Folklorni ansambl “Kolo” Radničkog kulturno-umjetničkog društva “Celuloza” iz Ivangrada vratio se sa još jedne uspješne turneje.  Amateri iz Ivangrada bili su gosti Folklornog ansambla “Katovice” koji djeluje pri Šleskom univerzitetu.

U toku desetodnevnog boravka u Poljskoj, tačnije od 24. oktobra do petog novembra ove godine, ivangradsko “Kolo” priredilo je pet uspješnih koncerata narodnih igara i pjesama iz svih krajeva Jugoslavije. Kao gost učestvovao je u u programu proslave sedamdesetogodišnjice oktobarske revolucije.

Članovi KUD “Celuloza” obišli su kulturno-istorijske spomenike i znamenitosti Katovica i okoline. Između ostalog, posjetili su nekadašnji rudnik srebra, sada živu turističku atrakciju. Boravili su i u Krakovu, kojom prilikoim su obišli Kraljevski dvorac i katedralnu crkvu Vavel na Visli, inače jedno od svetilišta Poljaka. Organizovana je i posjeta zamku najbogatijih poljskih prinčeva u Pšćini, kao i Osvešćinu, nama poznagtijem kao zloglasnom logoru Aušvic i Birkenau. Tom prilikom položeno je cvijeće ispred zajedničke urne i odata pošta žrtvama fašističke fabrike smrti. Položeno je i cvijeće ispred Zida smrti i u Jugoslovenskom paviljonu.

Dobar prijem

Delegacija iz Ivangrada, koju je predvodio Dragomir Popović, bila je gost najvećeg poljskog rudnika kamenog uglja “Stašice”. Tom prilikom primio ih je generalni direktor rudnika i predsjednik Savjeta Katovica, magistar inženjer Zdislav Sender, sa Janom Flašom, tehničkim direktorom i drugim saradnicima.

Koncerti ivangradskih amatera bili su uglavnom dobro posjećeni. Prvom koncertu prisustvovala je delegacija Katovica i rudnika “Stašice” kao i delegacija SR Slovenije koju su sačinjavali: Istok Vinkler, Mitja Vrbič, Čedo Mokolev i Pero Milivoj. Koncert u ambijentu diskoteke “Tip-top” pratila je i jedna sovjetska delegacija, tako da amateri grada na Limu mogu biti sasvim zadovoljni posjetom. Poljska publika posebno je dobro primila koreografiju “Cigani” koja ima zaista punno šarma, pjesme, zanosne igre i strasti. Korektno je izvedena i koreografija Crna Gora, a aplauze publike izmamile su uspješne numere “Nišava” i “Vranje”, Ne treba zaboraviti ni muzičke numere Ane Dabetić, Dragana Cimerta, Dijane Tomović, Milana Bojovića i Hasibe Toskić, mada se izboru pjesama na tako važnim gostovanjima mora posvetiti veća pažnja iako se radi o tačkama koje služe kao predah između dvije koreografije. S obzirom da ivangradski ansambl gaji u dobroj mjeri i izvorni folklor možda bi bilo dobra orijentacija da pjesme budu pretežno izvorne.

­­­­­KRAKOV-Prijestonica poljskih kraljeva

U Krakovu, prijestonici poljskih kraljeva, između ostalog, posjetili smo Kraljevsku katedralnu crkvu posljednjeg poljskog kralja Stanislava Ponjatovskog, svojevrsno narodno svetilište Poljaka. I zaista, u ovaj hram se ne može ući a da se ne osjeti veliko uzbuđenje. Ovdje je, kao u rijetko kom drugom hramu u svijetu sadržana sva svjedočanstva o kojima govore Poljaci kada je u pitanju njihova svijetla prošlost. Najrječitija priča o toj prošlosti su kompleksi spomenika, sarkofaga, skulptura, a naročito ispisana imena poljskih kraljeva, crkvenih velikodostojnika i drugih znamenitih ličnosti. Ko ovdje uđe, makar u svojstvu slučajnog posjetioca naprosto mora da zanijemi  pred tom ljepotom, pred veličanstvenim slikama. Jer, u Vavelovskoj katedrali pred očima je stvarna veličanstvena slika hiljadugodišnje hrišćanske i nacionalne tradicije Poljaka. A nigdje, kao ovdje, čini se, nije poštovana. Ovo je ujedno svjedočanstvo da kod Poljaka prošlo nikako nije mrtvo, već dio života koji se životom nastavlja.

Upravo zbog toga, zbog takvog odnosa prema tradiciji ovdje iz svih krajeva Poljske  svakodnevno pristižu grupe učenika i profesora,studenata, pionira, radnika, intelektualaca, odnosno svih kategorija stanovništva da po prvi put ili po ko zna koji put posjete ovo za njih sveto mjesto.

Ovdje , u ovoj katedrali su između ostalog i nadgrobni spomenici i sarkofazi  svih poljskih kraljeva počev od Vladislava Jagela. Oni su tu krunisani i nakon smrti sahranjivani. Među njima su i skrinje najvećeg poljskog pjesnika Adama Mickijevića, obožavaoca naše narodne poezije i njenog predavača na Sorboni. Pored  njeega je i grob pjesnika Slovackog, a na grobu je i urna sa zemljom uzetom sa groba pjesnikove majke.

Posebna priča su kraljevske rezidencije i prostori  u kojima su živjeli i radili.  Ovdje, unutar bedema ovog kompleksa snimani su skoro svi poljski ratni filmovi. To je  pravo mjesto i za te svrhe. Ovo je zaista istorija…

                                                                                                                                  Braho Adrović

                                                                                                          Iz knjige  "Priče iz dva vijeka”

                                                                               Foto: Arhiva “Nova Sloboda”/ Adem Ado Softić

Aušvic: Vješala za zlikovca – ruka pravde

Kako započeti priču o Aušvicu, o zloglasnoj tvorevini fašizma – sumraku ljudske svijesti i čovječnosti?... Kazivanjem o putevima bez povratka, putevima smrti koji su se ovdje ukrštali i završavali a kojima je transportovano oko četiri miliona ljudi, žena i djece: Jevreja, Poljaka, Jugoslovena, Roma… Ili, možda, od ove bodljikave žice iza koje su sužnji uzalud sanjali o slobodi, ili možda iza ove ulazne kapije na kojoj je umjesto adekvatnog – pravog natpisa koji bi stajao kao na vratima Danteovog Pakla: “Ko uđe nek se kani svake nade” gdje je stojala lažna parola na njemačkom jeziku “Rad oslobađa”… Jer, ako su varani i zavaravani, ako ih je grijala makar i potajna nada, sve je razbijala u paramparčad grozna istina: Ovo je njemački zloglasni koncentracioni logor. Odavde se moglo izaći samo kroz dimnjak još groznije ljudske tvorevine – krematorijuma… Zatvorenici su prvo dovođeni u jednu veliku prostoriju, kao da idu u kolektivno kupatilo, a onda je u zatvorenu prostoriju puštan gas koji ih je gušio. Potom, sa druge strane zida gasne komore čekale su peći u kojima su jadna namučena ljudska tjelesa spaljivana… ( Od pomisli na te stravične zločine i danas osjećam užasni miris spaljenog ljudskog tijela i čini mi se, do kraja života, neću se od njega osloboditi.

Ipak, čini se, najpravičnije je početi od vješala na ulazu u ovaj zloglasni logor, specijalno naručenih, napravljenih i skrojenih po pravoj mjeri, a na kojima je skončao svoj život tvorac ove fabrike smrti – prvi komandant Koncentracionog logora esesovac, Rudolf Hes. Grozim se i od pomisli na vješala, ali ova su mi kao ruka pravde jedina na svijetu ostala u dragom sjećanju…

Mada nema cijene kojom se može platiti, odnosno zamijeniti milioni ljudskih života, milioni gorkih i pregorkih ljudskih sudbina, rijeke krvi i suza, čovjek prepun  bola, ipak osjeti makar kako – takvo olakšanje kada čuje da je jedan takav zlikovac dočekao da baš u tom logoru u kom je i bukvalno žario i palio, uništavao na najzvjerskiji mogući način i inače do bola izmrcvarena jadna ljudska tjelesa, skončao kao posljednji primjerak ljudske degradacije i ništavila i pada. A tu , nadomak od tih vješala na nepunih tridesetak metara nalazi se krematorijum u koji su ušli milioni zarobljenika… a odatle, uistinu “izlazili” kroz dimnjake…

Pred tom groznom ljudskom istinom suvišno je pričati o tonama ženske kose, koja još uvijek čami u prostporijama Aušvica kao nijemi svjedok ljudskog zla…. tonama zatvoreničkih cipela i cipelica i odjevnih predmeta… o gvozdenim krevetima i zatvoreničkim paviljonima i drugim sačuvanim eksponatima zla…

Kako je došlo do saradnje

-Saradnja je uspostavljena zahvaljujući rudarima, prije svega. Grupa naših stručnjaka, među kojima su Jan Flarijan i Andrej Manjuš, boravila je u Ivangradu, pošto je jedna ovdašnja firma bila isporupčilac opreme za Rudnik uglja u Petnjiku i separaciju u Budimlji. Oni su prisustvovali jednom od koncerata Ansambla “Kolo” Radničkog kulturno-umjetničkog društva Celuloza, koji im se svidio.  I drugarski koncerti sa jednom “vašom porodicom Ljiljom i Zoranom Cvetkovićem- rekao nam je Marek Cigaji, potpredsjednik folklornog ansambla Katovice.

-Mi smo veoma zadovoljni što je došlo do saradnje između dva kulturno-umjetnička društva. Gledao sam sve koncerte i mogu reći da sam zadovoljan – riječi su predsjednika KUD-a Katovice, Ričarda Lorensa.

-Mi smo ovdje provedli deset dana I naišli smo na zaista topao I srdačan doček na svakom koraku I to kako na koncertima tako I prilikom posjeta kulturno-istorijskim spomenicima I znamenitostima Katovica I drugih mjesta, tako da smo se osjećali kao da smo u Jugoslaviji- rekao je na kraju turneje predsjednik Folklornog ansambla “Kolo" Sveto Čukić.