Prije nekoliko dana usnuo je u Gospodu, u Parizu, jedan od najvećih  naših filosofa i lingvista Komnen Bećirović, čiji je dugi životni put započeo u gornjomoračkim Ljevištima, nadomak izvorišta Morače, prije devedeset i jednog ljeta.

Umjesto šturih biografskih podataka, pa i osvježenim nekim ličnim utiscima, ipak sam se odlučio da je možda ponajbolje da  ponovim svoj intervju sa njim, koji je objavljen, upravo, na stranicama ,,Espone“, 8.-og oktobra 2016. godine...

Put Komnena Bećirovića od Ljevišta do Pariza

Na tajanstvenoj i mitskoj moračkoj planini Loli, ispod njenog vrha Zebalac, kod vrela Korita, nalaze se ostaci neke stare utvrde ili naselja, sa hramom i žrtvenikom, trebnikom. Od svetilišta su vidni jedino dio temelja i kameni okvir dveri. Kroz ta vrata su mnoge majke, ponajviše one iz Ljevišta, sela ispod Vragodola, izvorišta Morače, čiji žitelji izdižu na Lolu, provodile svoju djecu, jer je ostalo vjerovanje, prenošeno s koljena na koljeno, da se postaje dugovječan kad se u djetinjstvu kroz njih prođe!

Tako je i Milena Bećirović,  provela svoje mezimče, svojeg Komnena, kroz ta čarobna vrata, noseći ogromnu želju u srcu da se to vjerovanje i obistini! Da li zbog toga, ili što mu je to tako i suđeno, uglavnom, Komnen Bećirović, naš poznati mislilac, profesor svjetske književnosti i francuskog jezika, književnik, lingvista, zaštitnik prirode,  napunio je osamdeset ljeta i tako je olako zakoračio kroz neka druga vrata, ona koja niko nije vidio, ona vremenska, pravce u devedesetu deceniju.

Svake godine, čim se u moračkom kraju osjeti prvi, a i posebni, miris ljeta, onda kad izgleda kao da jabuke divljake-zukve i one domaće, pa kruške i šljive, kao i džanarike, odmaraju, a u stvari samo čekaju tren da se naprosto razbuktaju, iz Pariza i sa obala Sene, u svoje Ljevište i na obalu gizdave Morače, pristiže profesor Komnen Bećirović i ostaje u tom miru, u toj tišini, veoma blizu sunca, mjeseca i zvijezda, sve dok jesen ne oboji svojim bojama moračku i vragodolsku prašumu. Tako je bilo i ove godine, i ovog ljeta.

Gospodine Bećiroviću, sva prilika da ne možete bez svoje Morače i svojih Ljevišta?

- Onaj koji se odrekne svojeg porijekla, svojeg zavičaja sa svim njegovim predjelima, a i zemlje u kojoj se on nalazi, odrekao se i sebe, svojeg bića, odrekao se i sjećanja,  i postaće samo jedno bezlično zrnce svega ovog što nam se uporno navaljuje na leđa, pa to teško breme i nosimo, veoma nalik Sizifu kad gura onaj svoj kamen uz brdo! Iz Ljevišta sam otišao još kao golobradi momčić, najprije u Nikšić, na gimnazijsko školavanje, potom u Beograd, na studije i, na kraju, u Pariz, grad o kojem su sanjali i sanjaju mnogi slikari, vajari, pisci, svi intelektualci i, o kojem sam i ja, o zašto to kriti, sanjario! No, naravno, uvijek  sam se vraćao Ljevištima, svojoj porodici; nije mi bilo nimalo teško da sa ocem i bratom kosim od rane zore do podnevne žege i da, uzgred, čitam i čitam! Svako može da svoje mjesto rođenja, ili svoj zavičaj, ma gdje se oni nalazili, osmisli, učini čarobnim, takvim da ga nikad ne zaboravi - ni rano djetinjstvo sa čobanstvom i radom na njivi, ni igre, ni rječne virove, ni oblutke raznih oblika i boja, niti, pak, prve iskre u srcu i očima, ni prvo pitanje postavljeno tamo neke kasne večeri ispod silnih i žmirkavih zvijezda – ko sam, što sam tu i šta treba da uradim da se ne zagubim u tom beskraju!

Postoji neki poseban znak u sljedećem: vi ste, nakon okončanja Drugog svjetskog rata, počeli da pišete prva slova, bukvicu, oštrim piljkom po kamenoj ploči, koju je izbrusila i izglačala, upravo, Morača, a u vašem kraju, kao, uostalom, i širom Crne Gore, nalaze se ostaci veoma starog života, uz bogati biljni i životinjski svijet. Nije li to razlog više da se o tom, a i o svim krajevima, povede briga onako kako to i treba?

- Upravo je tako - morački krajolik, kao, uostalom, i ostali prostori širom Crne Gore, nijesu ispitani arheološki onako kako je to i trebalo. Sve je to rađeno nekako zbrda-zdola i onako kako je to nekome i odgovaralo. Sva Crna Gora je prirodno čudo, a rijeka Morača sa njenim izvorištem u Vragodolu zaslužuje da se nađe u svjetskog baštini UNESKA! Da bi se to i ostvarilo neophodna je podrška sa raznih strana, a prije svega treba da postoji i svijest da je to tako u našem narodu. Strah me je da ona nije onakva kakva bi trebalo da bude, ne sigurno onakva kakva je bila u vrijeme junaštva i čojstva, i u vrijeme do Drugog svjetskog rata. Komunizam je učinio svoje - pored ratnih i poratnih zločina, obezbožio je narod zabranjujući ispovijedanje vjere, uništavajući i skrnavljeći  manastire i crkve i zatupljujući svoju mladež da bi lakše vladali i uživali u nepojmljivom bogatstvu i blagodetima koja sve to i prate. Da je to tako, svjedoči i to što su istog trena kad su mladi, učeći onako kako treba u gimnaziji i u drugim školama, počeli da radoznalo zapitkuju, pišu i shvataju mnogo toga, uništili školstvo i srozali ga na jedan nizak nivo, gdje od pravog obrazovanja nema ni traga.

Poražavajuća je činjenica da se do skoro nije znalo odakle to, u stvari, izvire Morača? U knjigama i udžbenicima pisalo je jedno, iako je u stvarnosti nešto sasvim drugo?

- I mi, a, evo, i naša djeca učili smo da rijeka Morača izvire ispod planine Javorja i da je prave Javorski i Rzački potoci, što je velika pogreška jer su oni, u stvari, samo pritoke Morače. U velikoj Enciklopediji Jugoslavije piše: "Morača. Rijeka u Crnoj Gori, pritoka Skadarskog jezera, duga 97 kilometara. Izvire ispod Javorja (1.657) i Zebalca (2.157), jugoistočno od Šavnika, nastaje od izvornog potoka Javorovskog i Rzačkog“. Međutim, pravo izvorište Morače je desetak kilometara jugozapadno od Javorja, u Vragodolu! To je jedna vrletna udolina, upravo, iznad Ljevišta, okrenuta ka istoku, a okružena visokim liticama Zubaca, otud od sjevera, od zapada Sumorom i Štitom, a sa juga Crvenim Obručinama i Kablovom Lastvom. Baš na tom mjestu, u toj tajnovitoj uvali, na visini od 1.400 mnv, u podnožju stoljetnih bukava, izbija uz silnu jeku, u obliku bukova, Morača, središna rijeka Crne Gore! Pošto nešto malo teče kroz šumu ispod Zubaca, Morača, pošto sa sjevera zaobiđe Oblu Glavu,  nastavlja putešestvije kao vodopad Santrač od 40 metara visine i, zatim, kao Sika, vodopadno čudo od preko 50 metara visine. Zatim silazi niz Krlje u Zalom, ispod Đeda i Bijelih Točila. Zalom je, inače, prvi ljeviški zaseok. Tu, poslije Bijelog vrela i Koritskog potoka s desne strane, s lijeve prima Rupočajski, Mučalički i Rzački potok, otprilike na dva do tri kilometra od svojeg izvorišta. Odatle kroz Ljevište izbija ka Dragovića polju i njen dalji put je svakom poznat, naročito onaj kroz kanjon.

Iz jednog takvog, u isto vrijeme divljeg, a i prelijepog okruženja, gdje se nebo i zemlja stapaju u jedno, stigli ste, tamo negdje pedesetih godina prošlog vijeka, u Nikšić da se upišete u gimnaziju. Pretpostavljam da ste tada i zavoljeli francuski jezik i književnost uopšte?

- Tako je! U to vrijeme gimnazijsko učenje je nosilo u sebi dosta toga i sticalo se jedno zadovoljavajuće obrazovanje i znanje. Mladi su sve upijali u sebe zahvaljujući i dobrim predavačima, kako u osnovnim i osmogodišnjim školama, tako i u gimnaziji i ostalim srednjoškolskim ustanovama. Bio sam te sreće da mi je francuski jezik u Kolašinu predavao profesor Veljko Samardžić, iskusan pedagog i dobar čovjek. U Nikšiću sam tajne francuskog jezika nastavio da spoznajem kod lijepe i ljubazne profesorice Mileve Tapušković, kojoj je to bilo i prvo namještenje. O, dragi Bože, pa u nju je bilo, naravno, beznadežno, zaljubljeno pola učenika gimnazije! Ona mi je i davala knjige na francuskom na čitanje, a na dar sam dobio "Les Rêveries du promeneur solitaire” ("Sanjarenja usamljenog šetača”) od Rusoa i, naravno, tu knjiigu čuvam  i dan-danas. E, upravo zahvaljujući takvim marljivim znalcima, istinskim predavačima, u meni se učvrstila želja za daljim izučavanjem i francuskog jezika, ali i cjelokupne književnosti. Inače, poslije dvadesetak godina našao sam se na prostoru Rusovih sanjarenja, na ostrvu Sen-Pjer na Bijenskom jezeru u Švajcarskoj!

Uslijedio je odlazak u Beograd i upis studija svjetske književnosti i francuskog jezika, kao drugog predmeta?

- Mojoj sreći nije bilo kraja kad sam uspio da se upišem na te prestižne studije i dobijem mjesto u najvećem balkanskom studentskom naselju, u Studentskom gradu! Ljeti sam, u vrijeme predaha, na proplancima Ljevišta i na prostranstvu Lole, učio napamet poeme Remboa, Bodlera, Vinjija, Valerija, čitao djela Igoa, Balzaka, ali i ostalih, prije svih, Dostojevskog, Dantea, Šekspira i ostalih. U djetinjstvu sam pregrmio mnogo toga - naime, jednom je, jednog žarkog ljetnjeg dana kad sam išao na izvor da donesem ocu vodu, umalo me nije ujela zmija, jer su moračke vrleti njeno stanište i njen dom, zatim me je konj udario objema kopitama u grudi, onda sam našao ručnu italijansku bombu u jednoj pećini dok sam čuvao jagnjad i samo je Gospod učinio da ne eksplodira u mojim rukama, pa sam i pao sa jedne litice, sa koje me odvukao kamen koji se nalazio na njenom vrhu; prošao sam  sa velikom posjekotinom na desnoj šaci, koju su mi zaliječili stavljajući na ranu duvan i so, meleme od trava i mladi sir. Zar trebam ovom dodati da su oko mene često sijevale munje, a kako izgleda  kad zagrmi u Ljevištu i na planinama to zna samo onaj koji je to i iskusio. Sve je to i učinilo da očvrsnem i izborim se sa svim izazovima beogradske kaldrme. I da uspješno završim ono što sam započeo - studije!

Kako ste stigli do Pariza i kako ste u njemu i ostali?

- Znao sam i osjećao to da mi je predodređeno da živim negdje daleko od Ljevišta, Crne Gore, što, uostalom i nije ništa novo za nas Moračane. I ne samo osjećao, nego i sanjao, jer su snovi veoma važni u mojem kraju. Iznad našeg sela postoji na 1.000 mnv jedna poprilična zaravan nazvana Artan Do. Tu smo imali i jednu kolibu, koja nam je predstavljala razmeđu između boravka u Ljevištima i na Loli. Često mi u san dođe ta koliba, ta zaravan i priča o mojem bratu Veljku kojeg, nijesam zapamtio jer je umro dvije godine prije mojeg rođenja, aprila 1934. godine, kada se vraćao iz Kolašina, na raspust, pošto je tamo učio. Onako umoran i znojav pio je dosta izvorske vode  i to ga je, sva prilika, i dotuklo - bilo mu je samo dvanaest godina, a u našim srcima, naročito u majčinom i očevom, ugnijezdila se ona strahobalna tuga, nečujna, ona koja glođe! Među njegovim knjigama pronašao sam i jedan atlas, koji sam prelistavao kad god sam to mogao i to odmah nakon što sam naučio prva slova od svojeg učitelja, od kojeg sam, takođe, saznavao ponešto iz geografije. To je bio i moj prvi izlazak u daleki bijeli svijet a osjetio sam da će, kada tada, naići i onaj stvarni! Jednom, dok sam zimi čuvao krave koje sam izveo da brste lišče, pitao sam svojeg tetka, časnu starinu Dragišu Meštera, koji je je jedno vrijeme boravio u Americi, da mi objasni kolike su zgrade u Njujorku; on mi je odgovorio, pokazujući na vrhove Sumora i Zebaoca iznad Vragodola:

- Eno onake, k'a oni klikovi, dijete moje!

Tridesetak godina poslije toga našao sam se na krovu Empire State Building, najviše njujorške zgrade i nijesam mogao a da se ne sjetim tetka - Dragiše i njegovog slikovitog poređenja!

A do Pariza sam stigao poslije završetka studija 1960. godine. Zahvaljujući preporuci mojih profesora Raška Dimitrijevića i Dragana Nedeljkovića dobio sam od franscuske vlade stipendiju za postidplomske studije na Evropskom Univerzitetskom centru u Nansiju. Poslije uspješno završenih postdiplomskih studija ponuđeno mi je mjesto predavača srpsko-hrvatskog jezika i književnosti na Slovenskoj katedri. Pošto je to bilo uveliko vrijeme podobnih, a kako sam ja bio nepodoban, uprkos mojem, prema ocjenama drugih stručnjaka, uspješnom radu, Komisija za kulturne veze sa inostranstvom iz Beograda je zabranila moje djelovanje, pošto, prema  njihovim navodima, nijesam dobio njihovu saglasnost.        

No, moje nevolje nijesu tu prestale, jer me, po povratku u Beograd 1963. godine počela pomnije pratiti Udba, pa sam, čak, bio i na ivici nestanka, ali sam se izbavio zahvaljujući nekim mojim zemljacima, prije svih Jovanu Dujoviću i nekom Medenici, čije ime uporno pokušavam da saznam.. To je samo ubrzalo moje nastojanje da se po svaku cijenu vratim u Francusku, ali mi je zato bio potreban pasoš! U tome mi je pomogao tadašnji urednik NIN-a Risto Tošković, a upravo sam počeo i pisati za taj list.

Čim sam se obreo u Francuskoj proradile su moje stare veze iz vremena kad sam spremao doktorsku tezu o francuskoj književnosti u doba Pokreta otpora. Mentor moje teze Žak Gomije uputio me je na dvojicu značajnih urednika nekih poznatih časopisa – na Rožea Kajoa, filosofa, pjesnika prirode, direktora literarne sekcije u UNESKU, koji me zaposlio u izdavačkoj kući Galimar, kao lektora za jugoslovensku književnost i na Maksa-Pola Fušea, pjesnika i esejistu, koji je bio prava medijska televizijska zvijezda, autora velike serije iz oblasti umjetnosti,  Terre des arts. Fuše me je i uveo u književne krugove Pariza, preporučivši me, recimo, jednom Žaku Preveru i Luju Aragonu, kao i Žan-Pol Sartru, koji je tada bio uveliko slavan!

Tada su i nastali vaši čuveni razgovori sa njima, sa nobelovcem Fransoa Morijakom, nešto kasnije sa Andre Marlom i ostalim?

- Upečatljiv je bio moj susret i razgovor sa velikim Lujom Aragonom! Posvetio mi je, čak, obimnu antologiju Igovog pjesništva ("Avez- vous lu Victor Hugo“, "Jeste li čitali Viktora Igoa?“) napisavši "Komnenu Bećiroviću se to pitanje ne postavlja, Luj Aragon". Društvo mu je pravila njegova muza Elza Triole, već u ozbiljnim godinama, inače rođena sestra Ljilje Brik, ljubavnice Majakovskog. Ništa manje zanimljivi nijesu bili ni moji susreti i razgovori sa Sartrom i Morijakom. Moj razgovor sa Andrem Marlom je upriličen petog maja 1969. godine u Kraljevskoj palati, u kojoj je bilo sjedište Ministarstva kulture, a on je bio već deset godina ministar u De Golovoj vladi. Naravno, uslijedili su i novi razgovori sa mnogim poznatim piscima i misliocima i na svaki sam podjednako ponosan. Eto, da napomenem da sam, recimo, sa Mišelom Bitorom obavio razgovor poslije pedeset godina od prvog, što predstavlja posebnost. Inače, Bitor, je sa Klodom Simonom, Natali Sarot i sa Alenom Rob Grijeom bio poznat po "Novom romanu“, pokretu koji je pedesetih godina prošlog vijeka odbacio linearno pisanje. Dobitnik je nagrade "Renodo“ 1957. godine i 2013. je dobio Veliku nagradu za književnost Francuske akademije nauka. On je bio do skoro jedini moj živi sabesjednik od poznatih imena - preminuo je krajem avgusta ove godine u devedesetoj godini u bolnici, u mjestu Kontamin-sir-Arv, koje se nalazi blizu granice sa Švajcarskom.

Pored toga, gospodine Bećiroviću, i pored vaših ostalih mnogobrojnih djela lingvističke, filosofske i literarne sadržine, od kojih bih spomenuo "Kosovsku trilogiju“, "Trilogie kossovienne“, koju je objavila izdavačka kuća L'Age d' Homme, a koju čine "Le Kossovo dans l'ame“ (U duši Kosovo),  "Le Kossovo de l'absolu“  (Kosovo apsolutnog) i "Le Kossovo sur le calvaire“ (Kosovo na golgoti), vi ste u svijetu poznati i kao borac za očuvanje prvobitnog izgleda vrha Lovćena sa starom kapelom?

- Naravno, ne samo ja, nego i mnogo drugih, znanih i neznanih! Šta smo sve radili ne bili spasili Lovćen od bezumnih uništitelja, vođenih nekom nakaradnom silom, ali je sve bilo uzalud! U tu bitku sam uključio i Andre Marloa, a svoj glas protiv skrnavljenja svete planine Lovćen podigli su i Gabrijel Marsel, veliki hrišćanski filosof, Žan Kasu, pjesnik, Pjer Emanuel, pjesnik, član Francuske akademije nauka. U "Mondu“ sam objavio šestog decembra 1972. godine članak "Adieu a un sanctuaire“ ("Zbogom jednom svetilištu“). Krajem 1980. godine pokrenuo sam svesrpski Odbor za obnovu lovćenskog vrha i svetilišta, ali se nije mnogo odmaklo u radu zbog raspada zemlje. No, sve sam to stavio na stranice moje knjige "Borba za Lovćen Njegošev“, koja je ugledala svjetlost dana 2002. godine. Bitka za Lovćen je izgubljena, ali ja vjerujem da nije i borba i ubijeđen sam da će se naš narod kada-tada dozvati pameti i da će se na Jezerski vrh vratiti stara kapela. Da čudo bude veće - iako su komunisti u svoj grb Crne Gore stavili upravo  vrh Lovćena sa kapelom, njenim rušenjem oni su ga i oskrnavili!

Neumorni ste borac i za prava srpskog naroda?

-Prije šesnaest godina objavio sam u "Mondu“ članak pod nazivom "Justice pour les Serbes“ ("Pravda za Srbe“), koji se, na žalost, pokazao kao dalekovidan, jer i dan-danas nema pravde za nas Srbe. Moju borbu da svijet sazna pravu istinu o srpskom narodu gušili su svi oni kojima to nije odgovaralo, ali je bilo i onih koji su je, uprkos tome što su pali u nemilost, zdušno podržavali, Jedan od takvih je i bio general Pjer-Mari Galoa, heroj Drugog svjetskog rata, nekadašnji pilot, saborac i saradnih De Gola. On je javno podržao srpski narod onda kad su mnogi u svijetu pokušavali da ga satanizuju. On je u "Figaru“ objavio članak o jugoslovenskoj golgoti i raspadu, napominjući da je Francuska nekada učestvovala u stvaranju te državne tvorevine, a da je, eto, sada razbija! Sa njim sam se sreo zahvaljujući našem zajedničkom prijatelju, slavnom novinaru Pol-Mari de la Gorsu i narednih osamnaest ljeta, sve do  njegove smrti 2010 godine  uslijedila je zajednička borba za istinu o srpskom narodu. Kad nijesu htjeli da mu objave kakav članak o toj istini u francuskim novinama, onda je uporni i dobri general to činio u belgijskim ili švajcarskim listovima i časopisima. Njegov topli dom u Rembrantovoj ulici 8 bio je uvijek otvoren za nas Srbe i francuske prijatelje. Zato mu je i Bog podario sto godina života! Upokojio se u Gospodu uoči Gospođindana, 23. avgusta 2010. godine, u vrijeme kada sam boravio u Morači; međutim, u Manastiru Morača, na dan sabora održan je pomen i otpojana je "vječnaja pamet“ ovom velikom prijatelju srpskog naroda i roda! Moram obavezno i da spomenem  počivšeg Luja Dalmasa, viteza pravde i istine, nepokolebivog novinara, potomka jedne od najstarijih francuskih plemićkih porodica, koji je od početka podržavao našu bitku za istinu o srpskom narodu.

I, konačno, još jedna vaša velika bitka traje, a to je boj za spas Morače od izgradnje hidroelektrane i svega onog što joj može nauditi, kao i za njeno uvrštenje u baštinu UNESKA?

- Lomna rijeka Morača teče sredinom Crne Gore – sa njene lijeve strane su Brda sa svojim prostranstvima, sa desne je drugi dio, poznat i kao Stara Crna Gora, a pravo ispred je još nedovoljno ispitano Skadarsko jezero u koje gnjura, neki put mirno, po neki put valovito i obilno, ovisno od padavina i godišnjeg doba. To je, u stvari, žila kucavica Crne Gore i njeno bilo kakvo presijecanje je ravno rezanju čovjekovih vena! I ne samo nje, nego i ostalih naših rijeka. Priče o  tome da one mogu biti iskorišćene za proizvodnju električne energije su toliko neutemeljene, a sračunate samo na materijalnu dobit određene tajne grupe. Svjedoci smo, da uprkos, već postojećim hidroelektranama i termoelektrani, često dobar dio Crne Gore ostaje bez napajanja električne energije. To pitanje treba da se rešava na drugi, a ne na ovakav način!

Izgradnja hidroelektrane na Morači donijela  bi uništavanje flore i faune, potpuno umrtvljavanje ionako polunapuštenih sela i potpuno satiranje prošlosti i istorije ovog kraja! Inače, odbranu Morače podigao sam na evropski, ali, vjerovatno, i na svjetski nivo, naravno, po ocjeni drugih! Doveo sam u Crnu Goru Franca Vebera, jednog od najvećih zaštitinika priroda na svijetu, pravog filosofa prirode. Kada smo, aprila  1989. godine, bili u kanjonu Morače, zajedno sa mnogim našim i evropskim  novinarima on je bio zapanjen ljepotom kanjona i uzviknuo je: "Morača je katedrala vječnosti“! A tek kad je vidio, od snjegova nadošlu, bijelo-zelenu i pjenušavu rijeku Moraču, otrgnutu iz vragodolske udoline, bio je, naprosto, ushićen: "Morača je Betovenova simfonija“! Bio je oduševljen i ljepotom Manastira Morača, njegovih fresaka i ikona, izgovorivši da je on "molitva u kamenu“.  Iako smo Moraču doveli do čekaonice UNESKA, iako  samo čekamo poziv da uđemo u njene odaje, vlastodršci uporno odbijaju svih ovih godina da je zvanično predlože za ulazak, ali zato uporno obijaju pragove raznih bogataša i tajnih organizacija, koji bi uložili novac da je potope i naprave pogrom!  Pored toga, među prvima su jednu srpsku pokrajinu, jedan srpski dio zemlje priznali za lažnu državu, glasali su i da se primi u UNESKO, dajući tako glas da se dio srpske istorije, srpski spomenici preinače u tuđe.

O Morači sam objavio tri knjige – jednu na francuskom ,,L' eternite menacee da la Moratcha“ ("Ugrožena vječnost Morače, 1997), veliki zbornik "Odbrana Morače od potopa“, 2002 i poemu ,,Avet potopa nad Moračom“, 2010.

Kada ljeti pristignete u Ljevište, da li uspomene izviru kao Morača, da li se stropoštavaju iz srca i duše kao vodopadi Santrač i Sika?

- Naravno! Ne mogu, a da se ne prisjetim svojih najmilijih, oca Stevana, majke Milene i braće Veljka i Đorđija, koji je preminuo 2014. godine, a koji je bio čuvar i stanar kule Bećirovića, prava enciklopedija, poznat po mudrosti u ovom kraju. Prisjetim se i ostalih koji nijesu među nama i čini mi se da su svi gore na nekom od sazvežđa koja se tako jasno vide iznad Ljevišta i iznad Lole, vjerovatno na Orionu, koji tako dugo pluta nebesima tokom zimskih noći, kada su se, uz razbuktala, ognjišta, raspredale razne priče, uz pjesmu i šalu!

No, stalni boravak u svijetu uspomena može da znači i bijeg od stvarnosti, neku vrstu predaje, neko uljuljkivanje u zamišljenom svijetu. Postoje trenuci za uspomene, a i oni za stvarnost, bez obzira kakva je ona. Ja ću dolaziti u Ljevište, u Moraču, na obale moje rijeke, u moju Crnu Goru, sve dok to budem mogao i boriću se da neko ne oskrnavi to bogatstvo i uništi, jer mi svijetu, sem svoje bogate istorije, možemo ponuditi i ono što oni ponajviše  traže - netaknutu prirodu i pamet!

Fotografije: foto-album Komnena Bećirovića

Razgovor vodio i priredio : Milija Pajković

Intervju je objavljen 08. oktobra 2016. godine u elektronskim novinama ,,Espona”