Dušan Zečević bio je ljekarski pomoćnik u ivangradskom Domu narodnog zdravlja koji je volio muziku i svirao trubu. Od osnivanja Kulturno umjetničkog društva „Dušan Bošković“ krajem aprila 1948. uključio se u muzičku sekciju koju je vodio Srbo Veličković i postao stalni član njegovog bleh i džez orkestra, sve do sredine decembra 1952. godine kad je Lim pomahnitao i riješio da sruši most.
Po njemu su se već bile pojavile pukotine i samo se čekao trenutak kad će stopa da poklekne pod udarima razularenih limskih talasa. Dušan je bio na radnom zadatku i morao je da pređe na drugu obalu kako bi u centru Harema dao injekciju nepokretnoj pacijentkinji.
Na putu ka Haremima most se još dobro držao. Uspio je nekako da ga pretrči i pređe na heremsku stranu, međutim, u povratku se stanje promijenilo. Dok je on završio sa davanjem injekcije i vratio se do mosta, stopa je već bila načeta a okupljeni građani sa druge obale dovikivali su mu uspaničeno da ne pomišlja na povratak tuda već da se vrati preko starog drvenog mosta kod Doma zdravlja.
Dušan je razmišljao nekoliko trenutaka i procjenjivao situaciju a onda se ipak odlučio da pretrči.
Bio je 18. decembar 1952. godine, uoči Nikoljdana. Dušan Zečević šepao je na jednu nogu i to mu je otežavalo i usporavalo hod. Njegova procjena da će uspjeti da stigne nije uzela u obzir tu činjenicu i na svega desetak metara od obale, kod prve stope mosta na gradskoj strani otvorila se pukotina, betonski blokovi su se razdvojili i poletjeli u vazduh a Dušan se našao među njima bez tla pod nogama. Poginuo je stravičnom srću.
Dok je propadao u talase Lima, betonski blokovi luka i stope mosta su se okretali i udarali jedan o drugi da bi mu u jednom trenutku dvije betonske gromade na očigled okupljenih Ivangrađana bukvalno otkinule glavu. Djelove njegovog tijela i odjeće nalazili su kasnije na obali kod Taluma i na samom ulazu u Tifransku klisuru.
Tog Nikoljdana 1952. čitav Ivangrad bio je u žalosti. U Kulturno umjetničkom društvu vladao je muk.
Na dan Dušanove sahrane drugovi iz orkestra na čelu sa Srbom Veličkovićem okupili su se ispred prostorija Društva u novim crnim uniformama i sa instrumentima. Odlučili su da muzikom isprate na posljednje putovanje svoga člana, druga i prijatelja, trubača Dušana Zečevića.
Tog Nikoljdana na gradskom groblju Škriljevica u Ivangradu, kao u sred Nju Orliensa, na njegovom grobu orkestar KUD-a “Dušan Bošković” svirao je posmrtni marš.
Tekst i foto Adem Ado Softić
Tekst preuzet iz 19. broja časopisa “Nova Sloboda”
