Ivangradska br. 1, hotel Berane, sala Ivangrad, alternativni kulturni centar, kako reče u pozdravnom govoru beranski rizničar Adem Ado Softić, bili su domaćini promocije knige Jedna Gora.

Knjiga je promovisana u organizaciji Društva prijatelja Berana i Društva đaka beranske gimnazije, autora; rođenog Beranca Momčila Mujovića.

Nabrajajući  Momove poslovne uspjehe, Ado nije zaboravio da kaže: Sve što je u životu uradio, uradio je prije Gugla, pa danas daleko od njega i medija živi normalnim penzionerskim životom i uživa u  plodovima svog rada, zajedno sa svojim prijateljima i školskim drugovima, uz opasku da: ni tamo ispod Avale, ljubav prema Tifranu i Limu ne jenjava a daljina i vrijeme samo raspiruje taj plamen.

Prekaljeni novinarski bard Miško Stojanović u svom izlaganju podvlači: Mujović je uz neosporan lirski dar, u slikanju epske istorijske freske minulih vremena, uložio takođe mnogo nesporne erudicije i pročitane literature, o čemu govore mnogobrojne fusnote, od kojih se neke čitaju kao zasebne i dragocjene male priče i nastavlja: u pjesničkom prelistavanju istorije, Mujović nam otkriva  kako je njegov junak, crnogorski vladika i vladar, uspevao da i u takvim, dramatičnim i prevratničkim vremenima, sačuva i ojača svoju Crnu Goru kao samostalnu i  samosvojnu. Da ne bude samo bespomoćna slamka među vihorove.

Ovo je knjiga posvečena Sv. Petru Cetinjskom, za koga je akademik Branko Pavićevič rekao: On je razvio kod Crnogoraca smisao za rad i tišinu zemaljsku i pravoljubivost, za sveztinju časti i dužnosti, za uzvišeni humanizam, smatrajući da su to vječni zakoni.

Ova knjiga Moma Mujovića će kod čitalaca razviti ljubav prema jedinoj Gori, jer lik Petra I nije predstavljen samo kao istorijska ličnost, nego je to simbol duhovnosti, slobode i crnogorskog indetiteta, govori univerzitetski profesor dr Draško Došljak, pojašnjavajući, asocijacije na Petra I;  poslanice, dokument Stegu, bitke na Martinićima i Krusima.

Crnogorski pjesnik Gordan K. Čampar, podvlači Mujovićevu hrabrost (pisati na istu temu je odlika samo velikih, aludirajući na Poruke – Čeda Vukovića), i majstorluk u pisanju, jer sonet je stroga pjesnička forma, ne trpi suvišnu riječ, praznu patetiku ni jeftinu emociju. Zato je posebno snažno kada se upravo kroz njegovu disciplinu progovori o čovjeku čiji je život bio disciplina služenja, žrtve i odgovornosti.

Postoje knjige koje se predstavljaju i knjige pred kojima se zastane, knjiga soneta posvećenih Svetom Petru Cetinjskom pripada ovim drugim – onima koje ne traže samo čitaoca, nego tišinu, sabranost i svijest o tome pred čijim se imenom stoji.

Dragomir Dale Ćulafić iz svog ugla primjećuje: Napisati knjigu – roman od blizu četiri stotine sonata u najfinijoj formi pjesnikovanja, gdje su riječi birane, do savršenstva destilovane, danas je to ništa manje od čuda, što je pjesniku Mujoviću pošlo za rukom.

A pisati još o Petru I Petroviću, Svecu, a pri tom i stricu Njegoševom, nije li za pjesnika bio jedinstven izazov, nije li uzimanje olovke bilo isto što isukivanje mača i izlaska na bojno polje u borbi sa nadmoćnijim.

Pjesnik Momčilo Mujović je uputio riječi zahvalnosti učesnicima besjede i prisutnima, uz nekoliko prigodnih priča koje su u prepunoj sali izazvele veliku pažnju, a riječima: drago mi je da sam večeras sa vama, meni su Berane i Beranci uvijek u srcu.

Kroz ovu noć nas je vodila moderatorka Kristina Babić na način kako ona samo zna i umije.

Ovo posebno veče ukrasili su nam Nešo Lutovac sa pjesmama o Beranama i nenadmašna Nadida Omerović interpretacijom Još ne sviće rujna zora.

Posebna zahvalnost menadžmentu hotela Berane koji je besplatno ustupio korišćenje sale i organizovao prigodan koktel za sve prisutne.

Promocija ove knjige zato nije bila obično književno veče. Bila je susret poezije sa istorijom, duhovnog sa zemaljskim, današnjeg nemira sa jednom od najčvršćih vertikala crnogorskog trajanja.

Te večeri govorilo se o knjizi, stihovima i pjesničkom postupku, ali se između izgovorenih riječi osjećalo nešto veće od književnosti. Osjećalo se prisustvo jednog imena koje vjekovima obavezuje.

Zato je ovo bila promocija poslije koje se nije moglo otići samo sa utiskom da smo čuli dobre stihove. Prava vrijednost ovakve knjige počinje tek kada se posljednji sonet pročita i kada čovjek ostane sam pred pitanjem:

Jesmo li dostojni onih čija imena tako glasno izgovaramo?

Izvor: Odgovor.me