Ukoliko se podrška Andrije Mandića i Alekse Bečića upućena Jakovu Milatoviću pokaže iskrenom, šanse Mila Đukanovića- predsjedničkog kandidata DPS-a, da ostvari pobjedu nad kandidatom Pokreta Evropa sad, svode se samo na teoriju.

Jer, zbir broja glasova koje su osvojili Milatović, koji će se drugog aprila boriti za funkciju predsjednika države, i Mandića i Bečića koji su bili kandidati, prelazi 200.000 i dovoljan je ne samo za uspjeh na izlaznost koja je bila 19. marta, već bi kandidatu Evrope sad bila dovoljna i za 10- tak posto veću. Čak i pod pretpostavkom da ne osvoji ni jedan glas više od zbira glasova ova tri kandidata ostvarenog protekle nedjelje.

Uprkos razlici od 20- tak hiljada glasova koju je ostvario u odnosu na rivala u prvom krugu izbora, pokazuje to analitika, aktuelni predsjednik države, i pored svih „džepova“ potencijalne dodatne podrške o kojima govori, šansu da u drugom krugu izbora osvoji novi mandat ima samo u slučaju da glasači Mandića ili Bečića masovno ne izađu na birališta.

U suprotnom, svi ostali „džepovi“ podrške Đukanoviću „skenirani tokom prvog izbornog kruga“, kako je to odmah nakon prvih rezultata saopštio aktuelni predsjednik, ipak su „prazni“, da bi se iz njih „iscijedila pobjeda“ koja bi mu omogućila ostanak na istoj funkciji i u narednih pet godina.

Statistika prvog kruga predsjedničkih izbora kaže da bi, pri istoj izlaznosti, te već upućenom pozivu Mandića i Bečića da njihovi glasači podrže Jakova Milatovića, Đukanoviću falilo oko 80.000 glasova, kako bi osvojio novi mandat! Matematika je jasna: ukoliko ne bude masovnog izostanka sa birališta Mandićevih ili Bečićevih glasača, to je čak i za Mila mnogo.

Matematički, pa, čak, skoro i teorijski nemoguće. Sve i da njegova politička vodilja ima uzlazni trend, a ne silaznu putanju kako pokazuju svi podaci podrške od parlamentarnih izbora 2020, godine, preko niza lokalnih održanih 2021- 2022. godine, zaključno sa prvim krugom predsjedničkih održanih 19. marta.

Naime, aktuelni predsjednik države je na predsjedničkim izborima održanim 2018. godine dobio podršku 180.274 glasača, dok ga je prošle nedjelje podržalo 119. 673 građana. Na identičnom procentu izlaznosti, Đukanovićev rezultat ostvaren prije tri dana predstavlja pad podrške od oko 60.000 glasača.

Naime, na predsjedničkim izborima održanim prije pet godina, na birališta je izašlo 340.462 birača što je predstavljalo izlaznost od 63,92%, dok je 19. marta glasalo 344.700 birača, što predstavlja izkaznost od 63,60%. Znači, pri skoro identičnom procentu izlaznosti (razlika je 0,32%) birača, predsjednički kandidat DPS-a sada je osvjio 60.000 glasova manje!

No, kako se radi o političaru sa tridesetogodišnjim iskustvom, koji je tokom karijere imao brojne izborne procese tokom kojih je, sve do 2020. godine, djelovao skoro nesavladiv, vrijedno je analizirati gdje Đukanović, eventualno, može tražiti šansu da pobijedi, sada već favorita, Jakova Milatovića.

Poznato je da Đukanović svojim političkim djelovanjem oštro polarizuje javnost, pa je potencijal u kojem može tražiti dodatnu podršku, kao i partije kojom rukovodi, vrlo sužen.

Od kandidata koji su učestvovali u prvom krugu izbora, može se nadati podršci birača Draginje Vuksanović Stanković (10.669 glasova) i Jovana Radulovića Jodžira (2.574), što bi Đukanoviću u drugom krugu izbora Đukanoviću moglo potencijalno da donese dodatnih 13. 235 glasova. I tu se taj potencijal završava. Ostale političke partije na čije glasove može da računa, to su već uradile u prvom krugu (BS, glasači albanskih i hrvatskih nacionalnih partija, LP-a, SD-a...).

Ono na čemu Đukanović može tražiti jedini pravi „rezervoar“ novih glasova, a to nije bila tajna ni prije prvog kruga glasanja, jeste učešće dijaspore. Kako se u DPS-u kalkuliše, Đukanović bi u drugom krugu mogao da dobije podršku od 20. do 30. hiljada građana koji se nalaze u dijaspori.

Kako je u prvom krugu izbora izlaznost u opštinama gdje većinu čine građani manjinskih naroda bila niža od prosječne, a koji, inače, predstavljaju dominantan broj dijaspore, za ovu analizu ćemo imati u vidu brojku od 40.000 glasova dijaspore ( što je skoro duplo više, od broja onih koji su učestvovali na referendumu 2006. Godine), pa bi aktuelni predsjednik, ukupno, po svim osnovama, mogao da dobije novih 53.000 glasova.

Sabirajući tih 53.000 glasova sa onima koje je osvojio u prvom krugu (119. 673), ispada da bi aktuelni predsjednik države u drugom krugu predsjedničkih izbora mogao da stigne do podrške od nešto više od 172.000 birača. Što bi, opet, predstavljalo manje od 50% onih koji su 19. marta izašli na izbore. A to znači i poraz u drugom krugu!

No, ukoliko bi se ova autorova projekcija ostvari, treba imati u vidu da bi pomenutih 40.000 novih glasova iz dijaspore predstavljalo i povećanje procenta izlaznosti od, oko, 8 %, što bi izlaznost na birališta podiglo preko 70%, odnosno skoro do rekrdne, koja je, inače, zabilježena na prvim predsjedničkim izborima, 1990. godine, kada je glasalo 75,7 %) birača.

Iz razloga povećanja procenta izlaznosti do kojeg bi došlo u slučaju opisanog skoka podrške, Đukanoviću bi eventualno osvojenih 172.000 glasova bilo dovoljno samo za poraz sa pristojnom razlikom.

Naime, u birački spisak je upisano 542.154 birača, pa 70% izlaznosti predstavlja nešto više od 379.000 građana, a u tom slučaju bi za pobjedu trebalo osvojiti oko 189.000 glasova- odnosno Đukanoviću bi, i sa opisanim ogromnim povećanjem podrške birača, za uspjeh falilo između 15. i 20. hiljada glasova.

S druge strane, pod pretpostavkom da birači Mandića i Bečića svoju podršku preusmjere prema Milatoviću, a lideri i kandidati DF-a i Demokrata su ih već javno pozvali da to učine, kandidat Pokreta Evropa sad bi sa tom podrškom i već dobijenim sopstvenim brojem glasova, imao obezbijeđenu pobjedu i u slučaju izlaznosti veće od 70% i to sve pod pretpostavkom da Đukanovićev protivkandidat na toliko povećanu izlaznost ne osvoji ni jedan novi glas.

Naime, pored glasova koje je Milatović osvojio u prvom krugu (97. 858), njemu je dovoljno da Mandićevi (65.368) i Bečićevi (37.562) glasači ispoštuju javni poziv svojih lidera da podrže kandidata Evrope sad, kako bi Crna Gora dobila novog predsjednika. Jer, prost zbir tih glasova čini cifru veću od 200.000 glasova.

Gdje je, onda, makar i teorijska šansa aktuelnog predsjednika Crne Gore da po treći put bude izabran na tu funkciju?

Jedinu šansu za pobjedu ima u tome, da oni koji su u prvom krugu izbora podržali Mandića ili Bečića ovog puta masovno, u broju od više desetina hiljada, ne izađu na birališta.

S. Radunović