Rijetko koje područje u Crnoj Gori je dalo je toliki broj darovitih pojedinaca, umnih i priznatih ljudi ostvarenih u svojim profesijama, kao što je to slučaj sa Beranama.

Generacijama, brojni daroviti pojedinci rođeni i odraslih u tom gradu davali su ogroman doprinos razvoju kulture, umjetnosti, sporta, prosvjete i nauke uspijevajući da dosegnu sami vrh univerzalnih vrijednosti na znatno širem prostoru i tako svoje Berane učine većim i značajnijim nego što je to ono, površinom i brojem stanovnika, zasluživalo.

Jedan od takvih pojedinaca koji se izdvojio iz čitave plejade velikih i značajnih imena đaka čuvene beranske Gimnazije, je i prof. dr Gojko Joksimović. Stručnjak, koji je u zadnjih pet godina na čuvenoj Stanford-ovoj listi  uvršten među 2% najuticajnijih svjetskih naučnika u svojim oblastima istraživanja. U njegovom slučaju, u oblasti elektrotehnike.

Joksimović na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici predaje predmete: „Osnove elektrotehnike I i II“, „Uvod u električne mašine i transformatori“ i „Električne mašine u elektroenergetskim sistemima“.

Ove redove u Novoj Slobodi posvećujemo njegovom sjećanju na  djetinjstvo, školovanje, životu provedenom u rodnom Ivangradu, studiranju i početku karijere univerzitetskog profesora u naučnika u Podgorici, koja od početka ide samo uzlaznom putanjom.

Za početak razgovora, predstavite nam se kratko.

Rođen sam novembra 1967. godine u Ivangradu, Socijalističkoj Republici Crnoj Gori, šire u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. U ličnim dokumentima piše da sam rođen u Beranama. Oba imena jednog te istog grada i dan danas su enigma za mene: Ivangrad, po Ivanu Milutinoviću, revolucionaru koji, koliko znam, nije imao nikakvih dodirnih tačaka sa Beranama.

Što se tiče imena Berane, pored mnogih poznatih tumačenja, davno sam našao negdje na Internetu podatak, koji kasnije više nikada nijesam uspio da pronađem, a koji po meni ima smisla: riječ “beran” je keltskog porijekla, a označava kameni vrh strijele - oblik sličan svima nama dobro znanom obliku Beran-krša u Beranselu. Možda ovaj podatak bude od koristi nekom od istoričara za dalje traganje.

Cio život sam proveo u Crnoj Gori, u Ivangradu, do punoljetstva, a kasnije, do dan danas u Titogradu, odnosno Podgorici. Prvo u SFRJ, kasnije u SRJ, još kasnije u Srbiji i Crnoj Gori (SCG) a od 2006. godine u Crnoj Gori. Šta ovim nabrajanjem hoću da kažem? Želim da ilustrujem nevjerovatne promjene na našim prostorima u toku samo par decenija, promjene imena gradova, država i državnog uređenja, ideologija, jedan sveopšti diskontinuitet, od čega ne samo Crna Gora na ovim prostorima, boluje.

Za socijalizam me, sasvim slučajno, vežu datumi rođenja moja tri sina: prvijenac Miodrag, Minja, rođen 20. oktobra 1995. godine, na dan koji moja generacija pamti kao dan oslobođenja Beograda, Novak rođen 27. marta 1999. godine, “bolje rat nego pakt”, a Marko 29. novembra 2000. godine, na Dan Republike.

Zadnji datum me vezuje i za ulicu u kojoj sam rođen i odrastao: 29. novembra broj 12, kožarina zgrada, ona ispred Morave.

Kako se danas sjećate upravo tog perioda Vašeg odrastanja, ali i tadašnjeg Ivangrada?

Prva sjećanja su vezana za tu zgradu i tu adresu, stan na drugom spratu: miran i harmoničan roditeljski dom za brata Zvonka i mene, oca Mija- diplomiranog pravnika, sekretara fabrike kože “Polimka” i majku Dragicu, učiteljicu, prvo u školi “Vukašin Radunović” a kasnije u novoj osnovnoj školi u Haremima, “Radomir Mitrović”.

Devet je stanova bilo u toj dvospratnoj zgradi, devet familija koje su živjele i disale jednim plućima i čija se vrata nijesu zaključavala. Želim da ih sve pomenem: familija Dika Ramusovića, kasnije se tu uselila familija Miće Đurišića, familije Vlada Kneževića, Mulaza Mekića, Milana Račića, Dragog Raičevića, Beka i Olga Ivanović, familija Dragana Bojovića, Sloba Dubaka i naša porodica.

Igra oko zgrade, klikeri malci, šestoperci, kožne podloške za dlanove, klis i maška, prva “Rog”-ova bicikla - poniji. Ušećerene jabuke na trafici kod OŠ „Vuk Karadžić“. Pamtim godine sa visokim snijegom, koji je prekrivao automobile, sličuge pravljene od ambalaže za sokove koje smo krali od Ruždije poslastičara, kačenje za prikolice od traktora i kamiona niz zaleđenu ulicu.

Onda dolazi škola, prvi razred, OŠ “Vukašin Radunović”, u klupi sa prerano preminulim Acom Marjanovićem, prva učiteljica Jelka Petrić, koja danas, u dubokoj starosti, živi u Podgorici. Vrlo brzo, možda već nakon prvog razreda, prelazak u osnovnu školu u Haremima, u kojoj počinje da radi majka. Saobraćajna sekcija, takmičenja u vožnji bicikla, uniforme za mlade milicajce, sa sve palicom, u kojima smo regulisali saobraćaj u gradu tokom takmičenja, muzička sekcija u kojoj sam bio bubnjar.

Počeci sviranja harmonike, pod uticajem oca i strica Joja koji nam je nabavio prvu, “Weltmeister” harmoniku. Sviranje u trupi ulicama grada prvog maja, od ranog jutra. Prvi računar, “Sinclair ZX spectrum”, nabavljen iz Njemačke na Zvonkovu inicijativu, kasnije “Amstrad” i igrice kod, nažalost, davno i prerano preminulog Miodraga, Mikija Živkovića, Dejovog i Draginog.

Tokom nedelje u gradu, škola, obaveze a preko vikenda vrlo često u Pešcima, kod očeve familije a kasnije i u našoj kući, a još češće u Vinickoj, kod babe Mike. Za zimski raspust često u Beogradu, kod tetke Dane, majčine sestre.

Prvi odlasci u bioskop, film “Spartak” sa Kirkom Daglasom u glavnoj ulozi, kasnije i odlasci sa drugovima krišom - “Emanuela” sa Silvijom Kristel nam je svima ostala u glavi za sva vremena.

Pri kraju moje osnovne škole, naša porodica doživljava udarac koji nas je pratio čitavog života - umire nam otac, u 50. godini života. Majka ostaje sa nama dvojicom kao jedini roditelj i potpuno se posvećuje nama, a kasnije i svojim unucima sve do svog kraja 2010. godine, kada nas napušta u svojoj 67. godini.

Nakon završene osnovne škole, upisujete čuvenu Gimnaziju. Kakva su sjećanja na taj period?

Gimnazijsko doba mi je ostalo u najljepšoj uspomeni, kao i svima, uostalom. Prve ljubavi, prva zapaljena cigareta, park pored Lima, Jasikovac, aerodrom. Nezaobilazno beransko korzo, “potkočivanje” lipa u glavnoj gradskoj ulici, čekanje da naiđe simpatija, neodlučnost da joj se priđe - prići ću joj kad se vrati sa dna ulice, pa opet tako, pa još jednom, sve dok ona ne bi otišla kući.

Ljeti kupanje na Limu, zimi odlasci na skijanje, autobusom na Lokve, pasulj u hotelu “Lokve” na pauzi. Bureci kod suda, pljeskavice kod Rešada, prvi kafić “Video” i Gajova picerija, otkrivanje bilijara kod autobuske stanice.

Gimnaziju završavam 1986. godine kao lučonoša. Zadnje dvije godine na prosvetno-pedagoškom smjeru, koji je bio vrlo zahtjevan i obiman, a na kom sam imao sreću da se sretnem i sa Logikom i sa Filozofijom, Dječjom psihologijom, Metodikom, Didaktikom, Latinskim jezikom tokom sve četiri godine, isto tako i sa Matematikom, Fizikom, Hemijom, Književnošću, Istorijom.

U najljepšem su mi sjećanju ostali dragi profesori, razredne starješine, prvo gđa Zvezdana Osmajlić a zatim i profesor Drago Vukićević. Tek kasnije, kroz život, sam postao svestan vrijednosti gimnazijskog obrazovanja, koliko me je obogatilo i otvorilo vidike, tako da sam uvijek u svojoj biografiji insistirao na tome da sam završio beransku gimnaziju.

Zbog široke i dobre osnove dobijene gimnazijskim školovanjem, bio sam u dilemi šta da studiram, tako da sam upisao paralelno Pravni fakultet i Elektrotehnički fakultet u Podgorici (kakva raspolućenost ličnosti), a na jesen 1986. godine odlazim na služenje jednogodišnjeg vojnog roka, prvo Kovin, a onda aerodrom Batajnica.

Tada se opredjeljujete za Elektrotehnički fakultet.

Po povratku iz vojske, iako mi ni danas nije svesno (kako bi rekli Beranci) zašto sam odabrao taj put, počinjem sa studijama na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici, a ne na pravnom. Diplomiram prvi u generaciji, krajem 1991. godine. Dvoumeći se da li da ostanem na fakultetu, za koji sam dobio ponudu ili da idem u jednu beogradsku elektrotehničku firmu, od koje sam zadnju godinu dana dobijao skromnu stipendiju, konsultujem se s našim starim komšijom i porodičnim prijateljem, Milanom Račićem, i nakon tog razgovora, na kom sam mu zauvijek zahvalan, odlučujem da ostanem na fakultetu.

Maja 1992. zasnivam radni odnos kao saradnik, zatim asistent na Katedri za električne mašine, kod profesora Momira Đurovića, kasnije akademika i dugogodišnjeg predsjednika CANU.

Pored zasnovanog radnog odnosa, nastavljate sa daljim školovanjem i usavršavanjem, a stvarate i porodicu.

Magistriram 1995. godine, u međuvremenu formiram porodicu, rađa se prvi sin Miodrag. Boravim godinu dana na Univerzitetu u Aberdinu, Škotska, 1997/98 godine, doktoriram 2000. godine na Elektrotehničkom fakultetu u Podgorici. Izbor u docenta, prvo nastavničko zvanje, poklapa se sa dobijanjem prestižne njemačke stipendije Alexander von Humboldt fondacije, tako da 2001/02 godinu provodim sa familijom u Njemačkoj, na Tehničkom univerzitetu Darmštat.

Od 2002. godine sam stalno u Podgorici, na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, na kom sam 2006. godine biran u zvanje vanrednog profesora i konačno, u zvanje redovnog profesora, 2011. godine.

Koliko ste zadovoljni rezultatima uloženog truda i višegodišnjeg rada na obrazovnom i naučnom usavršavanju? Čime se i kako mjere ti rezultati?

Već dvadeset generacija diplomiranih elektroinženjera je slušalo moju nastavu na dva bazična predmeta na prvoj godini studija- Osnove elektrotehnike I i II, a petnaestak generacija do danas i na dva predmeta na trećoj godini studija- Uvod u električne mašine i transformatori i Električne mašine u elektroenergetskim sistemima.

Sve češće mi se dešava, u Podgorici posebno ali i bilo gdje po Crnoj Gori, da me na ulici, u kafani ili nekom drugom prilikom sretnu i pozdrave moji bivši studenti, koje najčešće pamtim po liku, fizionomiji, a mnogo ređe se sjetim njihovog imena i prezimena. Takvi me susreti uvijek posebno obraduju. Paralelno sa nastavom, u kontinuitetu sam se bavio i naučnim istraživanjima u oblasti električnih mašina, što je rezultiralo time da sam u zadnjih pet godina na prestižnoj Stanford-ovoj listi u 2% najuticajnijih svjetskih naučnika u svojim oblastima istraživanja, u mom slučaju, u oblasti elektrotehnike.

Ta mi činjenica dosta znači jer govori o tome da je ogromni trud i uloženo vrijeme, kontinuitet mog rada u toj oblasti, itekako imao smisla. Prepoznajući te rezultate, i moj matični Univerzitet me je počastvovao dodjeljivanjem Plakete za poseban doprinos međunarodnom pozicioniranju Univerziteta Crne Gore, 2020. godine.

Razgovor smo počeli sjećanjem na Ivnagrad, nekadašnji sistem i period bivših državnih zajednica u kojima smo živjeli. Za kraj razgovora, kako vidite aktuelni trenutak u Crnoj Gori i Beranama?

Smatram da su dva osnovna problema crnogorskog društva problem malih brojeva i problem diskontinuiteta u svim sferama društvenog života i rada. Mlado smo i malobrojno društvo, što odmah implicira siromašne kadrovske resurse i teškoće u uspostavljanju stabilnih i nezavisnih institucija, otpornih na poznanstva, rođačke i plemenske veze, partijsku uvezanost itd.

Kolege Kinezi su mi ovako objašnjavali kineski uspon: vjekovima unazad samo najkvalitetniji, bez obzira na porijeko, mogu doći na čelo države i donositi odluke bitne za državu. Zaostajanje Indije za njima su mi tumačili indijskim kastinskim uređenjem gdje ovaj princip ne važi.

Smatram da je kontinuitet vrlo važna pretpostavka u razvoju svakog društva. Kontinuitet znači i jake i stabilne institucije sistema i ono što se danas zove, a taj mi se termin posebno dopada, “institucionalna memorija”.

Diskontinuiteti, skokovite i nagle promjene, revolucije umjesto evolucije, nijesu nigdje i nikada donijeli ništa dobro. Rijetki su primjeri kontinuiteta u bilo kojoj oblasti u Crnoj Gori. Ovdje mi padaju na pamet sledeća dva primjera vezana za Berane: zašto je list “Sloboda”, koji je bio opštinski list, nakon 43 godine izlaženja u kontinuitetu morao biti ugašen? 

Ko je i kojim povodom donio odluku da se svima nama dobro poznati objekat, “Dom trezvenosti”, ne zove više tako, ako sam ja dobro obaviješten? To je prva takva zgrada i institucija i trebalo je to sačuvati, pod tim imenom. Koja to opštinska vlast, koja je prolazna, kratkotrajna, može sebi dati za pravo da donosi takve odluke kojim se potire dugogodišnja, višedecenijska tradicija?

Berane ali i sjever Crne Gore doživljava ono što doživljavaju svi mali gradovi i sredine širom svijeta. Neminovno dolazi do raseljavanja, mlade generacije idu u sredine koje im nude više, mogućnost razvoja i profesionalnog i svakog drugog sazrijevanja.

Za vrijeme mog odrastanja Ivangrad je bio industrijski centar, ali, kako je to vrijeme pokazalo, na neki način na silu stvoren takvim. Treba priznati da prosto nijesmo bili na civilizacijskom nivou da odgovorimo takvom razvoju i da takav razvoj pratimo, o čemu jasno govori raspad čitavog tog sistema sa raspadom stare države.

Ruralno stanovništvo je naseljeno u grad, “ugurano” u fabrike sa očekivanjem da će imati radnu etiku zapadnog radnika, što je, očigledno, bila iluzija. Ostale su očerupane zidine na Rudešu i radničke porodice na bijelom hljebu, bez namjere da se vrate na opustjela porodična imanja.

Nadam se da će doći vrijeme kada će, uz odgovarajuće preduslove kakav je autoput, mlade porodice shvatiti da je život u malom gradu ili na selu, u nedirnutoj prirodi, privilegija a ne kazna.

                                                                          Razgovor vodio: Saša Radunović

                                                                                             Intervju preuzet iz 32. broja časopisa "Nova Sloboda"

Ne znamo koliko smo lijep i zdrav narod

Putovao sam mnogo, obišao mnoge zemlje. Došao do zaključka da su srećne i harmonične familije, srećne i žive život punim plućima ma gdje da se nalaze. Poredeći populaciju mnogih drugih zemalja sa Crnom Gorom, posebno gradsku populaciju sa kojom sam se najčešće sretao, mogu reći da je naš narod nesvjestan svoje ljepote i svog zdravlja. Ima naravno izuzetaka i ovdje, ali, uopšte uzev, zdrava smo populacija i treba da budemo toga svjesni i posvećeni očuvanju tog blaga.

Ponosni Vasojević

Sumirajući svoja životna iskustva, stekao sam utisak da su se Vasojevići, kojima sa ponosom pripadam, odlikovali, možda danas u manjoj mjeri nego ranije, istaknutom željom za sticanjem novih znanja, ambicijom, bili su, kako se to nekad govorilo, “arlije”.

Ljudi su bili spremni da prodaju svoja imanja samo da bi školovali svoju djecu na prestižnim školama. Slično je bilo i sa mojom generacijom. Nažalost, rekao bih da se taj trend danas gubi, stičem utisak da je cilj doći do diplome prečicom, brzo i bez mnogo truda i imati je samo kao ulaznicu za pozicije koje se otvaraju na drugi način, a prije svega političkim angažmanom. Dugoročno gledano, takav pristup ne može zajednici donijeti ništa dobro.

Pohvala lokalnoj upravi za rješenje pitanja autobuske stanice

Ako malo pažljivije pogledate, svaka partija, u svakoj crnogorskoj opštini, prvo što obeća prilikom izbora i eventualnog dolaska na vlast jeste otvaranje stadiona ili sportskog centra. Nemam ništa protiv sporta, ali se pitam gdje su tu drugi objekti i drugi životni problemi i sadržaji.

Sjećam se anegdote sa bivšom hrvatskom predsjednicom, gđom Grabar Kitarović, kada su je djeca u nekom hrvatskom selu pitali kada će im napraviti stadion ili sportski centar. Odgovara im ona tom prilikom: “Djeco, loptu i na livadu”, kako smo i mi i generacije prije i posle nas.

Ovu priliku bih iskoristio da pohvalim novu gradsku vlast koja je namjerna, da kao otklon od pomenute prakse, konačno riješi makar jedno aktuelno, životno pitanje stanovnika Berana, pitanje autobuske stanice.

Nijesmo svjesni bogatstva sjevera Crne Gore

U Njemačkoj (država Hessen) sam svojevremeno imao priliku da vidim ono što ja podrazumijevam pod pojmom ravnomjerni regionalni razvoj. Glavni grad je Visbaden a ekonomski centar je Frankfurt na Majni, koji ima svega oko 800 hiljada stanovnika.

Većina stanovništva bira život u malim gradovima i selima koji su svi izvanredno transportno povezani - mislim da nema mjesta a da nije uvezano u željezničku mrežu. Kod nas imamo drastično drugačiju situaciju – trećina populacije nam je u glavnom gradu koji je postao preopterećen u svakom smislu. Veliki dio populacije je u primorskim opštinama. Mislim da nijesmo svjesni bogatstva sjevera Crne Gore, koji se prazni.

Siguran sam u to da ovi krajevi ne mogu dugo vremena ostati prazni i da ćemo brzih dana (pogotovo otvaranjem nove dionice auto-puta) biti svjedoci novih investicija i moguće naseljavanja ovih krajeva, pritom ne isključujući strance koji mnogo bolje od nas uočavaju naše prednosti.

Ne vidim u tome ništa loše, već samo priliku da i mi uočimo svoje prednosti i da ih budemo svjesni. Sa druge strane, mislim da ne treba insistirati na tome da ova generacija iskoristi sva bogatstva koja Crna Gora ima, mislim tu na vode, zemljište, šume itd. Treba biti odgovoran prema mlađim generacijama koje ostaju za nama, ostaviti i njima prirodna bogatstva koja će oni valorizovati, nadam se na najbolji mogući način i pametnije od nas.

Četiri generacije visokoškolaca u familiji

Ponosan sam na činjenicu da su moji sinovi četvrta generacija visokoškolaca u familiji Joksimović: đed Dragutin, učitelj početkom XX vijeka, što za to doba smatram da je bilo ekvivalentno visokom obrazovanju, otac Miodrag, diplomirani pravnik, diplomirao na Pravnom fakultetu beogradskog Univerziteta 1957. godine, Gojko, doktor tehničkih nauka, redovni profesor Univerziteta Crne Gore, sinovi, Miodrag master inženjer elektrotehnike i računarstva, Novak, master inženjer građevinarstva, doktorant, asistent na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i Marko, master inženjer elektrotehnike i računarstva.

Pomenuo bih i to da je Dragutin, đed, učitelj, bio i mecena - poklonio je zemlju u Vasojevićkoj ulici (oko današnje Muzičke škole), za podizanje varoške Sokolane, 1937. godine. Dragutin je bio i jedan od 22 člana Odbora narodnog oslobođenja, prvog organa narodne vlasti u Crnoj Gori i Jugoslaviji, koji je osnovan 21. jula 1941. godine u sali Doma trezvenosti u Beranama.