Nagrđivanje našeg jezika nepotrebnim tuđicama uzelo je mnogo više maha ovih poslednjih godina učestanom upotrebom interneta ( ,,mreže unutar mreže“) i to preko računara, mobilnih telefonskih prijemnika, putem raznih tkz ,,društvenih mreža“, koje su sve drugo samo ne to, dakle, pretragama preko ,,vibera“, ,,votsapa“, ,,tvitera“, ,,instagrama“ i ,,fejsbuka“.

Daleko od toga da pripadam onima koji su protiv takvog naučnog napretka i olakšica u pisanom i govornom saobraćaju između ljudi, ali sam i veliki protivnik da neko postane zavisnik od svega toga, kao što je, nažalost, to i u većini slučajeva.

Djeca, mladi, zreli i stari  nesvjesno postaju robovi svih tih sprava i izuma, donoseći boljitak i dobitak onima koji su to i sve osmislili. A još sam veći protivnik ubacivanja stranih riječi u naš jezik upravo zahvaljujući takvom obliku opštenja.

Prije tih  riječi koje su se sada sasvim odomaćile i raskomotile kod nas, jedna od onih koja se nije micala iz ustiju mnogih na svim ovim prostorima gdje se govori istovjetni jezik sa raznim nazivima jeste - ,,definitivno“! A naša riječ za taj izraz je - ,,konačno“! Ali kad je izgovaraš ona zvuči sasvim obično i može da te svako razumije.

Ne treba napominjati da je caka u tome da treba da te baš slabo i razumiju i da pomisle da si ko zna šta mudro izrekao. Zatim je tu riječ ,,konkretno“. U prevodu na naš jezik ona znači ,,stvarno“. Tu je i ,,performans“ - ,,uspjeh, dostignuće“. Dalje - ,,bestseler“, odnosno ,,knjiga koje se dobro prodaje“. Onda - ,,komfor“ ili po naški ,,udobnost“. Hajde još malčice da nastavimo, tu je i riječ ,,ekskluzivno“, koja znači ,,isključivo“, ,,samo“, pa zatim ,,rimejk“, to jest ,,ponovno stvaranje, snimanje“ i tako dalje i tako dalje, ništa ne pitajte!

One opstaju zahvaljujući i raznim televizijskim i radio emisijama, ali i piscima i pjesnicima koji često svojim romanima, dramama i pjesmama daju strane nazive, ali ih i koriste obilato u tekstu da bi sve to zvučalo kao nešto mnogo više učeno i da bi ispali nekako više obrazovani, a sem njih, a bez ikakve potrebe, ukoliko nije riječ baš o strancima i strankinjama, za svoje junake i junakinje koriste brojna strana muška i ženska imena, pa umjesto Ljubice, Milene, Dobrile, Ljiljane, Radmile, Milovana, Radovana, Vukana, nailazimo na Elizabet, Doroti, Katrin, Edvarda, Džordža, Majka; opstaju one i zahvaljujući raznim rukovodiocima, političarima koji na raznim poslovnim sastancima, sjednicama, nemilice sipaju te riječi i rečce, a da i mnogima ne znaju pravo značenje.

Pojašnjenje zbog čega je to tako možemo pronaći u tome  da je u pitanju prevashodno pokondirenost koja je i literarno ovjekovečena, a i zbog toga što se upotrebom takvih riječi prikriva svoja neobrazovanost, a ostavlja utisak mnogo pametnog kod onih koji i ne znaju i ne poznaju te rečce. Naročito je sve to pojačano kad se naglo povećao broj ,,diplomaca” iz raznih oblasti, kao i ,,magistara“ i ,,doktora nauka“, koji su svu ,,mudrost“ kupili za novac u nekim mjestima, mjestašcima, skoro i selima.

Međutim, postoje riječi, pa i skraćenice, koje su se toliko odomaćile da ih možete svakodnevno čuti. Jedna od njih je ,,ok“.

- Je li sve u redu? - pitate nekog usmeno ili putem telefonske poruke, da vam  samo nešto potvrdi.

A on ili ona odgovara:

- Ok!

Umjesto da odgovore ,,da“ i ,,u redu“.

Kad god neko upotrijebi ovu skraćenicu ne mogu, a da se ne prisjetim priče o čuvenom obračunu kod O.K. Korala ( Gunfight at the  O.K. Corall) na Divljem Zapadu. Naime, to kokanje je trajalo svega pola minuta 26. oktobra 1881. godine u Tumstaunu, u ulici Fremont, u Arizoni, oko 15 sati.

U tom dijelu Amerike pronađeno je srebro i otvoren je ubrzo i rudnik. Na dan obračuna naselje je naraslo na preko hiljadu stanovnika od prvobitnih sto. Svemu je prethodila netrpeljivost između ,,Kauboja“, inače, mjesnih kradljivaca stoke, braće Toma i Frenka Meklarija, Bilija i Ajka Klantona, Bilija Kleborna s jedne i braće Vajata, Virdžila, šerifa, Morgana Erpa i Doka Holideja  s druge strane.

Učinak pucnjave je bio sljedeći i to poslije ispaljenih trideset metaka: Ajk Klanton i Bili Kleborn su pobjegli sa poprišta sukoba, odnosno uhvatili su džadu, ubijeni su braća Frenk i Tom Meklari i Bili Klanton, a ranjeni su Virdžil Erp i Dok Holidej, dok je jedini bez ozlede bio Vajat Erp.

O tom obračunu snimljen je 1957. godine poznati film ,,Obračun kod O.K. korala“, a u glavnim ulogama su nastupili: Bert Lankaster, Kirk Daglas, Ronda Fleming, Denis Hoper, DeForest Keli, Džo Van Flit...

A u ono srebrnasto beransko vrijeme  kad su se uveliko gledali vesterni i čitale razne knjige, pa i stripovi, ali i sveske s kaubojskim romanima, naročito o Doku Holideju i Vajatu Erpu, do kioska s novinama u glavnoj ulici došetao je koracima Džona Vejna jedan od mjesnih dokoličara i zapitao je prodavačicu:

- Je li dolazio Dok Holidej?

- Nije još - odgovorila je ona, misleći naravno na svesku s romanom.

- Kad dođe reci mu da sam ga tražio - završio je momak.

E sad što sam nešto slično čuo i u nekim drugim gradovima i krajevima nije ni toliko važno, mnogi su spremni da kažu da je to bi taj i taj, kao što sam čuo bezbroj istih  priča na raznim mjestima, a svi misle da se to zbilo upravo kod njih.

Inače, porijeklo ove riječi je prilično nejasno. Smatra se da je prvi put upotrijebljena u pismenom obliku u novinama ,,Boston morning post“ dvadeset trećeg marta 1839. godine u rečenici:,, He would have the contribution box, et ceteras, o.k. /all correct…

Da se ,, all correct“ ne piše skraćenicom AC nego O.K. poteklo je iz najobičnijeg hira, a nastanak nije mnogo poznat. Postoje dvije najčešće pretpostavke šta znači ova skraćenica - prva se odnosi na sjevernoameričke vojnike kojima je to OK služilo kao potvrda za neke naredbe, a druga je opet iz vojne oblasti i označavala je da niko nije ubijen.

Nego sad i nije toliko važno sve to, važnije je da je sve ovo - ,,ok“!

Druga riječ ili skraćenica je ,,vau“, koja je kod naše mladeži, a, bogami, i kod starijih, postala veoma omiljena. Kad hoće da izraze svoje čuđenje zbog nečeg oni i one uzviknu:

- Vauuuuuuuu!

Ako je tada februar ili mart onda najprije pomislite da se to oglašavaju mačke i mačori u svojem ljubavnom zanosu:

-  Mrnjauuuuuu, mjauuuuuuuuuu!

- Vauuuuuuuu!

Naša riječ za divljenje, a može se upotrebiti i u druge svrhe, kraća je i slikovitija - ,,au“.

Ali, vau je vauuuuuuuu...

Sad je na redu ,,kul“.

- Brate, nabavio sam procesor AMD Ryzen  7 3800X 3.9 GHz ...

- Kul.

- Strina, kupio sam ti ,,maju“ za sir.

- Kul.

- Komšo, evo povrnuo sam ti kravu, bijaše se pustila.

- Kul.

Kul je kul, burazeru, em je kraće od ,,odlično“, ,,dobro“, a em je pravo kuliranje.

E vala, kul.

Dođosmo do ,,sori“, ,,sori“.

- 'Oćete li doj večeras na kafu?’

- Baš sam šćeo da nazovem. Sori, večeras nam dolaze neki gosti, Eto ne, a šjutra sigurno.

Ili:

- Slušajte, gospođo, izvadio sam sve što ste tražili i uvjerenje o državljanstvu, izvod iz knjige matičnih, evo tu je i zdravstvena knjižica, ako treba, donio sam i potvrdu o mjestu stanovanja -  obraća se mladić šalterskoj službenici, dok ona s nekim razgovara preko mobilnog telefona i otkida prstićima, na kojima sjaje nokti premazani najnovijim lakom, parče bureka  sa  zamašćenog papira.

- Sori, nijesam vas čula, hoćete li to ponoviti?

Evo nas brzo kod ,,pliz“, ,,pliz“, odnosno ,,molim“.

- Dodaj mi, pliz, tu olovku sa stola.

- Pliz srce, nazovi me za desetak minuta, sad sam baš u nekakvoj gužvi. Sori...

Baš lijepo, ovdje smo samo u jednoj rečenici imali pliz i sori. Prava umjetnost!

Sad je red na ,,ćao“, ,,ciao“, to jest po naški ,,zdravo“. Može biti i pozdrav i otpozdrav. Ponikao je iz venecijanskog dijalekta i ušao u italijanski jezik, a odatle se raširio po cijelom svijetu, pa i kod nas.

- Jesi li čula da se Jasna udala za onog debelog Sima?

- Misliš na onu ,,viberku“? Nijesam. Sa njom sam samo na ,,ćao-ćao“!

Sretnu se dvojica iz iste ulice:

- Ćao!

- Ćao!

Naišla neka gospođa na drugaricu iz škole. Ova žuri, nosi ceger i drži telefon uz uvo i priča. Poljube se i ona će:

- U žurbi sam, čujemo se, pa ćemo se dogovoriti da izađemo i da se ispričamo. Ćaooo, ćaooooo. Ne kažem tebi, ljubavi, srela sam jednu dobru drugaricu...

I tako, malo po malo stigosmo do ,,super“ , ,,dobro“! ,,Super“ je u stalnoj upotrebi, u kući, na radnom mjestu, na izletu, ma svugdje a umjesto naše divne riječi ,,dobro“, ,,odlično“, koriste je djeca, mladi i stari. Gdje god se okreneš samo super:

- Kako ste svi?

- Super!

- A kako ste vi?

- I mi super.

- Navratiću kod vas.

- Superiška, samo izvoli.

- Komšija, kakvo je ovo mljeveno meso, je li super? - pita neka gospođa mesara.

- Super, komšinice. Mljeveno sad.

- Kako je bilo u školi?

- Super. Nije nas nastavnica prozivala da odgovaramo. Predavala je.

- Kakva ti je ispala torta?

- Super, probaćeš je.

Kako mi je dosadilo od takvih nepotrebnih stranih riječi koje nijesu poprimile ni naš oblik ni naše sazvučje pa da se mogu nekako i prihvatiti kao one koje su se već ušunjale i ogrnule našim jezičkim plaštom, onoliko koliko to ne može da škodi, odlučio sam da po običaju sjednem na biciklo i da odjezdim daleko gore u planine, da se nadišem vazduha i naslušam našeg divnog starog jezika, onog pravog narodnog, pod uslovom da sretnem čobane ili čobanice, jer ih je sve manje i manje; možda tako iskrsne i neka davno zaboravljena riječ, a slikovita da ne može biti slikovitija, izvučena iz dubine našeg govorenja, iz naših zdravica, napjeva, pjesama, a tu su izreke i mudrosti, njih barem nikada nije dosta.

Poslije popriličnog tandrkanja po makadamu, vijuganja po uskoj šumskoj stazi, uz neprekidno uživanje u pogledu na dolinu i naselja, na vrhove i proplanke,  naišao sam na baku koja je čuvala ovce i nekoliko krava. Obučena u crni kaputić koji joj je možda poklonila neka od snaha kad je riješila da se oslobodi stare robe, zabrađena šarenom pamučnom maramom, s opancima gumašima na nogama, hitro se kretala za ovcama uprkos godinama koje je nosila. A po mojoj slobodnoj procjeni moglo joj  je biti negdje između osamdeset dva  i osamdeset četiri ljeta, uz obaveznu napomenu da je planincima i planinkama nešto teže odrediti godine.

Kad sam joj se primakao pozdravio sam je, naravno, onim uobičajenim pitanjem, koje zamjenjuje i zdravo i dobar dan na ovakvim mjestima, visoko gore ispod neba i oblaka:

- Kako ste, bakoooo?

- Super, sinkooooo, supeeer!

Iz  knjige ,,Pretponoćne  priče”