Nešto prije početka rada rudeških fabrika, u vrijeme, kad je još postojala mogućnost da jedno tako lijepo mjesto kao što je bilo tada Berane, sa svojom okolinom, postane istinska vazdušna banja i pravo turističko mjesto, sa jakom poljoprivredom i isto takvim stočarstvom,

u vrijeme kad se vrata kuća i stanova nijesu zaključavala, jer varoški lopovi nijesu htjeli da čerupaju svoje sugrađene, nego su to činili u okolnim varošima i varošicama, najviše prilikom praznika, sabora, vašara i pojedinih svečanosti, u vrijeme kad se sve znalo ko je ko, kad su se uzajmljivale ćikare ulja, soli i masti, kad su se na klupama naslonjenim uza zidove razmjenjivale novosti, kad se dokonisalo uz domaću rakiju, slatko od šljiva i kafu, kad je vrijeme teklo usporeno kao u usporenom filmu, postojao je na obali Lima veliki park.

Park je zahvatao sa zapada prostor od kuća Ćulafića, Božovića, Hadrovića, Husovića, Komatina, i ostalih, a one su naprosto zadirale u njegovo zelenilo i gustinu; sa istoka je granica bio nasip iznad Gradske plaže kod mosta i Crevare. S juga je granica bila omanja ledina koja je park razdvajala od obližnjih kuća i kućeraka, a sa sjevera je gotovo upinjala u dvorišta domova iz Komske ulice.

Park su presijecale šljunkovite široke staze, uz koje su bile postavljene klupe, a bujao je od kanadskih javora, borova, jela, lipa, platana. Nekako po sredini izgrađen je veliki betonski krug, na kojem su dječaci i djevojčice zimi klizali, a tokom ostalih godišnjih doba vozili prve ,,ponije“, omiljena bicikla mnogih djetinjstava, zatim izvodili vratolomije na koturaljkama, igrali lopte na ,,goliće“, košarke, a tu se i nadmetalo u košarci za ulazak u Prvu ligu.

Skrovita mjesta parka su bila i mjesta prvih poljubaca, ali i prvih partija pokera, ,,karlače“, ,,fircika“, uz neprestanu bojazan da ih neko ne prokaže  narodnim milicajcima koji su kružili gradom u želji da se dokažu i iskažu upravo u ovakvim slučajevima, bez imalo trzavica i muke.

U parku je, od prolječa, pa sve do jeseni, postavljana drvena kafana sa mirisom piva, rakije i ćevapa, nalik na kućice iz kaubojskih filmova, ili na nešto veću kolibu iz naših katuna.

A u Domu trezvenosti i u novom Domu kulture od prvog dana kad je počeo sa radom prikazivani su najbolji svjetski i domaći filmovi, dijelom i zahvaljujući činjenici da je Radosav Cico Popović, koji je bio punih 35 godina   povezan sa filmskom umjetnošću, najprije kao cjepač karata, pa potom kao  tehnički direktor, upravnik i, na kraju, kao direktor podgoričkog bioskopa - bio i beranski zet! A biti beranski zet je, ipak, jedna od posebnih povlastica, zar ne?

Tako su zaljubljenici u film iz beranskog kraja gledali najveće svjetske i domaće glumce i glumice, divili im se, poneko i oponašao, naročito dok je bilo vrijeme ,,dasovana“ i istinskih ljepotica!

A jedna od takvih glumica i ljepotica bila je, svakako, Parižanka Brižit An-Mari Bardo, koja se brzo uvukla pod kožu mnogim stanovnicima beranske doline i zaleđa!

Rođena je 28. septembra 1934. godine u 15. - om  arondismanu Pariza, u imućnoj porodici Luja Bardoa,  i Ani-Mari Musel.

U svijet filmske umjetnosti ušla je 1952. godine, a međunarodnu slavu je stekla ulogom u filmu ,,I Bog stvori ženu“, koji je osmislio i režirao njen tadašnji suprug Rože Vadim.

Glumila je u filmovima režisera velikana kao što su Luj Mal, Rože Vadim, Žan-Lik Godar i Federiko Felini.

U najboljim godina je napustila  filmsku industriju i posvetila se zaštiti prirode i životinja.

Udavala se četiri puta i ima sina Nikola-Žaka Šarijea, koji živi u Norveškoj.

Brižit se preselila u carstvo nebesko prije neki dan, ali u ovom zemaljskom, u ovom našem beranskom, živi još događaj iz početka šezdesetih  godina prošlog vijeka, kada su mnogi pomislili da je Brižit stigla u Berane i sjela da se  odmori u velikom parku.

Bila je sredina jula i kao šumski požar raširila se po varoši vijest da u parku pored Lima, na drvenoj zelenoj klupi, sjedi niko drugi do sama Brižit Bardo. I mlado i staro, i muško i žensko, krenuli su ka tom mjestu, poneko sa foto-aparatom, neko spreman da napravi razgovor sa njom, ushićen i zbog same pomisli da će se tako proslaviti, a i zaraditi, ej, more - Brižit čuvena, nema tu šale! Mnogi su drhtali od same pomisli da će tu u svojoj varoši, i to usred parka, na obali plavetnog Lima, vidjeti onu koju su dotle gledali samo na platnu u sali bioskopa.

Lagano, gotovo se šunjajući, pristigli su i stigli do parka. Neki su se spustili na stazu i spazili su djevojku, uistinu, poprilično nalik na Brižit, ali, ne naravno i onu pravu! U tom trenutku je nanovo stavljala karmin na usne, pošto je  upravo pojela burek. Ruka joj je zastala u vazduhu  i kao da se okamenila od čuda i iznenađenja kada je ugledala neke od pristiglih radoznalaca.

Sva zbunjena, ustala je i papir u kojem je bio uvijen burek istresla je kao da je u pitanju stolnjak, mrve i tanke korice su pale na travu pretvorivši se u hranu za ptice; potom ga je stavila u tašnu, jer nije vidjela korpu za smeće u blizini. Razmišljajući na brzinu otkud toliki narod i zašto je tako gleda, plašeći se da nešto nije skrivila, da je možda park bio neko zabranjeno mjesto, jer u njemu nije dotle bilo posjetilaca sem nje, jedva je pronašla izlaznu stazu i izgubila se tamo negdje u pravcu mosta. To ide u prilog pretpostavci da joj niko nikada nije rekao da liči na slavnu Brižit Bardo, jer bi joj onda bilo sve jasno.

Iako se u Beranama sve znalo, nikad se nije saznalo ko je bila lijepa neznanka, veoma nalik na Brižit, odakle je bila, šta ju je to navelo da se nađe u Beranama - ljubav, posjeta rođacima na selu, proputovanje uz čekanje na drugi autobus ili nešto sasvim  deseto...

Milija Pajković

Fotografija: Screenshot

Obrada fotografije: Milija Pajković