ravno muzejskom! Potrudićemo se da se iz njega,  povremeno, začuju i glasovi na raznim jezicima, a i muzika iz čitavog svijeta, jer naš stari i dobri radio prijemnik ,,Nikola Tesla“ nije obična drvena naprava, nego prava čarobna kutija, sa lampicama i čovječuljcima u njoj, koja nam je uveliko uljepšavala jedan dio djetinjstva i mladosti i udahnjivala u njega vedrinu, lepršavost i nadu!

Iz knjige ,,Beranske priče“

Foto: Milija Pajković