skriveni svjedok sjećanja   

Tavan je zbirka neispričanih priča, mjesto gdje prašina postaje čuvar duše.

Tavan je čudna riječ. Kratka, a moćna – u sebi nosi čitav svijet. U toj riječi počiva sjećanje minulih koraka, eho života koji nesvjesno nosimo u sebi. Tavan miriše na zaboravljeno, na ono što čovjek ostavlja iza sebe, a što i dalje čuva njegov trag, utkan u nevidljivu mrežu pokoljenja. Tamo gdje je vrijeme zanijemjelo, gdje svjetlo curi kroz uske pukotine, lutaju uspomene što prkose zaboravu – fragmenti života, emocija, tajni i odluka.

Tavan je djetinjstvo i zagonetka, ali i sveti prostor kolektivnog pamćenja: mjesto gdje kutije čuvaju neizgovorene riječi, a ormari skrivaju strahove potisnutog; gdje svaka sitnica nosi komadić duše onih koji su hodili ovim svijetom, ali i sjenu onih što će tek doći. Tavan živi s nama, bdije nad nama i u svakoj zaboravljenoj krpici čuva neugasle tragove našeg postojanja. On nije tek prostor nad našim glavama – on je visoki hram vremena. Svaka greda, svaka stvar, svaki zaklonjeni kutak nosi u sebi zapis života, snagu što ne popušta i svjetlost što treperi među sjenkama davnina. Tavan nije samo mjesto – on je duh nad našim tragovima, osluškuje tišinu i odjekuje u vremenu, neumoljiv i dugovječan, svjedok ljudske prisutnosti.

Ono što prizovemo mislima, sjećajući se prošlih vremena, jesu uspomene. Naši prigušeni okidači, nevidljive niti koje nas iznenada povuku u drugo vrijeme, u drugo Ja. Vode nas u drugu dimenziju davno zaboravljenog, vraćaju u prošlost, a ponekad nas i nagone prema horizontima što tek dolaze.

Sačuvane uspomene su naši tajanstveni graditelji života – kreatori ličnosti i identiteta. Skupljeni, nepisani identifikatori, obrazac onoga što nas čini onim što jesmo danas. Naši unutrašnji svjetionici – podsjetnici koliko je sve prolazno. Podsjetnici da je život – sada. Da je ovaj trenutak jedini pravi. Vrijeme je učiniti ono što želimo, bez kajanja i vaganja. Živjeti. Stvarati uspomene koje će nas držati kada ništa drugo ne ostane. Naša sjećanja – poticaj, putokaz, motivacija za novu šansu. Novi život. Novo stvaranje.

Kad sam bila dijete, tavan je u meni budio strah. Mjesto skrivenih duhova i vještica, gdje stare stvari i dalje stoje na istom mjestu, i čuvaju ono što je prošlo. Prijestolje prašine. Ipak, iza tog straha, tavan je bio kraljevstvo mašte. Za radoznalo dijete, svaki korak gore bio je izazov, drhtaj straha miješao se s uzbuđenjem.

Tamo su se nalazile dragocjenosti koje više nijesu imale funkciju, ali se nijesu mogle baciti: koferi, pisma, fotografije, haljine iz nekih davnih godina. Sve ono što više nije bilo „sada“, ali je bilo suviše važno da postane „nikad“. Bio je porodična arhiva. Tavan je čuvao mali zaboravljeni svijet, riznicu tajni i sjećanja koja pripadaju svijetu koji više ne postoji. Vraćaju nas u djetinjstva – razigrana, bezbrižna, skromna, ali bogata[1].

Dvorišta djetinjstva širila su ruke da zagrle svu djecu svijeta. Bili smo djeca čija razdraganost i naivnost nijesu težile ničemu većem od onoga što im bijaše dato – a opet nosila su neprocjenjive blagoslove: dobrotu, slobodu, radost i povjerenje, vječne poput zrake što miluje dan. Nas nije čuvala tehnologija, već prostranstvo trenutaka, bogatstvo doživljaja i beskraj otvorenog neba.

Po nekom starom, nepisanom pravilu, djeca su se ljeti slala kod babe i djeda – kao da selo zna bolje od grada kako se odrasta. Sve ono što se pred roditeljima nije smjelo, oni su šutke previđali, zatvarajući oči – ponekad i pred vlastitom savješću. Kuća majčinih roditelja, otkad pamtim, bila je stara i drvena, ali uvijek budna. Zidovi su nosili tegobe, strahove i neumornu borbu za život, odjek molitvi izgovorenih duboko u noć i suze što su kvasile lice više od tuge nego od sreće. Visoki pragovi čuvali su zapise davnina, polako iščezavajućih, ali nikad sasvim zaboravljenih.

Uvijek je mirisala na tek ispečene somune, na domaće mlijeko, skorup, suho meso i kukuruzu iz rerne. Tavan je bio naše skrovište, naš svijet bez pravila – pravi, ‘pu spas za sve nas[2]. Jednom kad se popneš na to mjesto puno tajni i zamki, nema šanse da ćeš se brzo vratiti. Na svakom ćošku si morao zastati, osmotriti ono o što si se spotakao, tumačiti nepoznato. I pritom – dobro paziti na koju gredu smiješ stati, a na koju ni pogled ne trebaš spustiti. Mogao si propasti. Ili, ne daj Bože, stati na jednu od stotinu mišolovki, koje je babo Ahmet stručno i majstorski rasporedio kao da brani kraljevsku tvrđavu.

Na samom ulazu, uvijek nadohvat ruke, stajale su papirne vreće – one debele, slojevite, od tvrdog papira. Služile su za višekratnu upotrebu, i u njima se nalazilo pšenično i kukuruzno brašno, pa i kukuruz u zrnu. Bilo je dovoljno samo otvoriti vrata tavana, i mogla bi se, pruženom rukom, bez mnogo filozofije – s pola stepenica dohvatiti vreća.

Stara majka, majkina majka Ćama je, u metalnim, ulupljenim kutijama, koje više nijesu služile ni za kafu ni za šećer u kockama, držala stare konce, požutjele i izgužvane papiriće od ko zna čega. Na nekima je bio natpis s keksa, na drugima trag stare novine... Pokušati dešifrovati sve to, bilo bi uzalud. Jer, sve je imalo neki svoj, sopstveni, nepoznati razlog zbog kojeg nije smjelo završiti u smeću.

U vrećama je čuvala vunu. Jedna za pređu, druga za pletenje, treća – gurnuta u plastičnu, prašnjavu vrećicu – čekala je „da se da na farbanje“. Tako je govorila. A posebno je voljela ponoviti: „Ne diraj ništa i ne pomjeraj ništa.“ Najsmješnije je bilo kad bi me poslala „gore“ da joj nešto dodam. Davala bi instrukcije odozdo, a meni ni kompas ne bi pomogao da pronađem ono što je ona zamislila. Potrajalo bi to dok se ne sudarim s njenim željenim predmetom. A onda bi, kao iz topa, uslijedio komentar: „Bog te ni za što dao nije. Nijesi sposobna naći ni ono što bi i slijepac vidio!“

U Haremima, pored Lima, stajao je red starih, drvenih štala. Tu su Haremci držali stoku. Djed Džemo, tatin otac, uvijek je imao jednu ili dvije krave, i konja. Ljeti bi odlazio „u sijeno“ – rano ujutro kretao bi u jedno od obližnjih sela, a pred kraj dana vraćao se natovarenim konjskim zapregama. Tada bismo se svi skupljali kod štale da mu pomognemo.

Stariji su pažljivo slagali sijeno, a mi, djeca, skakali bismo po njemu, gazeći ga dok malo ne očvrsne kao cjelina. Što je stog više rastao, to je naša radost bila veća, poput igre s nevidljivim svijetom.  S visine bismo posmatrali djeda, čije su se ruke, iako umorne, činile lakšima uz naš smijeh. Taj njegov blagi osmijeh bio je poput topline što je dodirivala svaki kutak tog ljetnjeg dana.

U štali je bio tavan. Ne običan, već neki – poseban. Na njemu je bilo i slame, i starih, okrnjenih metalnih kanti, i plastičnih od „Vitalovog“ masla. Ni danas mi nije jasno kako se maslo moglo prodavati u takvim kantama – jer taj miris masnoće nikad nije izlazio iz njih. Godinama su se te kante pomjerale iz ugla u ugao, ali im nikada nije bilo suđeno da se odvoje od zakletog mjesta.

Na tom tavanu bilo je i mjesto za skrivanje. Legneš i nestaneš. Na par sati. Nekad sam znala i zaspati, pa bi se cijela kuća digla u potragu za mnom. Ne znam kako sam se gore penjala, ali silazak je uvijek bio silovit. Skok – pa što ti Bog da. Ako imaš sreće, koljeno samo drmne bradu, vilica zgrabi jezik, pa pretrneš od bola. Ili, udariš koljenom o kamen ili o tvrdu zemlju, pa danima nosiš ogujenu kožu i fleku kao medalju djetinjstva.

Iako su znali da se ne smije – stariji, smjeliji od mene, sticali su na tom tavanu svoja prva pušačka iskustva. I ne samo pušačka. Bilo je tu i onih drugih, tajnih, stidljivih, ljubavnih početaka. Mi, mlađi, pratili smo starije, ali,  ko se usudio išta pomisliti, a kamoli progovoriti? Ako bi i najmanja sumnja procurila da se nešto dogodilo – ja tada nijesam bila tamo. Morala sam nestati! Priče su kružile, s jednog na drugi most, ali su tajne, u talasima Lima, ostale  zauvijek nedirnute i zatvorene.

Naš tavan u početku je bio sušnica – mjesto gdje je tata sušio meso. Svake zime, u isto vrijeme, klalo se tele, a tata je pažljivo pazio da meso bude suho i spremno za Novu godinu. Jer, kako drugačije servirati sto bez najljepšeg mezetluka? S nestrpljenjem i vragolanskim osmijehom na usnama, čekao je pohvalu da je meso majstorski osušeno – i tvrdio je da je za to zaslužan njegov pažljivi nadzor, jer meso je najbolje sušiti na bukovini. Zima je u sušnici imala svoj miris: mješavinu hladnog, oštrog zraka i topline drveta, koje polako pucketa u šporetu dolje u sobi. Svaki komad mesa polako je dobijao svoju boju i čvrstinu, dok su se u tišini tavana miješali vjetar, škripa dasaka, nejasni žamori i korak prolaznika pored kuće.

Tata se nekoliko puta znao popeti na tavan da provjeri je li sve u redu. U tim trenucima, činilo mi se da nestaje negdje daleko,  i da taj svijet, koji miriše na dim i suho meso, kao posebnu zimsku tajnu,  samo on zna tumačiti. Ponekad bih ga molila da me povede sa sobom, obećavala da neću ništa dirati, da ću samo gledati. Najčešće bi odmahnuo rukom – govoreći kako je tavan za odrasle, da ima eksera, niskih greda, da se može pasti... A meni je sve to bilo smiješno: pa nijesam ja hodala po oblacima, samo sam htjela da budem uz njega. Ipak, jednom je popustio. Držala sam malu baterijsku lampu, ponosno i čvrsto, kao da osvjetljavam najvažniju operaciju u kući. On je pregledavao meso, opipavao ga, klimao glavom, mumljao nešto sebi u bradu. Bio je to njegov jezik, onaj tajanstveni, muški – kad kaže sve, a ne kaže ništa.

Sve je radio svojim rukama, onako kako je znao. Iako je bio majstor zanata i uvijek spreman pomoći drugima, u vlastitoj kući se služio samo improvizacijama. Kao što bi naši stari rekli: „Drži vodu dok majstori odu.“[1] Ako bi nešto visilo nakrivo, pričvrstio bi žicom. Ako bi nedostajala kuka, zamijenio bi je konopcem. Kad bi nestalo svjetla, spojio bi dvije žice ljepljivom trakom. „Privremeno“, govorio je. To njegovo „privremeno“ znalo je trajati godinama. Majka bi mu često dobacivala da će se sve to jednog dana srušiti na glavu i da se udala za čovjeka koji ne zna spojiti dvije žice. A on bi samo slegnuo ramenima, zapalio cigaretu i rekao: „Eto ti ga sad – pa nije ni Tito bolje pravio.“

Tavan je s njim bio svijet izvan vremena. Mjesto gdje ništa nije bilo sređeno, a opet je sve bilo na svom mjestu. Ništa nije blistalo, ali duša je imala gdje sjesti. A ja sam tamo, držeći onu malu lampu, već tada znala da pripadam njemu. Onome koji možda nije znao sve o struji, ali je znao kako se pali svjetlo u tebi. Onome čije su ruke znale sve trikove i sve tajne zanata, i koji je znao kako se čuva ono što se voli – srcem i mudrošću.

Sjećam se svih svojih nestašluka i marifetluka kojima sam skraćivala dane još od malih nogu. Tako sam jednoga dana odlučila popeti se na tavan – svetište uspomena, koje je izgledalo kao da je prošlo bar tri rata i jednu poplavu. Čekale su me uspomene iz mamine stare tašne – one bijele, što ju je nosila na vjenčanju, i heklana, nježne bež boje. Tu su bile i kutije od cipela, tegle, limene konzerve sardina – one od „Eve“, što su izgledale kao da su preživjele rat i mir, i koje su imale više godina nego ja.

U njima su se krili stari šarafi i zarđali ekseri – prava mala artiljerija. U jednoj od konzervi, našla sam i svoju prvu praćku – običnu, od žice u dvije boje i šarenih metalnih „metaka“, kojima sam sa velikim žarom gađala sve što mi se nađe „na nišanu“. Kad sad pomislim – mogla sam nekog raniti u oko! Al’ hej, ko se nije kao dijete, bar jednom zaigrao i ostao bez pameti s tim „oružjem“? Bitno je da se gađalo! Najbolji dio bio je – razvući lastiku do kraja i pucati u debelo meso – tamo gdje se udarac osjeti, al’ štete nema. Bila je to prava mala revolucija, a ja sam vodila svaki njen rat, svaku malu bitku.

Bilo je tu i nekoliko salveta, uredno složenih u velikoj kutiji od bombonjere. Djevojčice su tada sakupljale salvete kao da skupljaju blago – fine, pažljivo poslagane po nijansama, od najsvjetlijih do najtamnijih tonova. Bio je to pravi arsenal: pozlaćene, cvjetne, baršunaste, sa čudnim dizajnom, koje su donosile tetke iz inostranstva. Imala sam se i ja čime pohvaliti, al’ iskreno – moja kolekcija nije bila njihovim ni do koljena. Dok su one slagale salvete po tonovima, ja sam u tegli čuvala klikere – skoro tri kilograma šestoperaca – tvrdi kao kamen, šareni kao dječiji dan! A moji čukljevi? Uvijek u stanju ratne ranjenosti – od skokova, padova i, naravno, od svih onih malih dječjih ratova koje sam vodila na asfaltu.

Uvijek sam se pitala otkud mi alergija na prašinu, dok jednog dana nijesam podigla pogled prema zidu tavana i ugledala crveni komad tkanine, na kojem su bile okačene značke – sitne metalne pločice, tada toliko važne da su krojile hijerarhiju dječjih svjetova. Nazivi preduzeća, fudbalskih klubova, rudnika, sa zvijezdom, srpom i čekićem, sada su poput ostatka epohe koja je htjela da bude vječna. Kako objasniti današnjoj djeci da je naš hobi bio skupljanje znački? Za nas su to daleke uspomene, komadići svijeta koji smo voljeli, dijelovi vremena koje je prošlo, ali ostalo u nama. Iako većine tih preduzeća danas nema, značke su ostale – kao čuvari naših sjećanja, i mostovi prema mjestima i ljudima koje smo nekada voljeli.                                                                        

Osim beskorisnih stvari, na tavanu su se nalazili spomenari, pisma i razglednice. Nikada mi neće biti jasno kako smo se usuđivali na otvorenom komadu kartona napisati svoje tajne i poslati ih poštom. Svi poštari su znali sve o svima nama. Sjećam se da, kad god bih nekome slala razglednicu, boravak u pošti znao je biti duži od samog putovanja razglednice. Prvo je trebalo odabrati onu pravu, a onda se usuditi poslati je! Više puta sam ulazila u poštu i unezvijereno kružila po prostoriji, samoj sebi postavljajući neizgovorena pitanja: poslati ili odustati? Jer, ono što pošalješ, isto takvo trebaš očekivati nazad.

Da budem iskrena, bilo je uzoraka koje sam napisala, ali nikada – poslala. Strah nije imao kraja, jer je vjerovatnoća da ću dobiti odgovor bila gotovo sigurna. Veći je bio strah od povratne razglednice. Pismo se nekako znalo i prokrijumčariti, ali razglednica je bila izdajica. Ona je uvijek, na sasvim bezazlen način, znala potaknuti moje noćne more. Znajući da će poštar razdragano mahati s kapije i na sav glas tražiti primaoca, želudac bi mi se već stezao od zebnje i neizvjesnosti. Uz malo sreće, u danima kada dolazi pošta, išlo se ravno kući iz škole, ne bi li pošta bila direktno uručena onome kome je namijenjena.

U onom drugom, lošijem – najgorem slučaju, završavala je u rukama majke. Sve što se nakon toga događalo, sva pretresanja i preispitivanja od – do, može se samo naslućivati.

Dugo me nije bilo na našem tavanu. Zapravo, slabo se snalazim otkako je majka umrla, a sestre se poudale i otišle svojim putem. Iako najstarija, pored njih sam se osjećala kao gost u vlastitom domu – one su znale gdje što stoji, kome što pripada, i kako se stvari odvijaju. Nikada prije nijesam bila sama s tatom duže od nekoliko sati. Sad, kad jesam – sve mi je teško. Kao da hodam kroz tuđu kuću a, opet, sve mi je poznato.

Prije nekoliko godina, kada sam se ponovo popela na tavan, naišla sam na nešto za što sam vjerovala da je nestalo s majčinom smrću. U jednom dijelu starog šifonjera, kao da je neko brižno pripremio pozornicu sjećanja – stajale su četiri vješalice. Na svakoj je visio komad garderobe iz djetinjstva nas četiri sestre. Na jednoj vješalici bile su moje dvije haljine – bijela s plisirima, i karirano-narandžasta s dvije falte. Suze su same krenule. U tim haljinama vidjela sam samu sebe: s bijelim hulahopkama koje su bile obavezne, bez obzira na to koliko je bilo hladno.

U jednom uglu stajala je stara kolijevka – prekrivena slojem prašine, a na pojedinim mjestima jasno su se vidjeli tragovi miševa koji su je nagrizli. Sjetila sam se majčinih riječi; često je govorila da bi „možda mogla nekome valjati“. Ipak, nikada je nije dala. Nije imala srca. Kao da je u toj kolijevci željela sačuvati naše prve mirise, toplinu sna i otiske svojih ruku kojima nas je ljuljala dok nas je uspavljivala. Koliko se sjećam, samo je još Semra spavala u njoj. Sve te stvari – možda bezvrijedne nekom tuđem pogledu – za mene su bile zlatna riznica uspomena: na bezbrižno djetinjstvo, na radost i toplinu doma i na jednu posebnu ženu.

Našu majku. Bila je pedantna i disciplinovana, ali prije svega satkana od ljubavi – brižna, nježna i temelj našeg svijeta.

U ćošku, naslonjene na grede, stajale su i moje stare sanke. Sad već zarđale, drvo potamnjelo, osušeno. Tata ih je napravio. On – mašin– bravar u Fabrici celuloze i papira, ali i varilac, koji je cijelom društvu pravio sanke. Svako dijete iz komšiluka je bar jednom došlo kod nas u dvorište, s ocem za ruku, da tata uzme mjere i zavari metalne dijelove do savršenstva. Uvijek je nešto dorađivao, mijenjao cijevi, dodavao detalje. Mi, djeca potom smo se svađali – čije su brže, čije ljepše, čvršće...

Gledajući te sanke, naviru slike: zimske ulice, snijeg do koljena, modrice od šipki, prevrtanja u snijegu, takmičenja. Sjećam se kako bismo stajali pod svjetlom ulične lampe, ispruženog jezika, čekajući da nam padne pahulja. I miris zime. Da, snijeg je imao miris – svjež, djetinji, neponovljiv. Na suncu se sve caklilo, kao da je svjetlost tada bila toplija i istinitija. Bili smo, možda, jedna od posljednjih generacija koja se igrala vani do kasno u noć. Sada su došle nove igrice, ekrani, mreže... A sanke su ostale da šute na tavanu.

Jednom mi je sestra Anisa, onako usput, šapnula da za mene ima iznenađenje. Kaže – čeka me na tavanu od garaže. Još uvijek ne otkriva o čemu se radi. A ja – čekam. I kao dijete, vjerujem da vrijedi čekanja.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena- Nizozemska”