Ove zlatkaste jeseni, koju je jošte više ukrasilo i Miholjsko ljeto,  mnoge stanovnike prekrasne beranske kotline zahvatilo je i dobrano protreslo  veliko ushićenje zbog toga što su, konačno, dobili novi dio Lima,

upakovan u beton i u kamen, i po dnu, ali i po boku, sa obje strane i to počev od glavnog, pa sve do magistralnog mosta, u dužini od 1234 metra, kako to piše na tabli izvođača radova, dok se u nekim izvještajima i dokumentima spominju ukupnih 1.600 metara, što je, najvjerovatnije, i bliže istini.

Neprirodno proširen, na otprilike oko šezdesetak metara, a sve zbog toga da bi mu se smanjila snaga i ubojitost, bistrooki i plavooki ljepotan Lim, bez obzira na takvo novo i moderno ruho, ugodno za oko onih običnih posmatrača, sad više ne liči na sebe - uveliko podsjeća na sve bezlične, mutne i razlivene rijeke u okruženju i po bijelom svijetu isto tako uokvirene, okovane  i uparađene!

Tako je, ipak, jednom dijelu Beranaca i Beranki, na žalost, čini se i manjem, prigušena i gotovo ugušena uspomena na njihovo djetinjstvo, momkovanje, ali i na zrelo bivstvovanje, bez obzira na to gdje žive - u svom zavičaju ili negdje na strani. I ne samo to, nego je svim istinskim zaljubljenicima u Lim, na tom njegovom dijelu, naprosto oduzeto i skresano zelenilo sa obje strane, zatim plaže, kao i virovi, a samim tim i ribolovne zavrzlame, priče, druženja, svirke,  pjesme, recitovanje stihova, i prvi tajni poljupci...

Za ovaj, uistinu, veliki građevinski poduhvat, u varoši u kojoj u dvadesetprvom vijeku  nijesu sve ulice asfaltirane onako kako treba, a postoje i djelovi gdje caruje makadam sa lokvama i prašinom kao u kaubojskim filmovima, u kojem postoje mjesta gdje kanalizacija nije još doprla, u kojem su zidovi i krovovi mnogih zgrada  nalik na loša vajarska djela, ona u pokušaju, a u kojim se, pored toga, podrumske prostorije pune vodom i još nečim, u kojem su neke i nove i stare zgrade kao crteži iz crtanke učenika prvog razreda osnovne škole, a uz to neke i potanjaju u tlo po koji santimetar iz godine u godinu kao da ih guta živi pijesak, u čijim djelovima i predgrađima nestaje struja i to samo tokom jednog prijepodneva preko šezdeset puta, uz obavezno crkavanje kućnih aparata, koja nema javne česme za piće, ne računajući onu koja je ostatak nekada čuvenih Česama, koja nema ni javni WC, a ni kupatilo, u kojem  nekadašnja najmodernija autobuska stanica u Crnoj Gori sa restoranskim dijelom, sa ozvučenjem i sa peronima iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, trenutno liči na obično stajalište i kad je kišovito obavezan je kišobran, jer se putnici nemaju gdje skloniti, novac je dala Svjetska banka, a sve u okviru Programa Sava-Drina koridor.

Naravno, takav gest je za svaku pohvalu! No, ne lezi vraže - skoro sva životna iskustva, i to ne samo na našim prostorima, pokazala su da niko nikome ne daje i daruje tek tako tolike sume novca, onako iz čista mira, zbog toga što ga voli i cijeni i da mu učini dobro, sem u bajkama i u narodnim umotvorinama, a i tamo je neophodno zaraditi nekakvu posebnu naklonost darodavca. Vrijeme će pokazati šta to čuči iza tog darodavnog postupka, a kad je već odriješena ćesa, bilo je zasigurno mnogo prečih oplemenjivanja i očuvanja naše sredine od ove, kao što su, pored spomenutih, recimo, izgradnja pravih puteva ka planinama i katunima, sa zaštitom jezera, rječica i potoka, zatim ulaganje u stočarstvo, poljoprivredu, turizam, pa obnova i zaštita šuma, čišćenje doline i njenog zaleđa od smeća, pretvaranje postojeće aerodromske piste u sportska igrališta i u izletničko mjesto, a i  ulaganje u izgradnju novog aerodroma, kad ga već toliko mnogi žele, a najviše oni koji nikada nijesu letjeli bilo kojom vrstom aviona, sa prilaznim putem po svim pravilima, i to na Ravnim Njivama na Šestarevcu, ili, na ravnini od Navotine do Buča, pored Lima, zatim potpuni završetak cjelokupne kanalizacione mreže, onda usredsređivanje na  zaštitu brojnih  vrela i izvora izvanredne pijaće vode sa svim potrebnim pratećim sadržajima i još mnogo toga...

Zbog svega učinjenog na ovom dijelu toka Lima, kao i namjernog zasipanja korita ispod i oko glavnog mosta sa obje njegove strane velikim kamenim brodama, navodno da ga zaštite, neće biti više skokova sa ,,noge“ i sa ograde mosta, nekakvog prećutnog dokazivanja hrabrosti brojnih generacija žitelja beranskog kraja, a neće biti ni plivanja i gnjuranja. Izostaće, vjerovatno, na tom mjestu i poznato plivanje na Preobraženje za krst časni, uz veliko prisustvo posmatrača.

Međutim, učinjenom poslu nema mane, bilo je što je bilo, veoma je malo onih koji su digli svoj glas protiv toga, ali je i nepobitna istina da su Beranci i Beranke dobili zaista divno šetalište, što niko i ne osporava, i to sa obje strane rijeke. U početku je na njima bilo više radoznalaca nego li onih istinskih šetača i zaljubljenika u Lim. A kako vrijeme odmiče sve je manje i šetača, i po danu, a u predveče se desi da promaknu samo dvoje troje, pored sve te priče i tarapane o užitku koji im je omogućen, a koji su, prema pričama, nestrpljivo iščekivali.

Oni koji spadoše s nogu od pohvala za taj novi izgled, a i mnogi ostali, koji ne pamte ili su, jednostavno, zaboravili čuvene limske plaže sa čvrstom zemljanom stazom iznad mreža punih kamenja koje su štitile od poplava, a  koja je vrvila od kupača i šetača, uz svirku i pjesmu, pa ,,laste“ i ,,prelome“ sa mosta i sa stijene iznad Zelenike, prirodnog bazena od miluta, pojačan i hladnom vodom iz luških makvi, vožnje šlaufima od Brezojevice do Gradske plaže, mnogo prije ,,Šlaufijade“,  splavove od drvene građe iz šekularskih šuma, zatim čuvenu i pravu terasu hotela ,,Berane“ sa bronzanom kupačicom u sredini fontane,  kao i legendu ili istinu o ljubavi lijepe Albe, supruge Rizvan-bega i naočitog pravoslavca Prebila, olako su prihvatili ovako zauzdavanje Lima!

A niko, za sada, od onih koji trebaju da postavljaju pitanja, nije postavio jedno, a glavno - kako su, u stvari, izvedeni radovi oko takvog ,,uređenja“ obala Lima, da li postoje propusti, i koji su to?

Ovako - izvođač radova je spakovao kofere, mašine i otputovao svojim poslom. Ti, koji su navodno, prihvatili radove nijesu se oglasili povodom bilo kakvog mogućeg propusta, a trebali su zasigurno, pogotovo jer oni postoje, ali je i pitanje da li je to tako i namjerno riješeno  u njihovim  međusobnim dogovorima, u kojim, sva prilika, nije bilo premnogo onih koji poznaju ćudi i ljepotu Lima, koji ga vole, kao i svoju varoš i okruženje.

Najprije, nije urađena ulična rasvjeta na oba šetališta, bez obzira ko je trebao da je postavi, nijesu postavljene nadzorne kamere, kao ni  kanalizaciona mreža, a na istočnoj, odnosno desnoj kamenoj podzidi curi iz nekoliko namjerno ostavljenih otvora nečista voda i prljavština.

Zatim, prilaz iz pravca glavnog mosta na lijevo šetalište nije sređen onako treba, jer je nova betonska traka nadodata na staru, doduše i donekle očuvanu, umjesto da se napravi cjelina. Sem toga zemljani i trošni obod te staze sve do četinarskog drveta ispod nije uopšte zaštićen, i kad je slaba vidljivost postoji bojazan da neko skrene ili se, pak, oklizne i nađe u vodi, a sa obje strane šetališta postoje samo četiri stepeništa do površine Lima, i to prilično strma, a bez ikakve ograde, i to po dva, na početku i na kraju cjelokupnog odbrambenog zida. Zato treba hitno postaviti betonske klupe, ili isto takvu ogradu, koja neće remetiti okolni izgled.

Pored toga južni prilaz ka istočnom šetalištu, haremsko-prosinskom, samo je za suvo vrijeme, a vodi preko privatnog imanja, čiji su vlasnici dali dozvolu da se napravi kameno ili betonsko prilazno stepenište, ali ono, za sada nije sagrađeno.

Duž zapadne, ili gledano iz pravca od glavnog mosta, lijeve staze, na nekoliko mjesta nije pogođen pravi nagib i kad je kišovito voda se zadržava na tim mjestima, a kad počnu hladnoće ona će se zalediti, što znači da će se pojaviti i opasnost od padova i proklizavanja.

I, konačno, ono što zapaze oni koji se razumiju u uređenje prostora, arhitekturu i uopšte umjetnost, jeste to da korpe za smeće svojim izgledom, bojom, ali i po materijalu od kojeg su izgrađene, mnogo odudaraju od staze, zida i klupa. Naime, radi se o metalnim plakarima koji umnogome podsjećaju na one vojne ili fabričke za ostavku oružja i alata. Dok štrče između betonskih klupa podsjećaju iz daljine gledano na patuljaste vojnike koji daju počasnu stražu umorenom Limu.

No, ono što je za posebno proučavanje, i to psihijatrijsko, psihološko, sociološko, svejedno, jesu, a što se, na kraju krajeva, i očekivalo, pokušaji, i to od prvog dana, uništenja onog što se može uništiti. Pošto tim, po običaju, nepoznatim izgrednicima, bacanje betonskih klupa u korito Lima nije bilo toliko zanimljivo, poslije survavanja njih nekoliko, započelo je gaženje prljavom obućom po njima, da bi se onda došlo do izglavljivanja vrata na  smećarskim kutijama, krađe uglavljenih pepeljara sa njihove gornje površine, a vjerovatno bi se i one našle na dnu Lima da nijesu pričvršćene za tlo onako kako to i treba.

Zbog svega toga trebalo je na svakoj kutiji za smeće postaviti tajne, prikrivene kljuse za divljač, pričvršćene jakim lancem, onim za konje.

Kad bi se štetočine uhvatile u kljusu, u trenutku pokušaja nanošenja štete, onda bi ih trebalo ostaviti do rasvita na tom mjestu, da tako ulovljeni u mraku ili na mjesečini razmišljaju o onome što su uradili. Zatim bi ih trebalo sprovesti pješke glavnom ulicom onda kad je u njoj najviše naroda, a najviše ih je u vrijeme radnog vremena; tako bi onda svako saznao ko to lomi mlada stabla iz drvoreda, čupa cvijeće, ko to baca klupe u vodu i ko to  pokušava da razbije korpe za smeće. Uz kljusu, zatvorsku kaznu i novčanu globu, uz teški prisilni rad, dozvali bi se, vjerovatno, pameti, jer se pokazalo da su takve mjere  bolje od svih praznih predavanja i opomena - kljusa je kao rođena za takvu kljusad.

A na kraju, ono što mnogi ne znaju ili su jednostavno zaboravili - od glavnog do visećeg mosta postojao je stari zemljani nasip, pojačan s mrežama, omiljeno šetalište, koje su između ostalih koristili  pojedini učenici i učenice gimnazije, kao i studenti, kad su bubali školska i studentska gradiva kupani raskošnim suncem; da se održavao onako kako je i trebalo postojao bi i danas i bio bi omiljeno gotovo prirodno šetalište svih generacija. Pored toga, da je sačuvan viseći most u pravcu zgrada gimnazije i bolnice, mnogo bi značio stanovnicima Prosina-Harema i svim ostalim, da su sačuvane gimnazijske česme i staro korito Lima, a ne zasute tonama smeća, bilo bi prelijepo i ne bi bilo potrebno ovakvo okivanje rijeke i njene obale.

A od glavnog mosta, prema jugu, do čarobnog kupališta Mreže, takođe, se pružao isti takav nasip, koji je ljeti bio pun kupača, a kod Crevare, takođe, poznate plaže, postojale su, čak, i kabine za presvlačenje. S proljeća i u jesen tuda su šetali i stariji Beranci i Beranke vodeći svoje uobičajene razgovore.

Međutim, šta je tu je, i treba uraditi sljedeće - odustati od zamisli, a o kojoj se uveliko priča, da uporedo sa zapadnom stazom-šetalištem treba da se izgradi cesta koja bi vodila od sadašnjeg kružnog toka kod mosta do kolektora i tu se ulivala u magistralni pravac, jer bi saobraćajna gužva sa velikom količinom izduvnih gasova i sa neprestanom opasnošću da neko skrene gdje ne treba, uz brzu vožnju koja je već odavno i svakodnevno primjetna uprkos tablama sa upozorenjem, na postojećoj od Buča do središta grada, a pored Lima, sve poremetila i nestao bi mir i svrha šetanja. To je nešto što nije uopšte potrebno Beranama, ne naročito zbog toga jer ono ima pravu zaobilaznicu, prvu u Crnoj Gori, ispod Bogavskog brda i ko nema potrebe da svraća nastavlja svoj put ne ometajući nikog.

Zatim treba, na tom novom sređenom  dijelu Lima pored onog što je napomenuto nešto prije, napraviti pokretnu prelivnu pregradu, samo za ljetnji period, onamo gdje se i odredi, koja bi podigla nivo vode i napravila jednu vrstu velikog kupališta.

I, naravno, neophodno je postaviti viseći most koji bi Prosine-Hareme povezao sa gradom, i ponovo im, kao nekada, približio gimnaziju i bolnicu.

Jasno, oni koji vole svoju varoš treba da se pobune protiv bilo kakvog diranja obale Lima od gradskog mosta prema jugu, kao i uništenja zelenog pojasa, a pogotovo što već postoji šetalište i cesta, koju u proljećne i ljetnje vrijeme treba u određenim satima zabraniti za saobraćaj.

Krajnje je vrijeme da narod počne razmišljati svojom glavom, i da zaštiti ono čime su obilato darovani, a to su prirodne ljepote, a ne da im pojedini političari i njima slični, zarad svoje zarade i lasnog bogaćenja, sve to uništavaju...

Milija Pajković 

Fotografije: Milija Pajković