Ono što mi se posebno urezalo u sjećanje, iz razdoblja  djetinjstva i bivstvovanja u beranskoj Komskoj ulici, bile su biciklističke trke, vožene kroz varoš!

Zanimljivo je da je utrke pratilo prilično dosta ljudi, koji su bili načičkani na pločnicima  široke glavne ulice, a i ostalih, kao da su radoznale ptice na granama drveća! Beranski mladići besomučno su okretali pedale ,,kontraša“, nošeni navijanjem rodbine i ostalih posmatrača!

Nekako po strani, stajao je, uvijek tako blizu, a u isto vrijeme i tako daleko od cilja, u hladovini lipe, onaj koji je i osmislio te trke,  okupio  mladež  i usadio im ljubav prema biciklu - profesor književnosti Aleksandar Laković! Prosijed, malčice povijen u leđima, od silnih vožnji, naslonjen na deblo, izgledao je kao da se tu našao slučajno i  podsjećao je na nekakvog putnika, koji je upravo pristigao odnekuda i kojeg je, eto, privukla gužva i graja na ulici. Preživljavao je vožnje svojih biciklista, ponosan na njih i na to što su bili neraskidive niti prvog ozbiljnog kluba u okretanju pedala u Crnoj Gori! Iako je vozio drumovima Francuske, Italije, Egipta, ma po cijelom svijetu, on se skrasio na beranskim ulicama, učeći zaljubljenike u biciklo tajnama i vještinama i predajući književnost u gimnaziji. U trenucima predaha sijedao je na svoj dvotočkaš i vozio je uz Trešnjevik, gore ka vrletnim Komovima, prisjećajući se takmičenja, prijateljstava i smišljajući, uzgred, šta će zanimljivo napisati!

I kad se očekivao uzlet beranskog biciklizma, profesor se odselio i naselio se u Smederevu. Niko ne zna da li je otputovao dragom voljom, u potrazi za boljom zaradom, ili je to morao da uradi, jer su već i tada pojedini Beranci i Beranke, i neki od novih stanovnika doline, pokazivali netrpeljivost i nekakvu nepojamnu mržnju prema pametnim, uspješnim, jednostavno, prema svim onim koji su se razlikovali od njih! Otišao je bez ikakvih priznanja i pohvala, i poput mnogih, ubrzo je zaboravljen!

Odlaskom Sandra Lakovetija, kako su ga nazvali Italijani, ne mogući da lome jezik izgovarajući njegovo ime i prezime, ostala je praznina u gradu, barem što se tiče takmičarskog okretanja točkaša. Istina, tih, a i nekih potonjih godina, vladala je i dalje moda vožnje bicikala kroz varoš, a mnogi su se utrkivali u tome ko će imati bolji i ljepši točak. I po danu, i naveče, u vrijeme nadaleko poznatog korzoa, bicikla su odlagana uz debla lipa, privezana lancem, između ostalog, i kao potvrda nekog prestiža. Mladići  iz varoši i okolnih sela i naselja,  trudili su se da nabave što ljepše dvotočkaše. Vozila su se  bicikla marki ,,Merkur“, ,,Partizan“, ,,Herkules“, ,,Bianki“, ,,Triumf“, ,,Torpedo“, ,,Rog“, ,,Unis“, sa obaveznim drvenim štipavicama na desnoj manžetni pantalona! Stariji su imali štipavice koje su koristili samo za tu svrhu a mlađi su ih uzimali kriomice od svojih majki, baka, tetaka i strina, sa žica na kojim se sušio veš, jer je bilo takvo vrijeme kad su i obične drvene štipaljke predstavljale pravo bogatstvo.

Bolji vozači su, i po cijenu padova i  oderotina, stavljali djevojke ispred sebe, kao što su u vesternima kauboji stavljali ljepojke na konje, i vozikali su se mračnijim ulicama i izvan grada, jer su tih godina  ljubavi bile tajne, slatke i treperave kao zvijezda Danica! Mnogi su, u hladu lipa, pričali okupljenim, prave male bajke o svojim biciklima, hvaleći ih, kao što je Cigo hvalio konja! Pumpe su bile, takođe, rijetkost, pa su se oni koji su ih imali  pravili veoma važni i uživali su da ih moljakaju oni kojima je ona ponekada trebala.

Bicikla su opravljali zaljubljenici u dvotočkaše Žarko, Aco, Milo i Ilija, a u ulici iznad ,,česama“, jedno vrijeme, nalazila se  prodavnica  djelova za bicikla, a u njoj su se i vršile opravke.

Beranske djevojke i žene su zazirale od bicikala i nijesu ih vozile, jer su se plašile da bi ih izvrgli ruglu. Izuzetak su bile  profesor fizike Vera Butrić, udata Rajković, koja je od  Pešaca, beranskog predgrađa, svakodnevno vozila do škole, a i u   trgovinu, i postala je neraskidiva slika naše varoši, kao i radnica Pilane Milijana Davidović. Njih je, u ovo vrijeme, naslijedila neka druga Milijana, Bojović iz Lušca, koja svaki dan, bez obzira na vremenske prilike i neprilike, razvozi vareniku i kisjelo mlijeko svojim mušterijama, na starom ,,Rogu“, počev od predvorja Berana, pa sve do    glavnog  mosta!

Naše, a naročito moje, sudbonosno povezivanje sa biciklom i biciklizmom, počelo je rano, a presudna je bila vožnja, kriomice od roditelja, do Andrijevice i natrag, prašnjavom i izlokanom zemljanom cestom, preko Gradinskog polja! Od tada, pa sve do danas, pređeni kilometri i kilometri, na raznoraznim biciklima, po raznim drumovima, stazama i bogazama, odmotavaju se, kao klupko prediva, u mojim snovima i u mojoj javi.

A kad sam lično upoznao profesora Lakovića, zvanog „čovjek-biciklo“, ujedno i porodičnog prijatelja, uveliko sam vozio. Profesor je nesebično davao savjete i dijelio je  svoja iskustva, iznjedrena, između ostalog, dok je kao državni reprezentativac oblačio dres preko pedeset puta. Mnogo me je zanimalo šta se desilo sa njegovim prvim biciklom, onim, na kojem se otisnuo u prve vožnje, duž Lima i ka Komovima i birkao sam tren kad ću ga pitati o tome. Taj bicikl je za mene imao nekakvu istorijsku  i muzejsku važnost i vrijednost.

Jednog ranoljetnjeg mirišljavog beranskog popodneva, dok smo  gledali neku fudbalsku utakmicu, iznenada mi je rekao, kao da je prozreo moje  misli:

-Nevjerovatno je, ali ne znam šta je sa mojim prvim biciklom, znam jedino da je volšebno iščezlo! Znaš, kako to već biva, selidba, sređivanje kuće! Htio sam da ga negdje sačuvam, stavim na vidno mjesto i da me podsjeća na početak ljubavi prema biciklizmu. Vjeruj mi da, po neki put, osjetim grižu savjesti, zbog svega toga!

Othuknuo je nevoljno, malčice zastao.

-No, ono je zauvijek ostalo ovdje-nastavio je, stavljajući ruku na srce-kao što u njemu ostane prva čista i nevina ljubav, kao i osjećaj privrženosti prema svojoj porodici i svojim bližnjim. Ono je tu, i kad pomislim da ga nema, ono se pojavi. Kad mi je teško ono iskrsne od niotkud, kao duh iz Aladinove čarobne lampe, i ja se osamim i vozim, vozim, daleko, nekim nepoznatim stazama, a kad se vratim mnogo mi je lakše, pribran sam i spreman na sva iskušenja i izazove-završio je dobri profesor.

Profesor Laković se, u međuvremenu, odvezao u edenski vrt i siguran sam u to da i tamo dalje vozi, okrećući pedale kroz  nepregledna rajska prostranstva!

Nekako mi se čini da bi, i mi, s vremena na vrijeme, trebali da otvorimo skriveni dio svojeg srca, da iz njega izleti, kao ptica, ono što smo voljeli i što još volimo, kao što je bio slučaj sa sjećanjem profesora Lakovića na njegovo prvo biciklo, i da to podijelimo sa nekim koji to zaslužuje ili, ako nemamo s kim, makar, sa usamljenim ljetnjim oblačićem, koji se, klizeći po plavetnilu, tamo-amo, pretvara u razne oblike, prije nego li ga istopi  vrelina!

Milija Pajković

Fotografije iz foto-albuma Aleksandra Lakovića

Obrada fotografija: Milija Pajković

Iz knjige ,,Beranske priče“