Šta bi ovo s Ivangradom?! Zašto naš grad dođe na ovako zle grane? Ko je kriv za pustoš koja je očigledna na svakom koraku? Svuda je teško, ali u Ivangradu...
Ovakva i slična pitanja naši sugrađani postavljaju na svakom koraku i na svakom mjestu. I, ne samo oni. Nego i oni Ivangrađani, koji, možda ne svojom krivicom i voljom, žive na strani. Ništa nije slučajno, pa ni ovakvo ivangradsko stanje. Godinama, decenijama je bila prisutna besparica, pa neznanje i javašluk, nesnalaženje, a posledice su vidne- praznina gradska, praznina dovedena do Kamijevog apsurda.
Jedno je sigurno- bilo bi sasvim drugačije da mnogi Ivangrađani nijesu otišli odavde. Mnogi, ne svojom voljom. Mnoge je otjerala naša ovdašnja provincijska atmosfera. Jer, ako si bio bolji, ako si više znao, postizao bolje rezultate, varoš i njena psiha, u obliku žabokrečine, to nije mogla da podnese. I, morao si otići. E, onda, život je jasan, a i ovakvo stanje. Ljekari, inženjeri, književnici, slikari. Mnogi su otišli. Gdje su sada?
Gdje su sada Baćo Vasiljević, braća Jovo i Pero Bogićević, dr Vlajko Boričić, dr Vučina Šćekić, dr Vukota Babović, dr Slobodan Tomović, dr Miško Dragović, Ljiljana Boričić, Zdenka Aćin, Miomir Mišović, braća Zečević... Pitanja ima na pretek.
Jedno od njih je- Zašto se, recimo, niko iz bratstva Bojičića sa Buča nije mogao zaposliti u ivangradskim državnim organima?! Je li to ideo- mreža zaslijepila naše poglede?! Ponovimo, neki su otišli svojom voljom, neki su morali da odu. A svojim znanjem i pameću mogli su itekako da pomognu ovom mjestu. Samo, trebalo ih je pitati.
Ali, naša bolesna sujeta, puna neznanja i kompleksa inferiornosti, to nije dozvoljavala. A da jeste, pokojni Stanoje Bojović bi imo svoju galerijuu svom gradu, a doktori Radević i Šćekić bi se pitali za mnoge medicinske stvari. I Baćo Vasiljević bi, to je sigurno, kreirao likovni život u Ivangradu, a Miško Popović i Drgan Delević sportski.
A, tek u ekonomiji! Imamo mi sa strane briljantnih stručnjaka, gdje su Bato Pajović, hirurg Božo Joksimović, inž. Vukmir Joksimović, čuveni pilot Bato Lješević?! Pitanje je, da smo ih za savjet pitali da li bi naš grad bio ovakav i da li bi naše radne organizacije i mnoga kulturna, sportska i druga društva bila u ovakvom haosu?!
Lokalna pamet je pokazala svu svoju nemoć u mnogo čemu, a nije imala snage, čast izuzecima, da mudrije od sebe pita šta da se radi! Poznato je, još od vremena starih Atinjana, da ako se mudrost ignoriše, čeka te- beznađe. A za to je najbolji primjer naš grad i njegove mnogo mučne provincijske magle.
Mnogi su Ivangrađni, ne mogavši ovdje da se iskažu, htjeli ili ne, „poletjeli prema nebu“, a tamo su, po zakonima prirode, našli svoje „utočište“ i iskazali se. Ovu simboliku nerado upotrebljavamo, ali moramo. Recimo, književni život nam je na nuli, malo kad smo se sjetili da pitamo Miladina Ćulafića, Bogdana Šeklera, Radonju Vešovića, Dala Ćulafića, Nova Šćekića i druge kako se to radi?!
Izađite noću u šetnju, pa ćete vidjeti kako izgleda naš Ivangrad! Grozno i sramotno.
Mnoge savjesti ne bi trebale i ne bi smjele da mirno spavaju. Zbog Ivangrađana i radi života. Našeg, ovdje. I, na kraju- dok pišemo ovaj tekst, u našu Redakciju uđe slikar Pero Bogićević. Kako uđe, sjećanja i uspomene naviru: - Šta bi s hotelom „Beograd“, a tamo, u predvoruju, bili su njegovi čuveni pejzaži?!
Priča nam Pero:- „Vala sam mislio da ovom gradu niko nikada ne može uzeti dušu. A, evo, uzeše je. I to oni, koji su najmanje na to imali pravo. Sjećam se, ljudi moji, jedne scene nekadašnje: krenuo ja od moje kuće, s violinom pod miškom, a jedan me tadašnji političar sreta i pita- šta će ti to Pero, pa ti više nijesi mali?! E, sad mi je jasno što je moj voljeni grad u ovakvoj situaciji.
Znam, na nebu je velika gužva. Teško će se Ivangrađani gore snaći. No, mnogima od njih će biti ljepše nego u svom zavičaju.
Priznajte, iako nam je teško, da je to mnogo bolno.
B. Korać
Tekst objavljen u „Slobodi“, decembar 1991. godine
