Veliki putnik bio je crnogorski vladika i gospodar Njegoš. Volio je posebno Italiju.  Boravio je više puta u Trstu, zatim Rimu, Veneciji,  Firenci, Pizi, Napulju...

Šetajući Italijom, pisac i diplomata Ljubomir Nenadović (1826-1895)   u Napulju se zadržao da razgleda napuljske znamenitosti, a crnogorski vladika i gospodar je u blagoj napuljskoj klimi tražio spas za svoju grudobolju. Viđali su se svakodnevno; vladika ga je predstavljao kao beogradskog profesora, ili novinara, a katkad bi rekao: „Ovo mi je sada sekretar“.

Jednog večera tulumarili su u napuljskoj vili Rotšilda, i, kako je zapisao Ljubomir, „društvo je bilo lepo i odlično“. Naglašavajući da je vladika bio obučen u crnogorske haljine; Ljubomir Nenadović piše: „... Razgovor se uglavnom vodio francuski. Do vladike nije se moglo doći, jednako su ga okruživale najlepše dame i molile da im priča o Crnoj Gori, o četama, o ratovanju Crnogoraca. Vladika je bio dobre volje; govorio je neprestano. Ja, koji ga svaki dan slušam, divio sam se tada njegovom govoru, njegovim pričama i jezgrovitim dosetkama. On je često pri tome pričanju dolazio u poetsko oduševljenje. Kud god je kročio, svuda su ga pratila najveća gospoda i gospođe. Samo na jednom ovakvom večeru mogao je svako videti da je to poeta, da je veliki poeta. On je govorio onako, kao što je u ‘Gorskom vijencu’ govorio...“

Vladika se te večeri upoznao s vice-admiralom američkog ratnog broda “Nezavisnost”, koji je bio ukotvljen u Napuljskom zalivu. Sjutradan je vice-admiral došao kod Njegoša i rekao: „Da poglavar slobodne Crne Gore ukaže počast i posjeti ubojnu lađu slobodne Amerike“.

Vladika reče Ljubomiru Nenadoviću da ide i on. „Ali – veli – ne hoću da ideš u tizim haljinama; nego u crnogorskim“.

„I tako, koje od njegovih haljina, kojem od one trojice, preođenem se i obučem kao Crnogorac. Kad sam se bio obukao, svi su gledali uza me i niza me, kako mi stoje crnogorske haljine“ – bilježi Ljubomir Nenadović.

– „Đuka se smeje i kaže: ko bi rekao, Gospodare, da je ovo oni isti. Serdar Andrija pravi mi komplimente, kako mi dobro stoji crnogorsko ruho: E, Boga mi, sada si čovjek kao i mi“,

Ljubomir Nenadović dalje piše: „Vice-admiral dočekao je vladiku na stepenicama lađe. Kako on, tako i svi oficiri, bili su obučeni u paradnu uniformu. Po lađi bili su uparađeni svi vojnici s puškama i odali su vojenu počast vladici i njihova omiljena muzika svirala je, a lađa je bila okićena mnoštvom zastava, među kojima je vihorio veliki amerikanski barjak sa svojim zvezdama. Vice-admiral proveo nas je od najdonjeg bokonja lađe, pa do gore, i sve nam pokazao što se imalo videti. Posle smo seli u oficirskoj sobi, gde su nas poslužili nekim pićem nalik na rum, ali je blaže od ruma...“

U čast ove posjete, američki vice-admiral poklonio je Njegošu mapu Sjeverne Amerike i jedan mali zlatan novac koji je kovan u vrijeme oslobođenja američkih država. Vladika je vice-admiralu poslao na dar nešto od crnogorskog oružja.

Tokom prijema na američkom brodu, crnogorski vladika je s oduševljenjem govorio i slušao o Americi, o njenom napretku, o njenim ustanovama, o njenoj slobodi.

Pedantni Nenadović je zapisao: „Znate li vi“ – reče Njegoš vice-admiralu – „da sam ja mnogo puta promišljao, da zažmurim, pa da ostavim Jevropu, da dođem u Ameriku, i da ništa više ne čitam o Jevropi. Ljutim se na tuđince, ljutim se na svoje. Sedamdeset miliona moga plemena mrtvim snom spava, kad svi narodi napreduju i uživaju plodove slobode i prosvjete. Otišao bih iz Jevrope; nije, kad me neprijatelj pritisne nego kad vidim, da ovako veliko pleme, kao što je slovensko, nema toliko ni fizičke ni moralne snage, da izbavi jadnu moju braću od tiranske turske ruke“.

Kada je crnogorski vladika odlazio s američkog broda, grunuli su topovi; dvadesetjedan top pozdravio je crnogorskog suverena.

„Na mnogim drugim lađama zastave se podignu uvis, a svi mornari kao tice poleteše na katarke: obale se zacrveneše od gomile sveta; i sa svih strana zahori se: ‘Eviva, eviva!’ Vladika je podizao svoju crnogorsku kapu i blagodario im. Sa više lađa kapetani i mornari dizali su ruke uvis i mahali kapama. To su po svoj prilici Dalmatinci, koji su poznavali vladiku“ – piše Nenadović.

Vladika se pripeo i na Vezuv, iako je to škodilo njegovim bolnim grudima.

Reći će Njegoš, Crna Gora je kremen koja na svaki udar oganj daje.

Njegoš je, ipak, stigao u Ameriku!

U organizaciji tadašnjeg Jugoslovenskog kulturno-informativnog centra u Njujorku i Matice iseljenika Crne Gore, u prepunoj sali, na osamnaestom spratu oblakodera na Trećoj aveniji, prikazana je „Potonja ura Njegoševa“, prof. dr Slobodana Tomovića, u izvođenju Slobodana Marunovića, prvaka Crnogorskog narodnog pozorišta i režiji Blagote Erakovića. Zatim je promovisana knjiga „Crna Gora na Menhetnu“ Slobodana Vukovića.

Izražavajući zadovoljstvo što je monodrama napunila salu Kulturno-informativnog centra u Njujorku, direktor Centra, Damir Grubiša, rekao mi je da ovakve predstave čine od Kulturno-informativnog centra značajan punkt okupljanja.

- Mi smo svjesni da su naši iseljenici integrisani u ovo društvo, da su oni već Amerikanci; i po stilu života, i po vrijednostima koje su usvojili živjeći i radeći ovdje. Ali ono što ih veže za staru domovinu, to su korijeni i kultura, koja premošćuje mnoge provalije i spaja ljude – kazao mi je Grubiša.

Crnogorski iseljenici ovacijama su dočekali izvođenje ovog vrhunskog dramskog djela, po tekstu crnogorskog filozofa, redovnog profesora Univerziteta Crne Gore, dr Slobodana Tomovića (1929 – 2016). Tomović je rođen u Mateševu; Gimnaziju učio u Kolašinu, Beranama i Nikšiću. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, smjer Čista filozofija, a doktorsku disertaciju odbranio 1973. na Beogradskom univerzitetu temom Njegoševa filozofija.

Prvak Crnogorskog narodnog pozorišta Slobodan Marunović, poslije Njujorka, monodramu je sjajno izveo i u Čikagu, Detroitu, San Francisku, Los Anđelesu i San Pedru. U Čikagu je jedna stara Crnogorka prišla glumcu Marunoviću i vidjevši ga u vladičanskoj odori, poljubila ga u ruku, misleći da je stvarni vladika...

Monodrama „Potonja ura Njegoševa“ prvi put je izvedena u Titogradu, 19. maja 1988. na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Samo šest mjeseci kasnije, „Potonja ura“ stigla je u Ameriku i od tada uspješno putuje svijetom i vremenom...

U „Potonjoj uri“, vječni Njegoš konstatuje: „Možda je jedino smrt put do najviše tajne, ali to nije niko posvjedočio,”

   Slobodan Vuković

  Preuzeto iz knjige “Putujući Italijom”