U ovom kazivanju  sličnost sa ma kojom državom, carevinom, kraljevinom, kneževinom na svijetu, kao i sa ma kojim vladarom, potemelju je isključena, a ako je neko pronađe, onda ju je uključio...

Nekada davno, ali i ne baš tako davno da bi to davno bilo i pradavno, zbio se jedan veliki rat, prava ratina i to svjetskih razmjera! Taj rat, pored mnogih velikih i jakih carevina i kraljevina, zakačio je i jednu prekrasnu kraljevinu, smještenu pored sinjeg mora, a zalijepljenu za padine, proplanke, visoravni i ledine ispod  gorostasnih planina, brda i gora.

Tokom tog rata, u toj kraljevini, nije se znalo ko pije, a ko plaća, njeni su se stanovnici tukli, makljali i ubijali najviše između sebe, a najmanje protiv napadača i kad se vojevanje okončalo, umjesto prijašnjeg kralja zasjeo je na tron neki samozvani car kojeg su tu doveli vladari nekih drugih  carstava i kraljevina, jer im je tako odgovaralo u tom trenu, koristeći nove dvorane da ga ubace u pjesmu, legendu i u narod i da tako naprave i carevinu!

Niko iz tog carstva, pa ma kako i koliko da je bio znavetan i pametan, nije znao odakle je stigao car, niti je imao pojma ko su mu bili otac, majka, sestre, braća, ujaci, bake, djedovi, tetke, strine, pradjed, prabaka, čukun djed, čukun baka, ama baš niko nije znao nikog od njegove vjerovatno mnogobrojne i zašto da ne, veoma radosne rodbine, ponajviše zbog toga što su iznjedrili takvog bratstvenika i plemenika! 

Car je bio zanimljiv, mora se priznati, volio je da oblači najskuplja ruha i da se pokazuje takav narodu, skrojeno mu je i carsko posebno odijelo, a uz to je i obožavao da putuje po carevini, a i svijetu; za te potrebe je imao svoja prevozna sredstva, spremna da ga vozikaju kad god mu se ćefne; šta sve nije volio i radio car - i svirao je, majstorisao u svojim radionicama, fotografisao, a u slobodnom vremenu je odlazio u lov, donoseći najveće trofeje, što mu i nije bilo teško, jer su jadne životinje umjesto njega ubijali ponajbolji lovci carevine koji su bili vješto sakriveni da ih niko nije mogao opaziti. A u svojem ogromnom vrtu imao je pored dvorana i razne vrste životinja, te glodare, pa torbare, sisare, gmizavce, bilo je tu i živine, sakupljene iz cijelog svijeta.

Inače, car je slabo znao da besjedi, pa i da čita govore i govorštine koje su mu pisali dvorani zaduženi za to, ali ponekada i dvorske lude i ostali dvorski dokoličari. Znao je on tako satima i satima da čita, ili, bolje rečeno, da sriče, a narod da pomno sluša, jer bi im u protivnom glava letjela sa ramena, a da niko pametni nije znao šta je htio da kaže i da saopšti!

Jedna od najpoznatijih rečenica koju je izgovorio, bila je:,, Mi danas imamo ono što mnogi nemaju. Mnogi imaju ono što mi nemamo. Ali to nije važno.“

Car, njegovi mudraci, polumudraci, lude, varoške i seoske budaletine učinili su sve da u narod uđu i njihove, kako su ih nazvali, tekovine. A kakvih je tu samo bilo tekovina, te ovih, te onih, te onakvih, ma, more, svakakvih! Baš ono - tekovinske tekovine!

Jedna od značajnijih, a u koju su, između nas budi rečeno, polagali velike nade, bila je tekovina ,,bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“. Iako je u pređašnjoj kraljevini, onoj koju su oni nazvali ,,trulom“, živio, mahom, jedan te isti narod, sa raznim vjerama, uz nekoliko manjih pristupnih skupina, car i njegova svita su ga sad svojski usitnili, kao, recimo, kupus za salatu. Bože moj, koliko je tu ispalo naroda i narodnosti, pa novih grupa, podgrupa, grupica, uh, toliko da se svi oni ne bi mogli nagurati u znatno veću carevinu od ove.

Narod kao narod, nije se više kleo ,,života mi majkinoga“, ,,očevog mi života“ , ,,duše mi moje dobre babe“, ,,đeda mi“, ,,brata mi“, ,,sestre mi“, nego se pozivao na ,,bratstva mi i jedinstva našeg naroda i narodnosti“, ,,e ostao bez bratstva i jedinstva, te to tako nije bilo“...

A tek mnogi pjesnici, pisci i ostali umjetnici, pa naprosto su se takmičili i nadmetali u pisanju oda caru i družini, s velikom željom da postanu sastavni dio lektira. Kakvih je tu bilo stihova, proze, nadahnutih i ravnih onim koje su sastavljali pastiri dok su čuvali ovce, krave i koze. Snimani su i filmovi o caru, sviti, njihovoj lažnoj borbi tokom rata, a režiseri su krali dosta toga od poznatih filmadžija iz drugih velikih carevina.

Uvlakači i ostali podvirepovi  sa dvora i okolo njega, dosjetili su se kako da se umile caru, pa su za njegov izmišljeni rođendan osmislili posebnu zabavu i priredbu. Napravili su čak i ukrašenu drvenu močugu, pa je ona nošena kroz čitavu carevinu, a noćivala je u seoskim zadružnim domovima, uz prigodan kulturno-umjetnički program, igrokaz i stražu, naravno.

Kad bi se tako nanosali kroz cijelu carevinu, sve se završavalo na velikoj ledini ispred dvorca, gdje su bile napravljene i ogromne tribine, a na vrhu one glavne sjedio je car, uglavljen na zlaćanom prestolu, a pored njega carica, zdrave i prirodne ljepote, koja je prije tog napretka bila pisarka u njegovoj sobi za rad; oko njih su se šepurili kao paunovi novopečeni velikaši sa suprugama, svi svečano uparađeni.

Inače, za glavnog nosioca vaspitne močuge određivani su najbolji omladinci i omladinke carevine. Kakve bi grdne muke doživjeli nosioci te komadine izrezbarenog drveta dok bi se pentrali uz stepenište, korak po korak, nebu pod oblake, pravo ka njihovom omiljenom caru, kojem su mnogi tepali i pjevali ,,ljubičica plava“, neki put ,,ljubičica bela ili bijela“, ,,narodno blago“.

Kad bi nekako stigli  ispod njega, stepenik-dva niže, onda su jošte više gubili dah i razum i jedva su izgovarali riječi zdravice koje su prije toga danima i noćima, uz pozornost porodica i nadzornika, bubali i učili naizust. Car bi preuzimao močugu i ljubio bi ih, nešto slađe, duže, jače ukoliko je bila u pitanju lijepa omladinka.

Dotle su se dolje, po ledini, batrgali mladići i djevojke, boreći se sabljama i mačevima sa zamišljenim spoljnim i unutrašnjim neprijateljima carevine, izvodeći skladne pokrete uz svirku i pjesmu, kojom su se kleli u vjernost svojem caru i napominjući da nikada neće skrenuti sa njegovog puta i da treba da vazda računa na njih. Car je bio zadovoljan i izrekao je jednu od svojih brojnih izreka:,, Sretna je zemlja koja ima takvu omladinu“.

Carevina se sastojala od šest kneževina, a najveća i najmoćnija od njih je imala u svojem sastavu i dvije župe; tako je ona spriječena da se  može osiliti, i ne daj, Bože, okrenuti leđa caru. Na čelo kneževina, car je postavio svoje omiljene poslušnike-kneževe. Da bi svijet pomislio kako je u njegovoj carevini sve pitanje zbora i dogovora, da bi ga prevario, naredio je da nekoliko njegovih dvorana, najviše zaslužnih za njegov dolazak na presto, a i za mnoge zločine, inače ,,borce“ iz pećina i soba, proglase, tobože njegovim protivnicima i njegovog načina vladavine.

Naravno, treba napomenuti, da su, na samom kraju svjetskog rata, njegovi soldati i dželati pobili mnogo pametnih, hrabrih i bogatih vitezova i to zavezanih, mahom. Iako su se bili izbavili jada i čemera i prešli u jednu susjednu carevinu, njih su izdali vojne glavešine iz jedne treće ostrvske kraljevine i predali carevoj vojsci u kojoj je, inače, bilo dosta nepismenih i zločinački raspoloženih seoskih i varoških leziljebovića, od kojih su poslije mnogi, da čudo bude veće, postali i generali.

Pored njih pobili su i dosta svještenika, monaha, crkvenjaka, porušili mnoge crkve, manastire i hramove - car ih zbog nečega nije volio, pa je i zabranio da se upražnjava vjera. Posebnu bitku je vodio protiv pametnih i stručnih, kao i bogatih seljaka, jer mu nikako nijesu odgovarali, ali, naravno, ni njegovim sledbenicima, dok su mu miljenici postali radnici ili kako su govorili ,,radnička klasa“.

Otvaranjem fabrika, koje su unaprijed bile osuđene na propast, sela su postala prazna i tako je osjetno  smanjena proizvodnja sopstvene hrane i neko se dobrano ovajdio od nepotrebnog uvoza i svega ostalog što je naišlo potom.

Car sa doušnicima, kao i podvirepovima od naučnika i ostalom družinom, ostaće zapamćeni i po posebnom izumu carevine - naime, uveli su samoupravljanje, pa su mnogi iz svijeta pristizali da se lično uvjere kakvo je to čudo, kakva je to tvorevina, kad postoji carevina, a u njoj se, navodno, samoupravlja. Čudilo ih je, između ostalog, i to - kako mogu pametni, manje pametni i budale, svi na gomilu, a da samoupravljaju?

Sem toga, car je i sa nekim bjelosvjetskim carevinama i kraljevinama osnovao nesvrstani pokret. Naravno, oni, koji su sačuvali pamet i razum, pitali su se, kako neko može biti nesvrstan, a, eto, svrstava se!

Elem, svaka kneževina, a i dvije župe pride, da bi se još više dodvorile caru, nazvale su  po jedno od svojih naselja i utvrda po  njemu. Tako je car, pored vila, zlata, srebra, dobio i svoje gradove i utvrde, uz brojne spomenike po njegovom naličju i obličju. Doduše, ne treba za to kriviti samo cara, caricu i njihove prirepke, nego, prevashodno, i većinu naroda kojem je sve to i odgovaralo, jer su uz puzanje i klečanje ispred prestola, uz poniznost prema vlasti završavali ono šta su naumili...

Međutim, iako je carevina svečano proglašena, ustoličena, zamiješana i promiješana u Jajcu, u jednom živopisnom i krasnom mjestašcetu, tom naselju je nanesena nemjerljiva nepravda, jer nije ponijelo carevo ime, kao što jesu neka naselja, pa su se nazivala - Carev Koren, Carevo Uže, Carev Drvljanik, Cargrad, Careva Kiselica, Carevo Velevo, Carevo Gorenje i Carev Vrbak i to u svakoj kneževini i župi. 

Ko to zna zbog čega je oštećeno Jajce - možda je caru, njegovim podanicima i onima koji su ga stvorili i izmislili, smetalo to što se to mjesto zvalo samo tako obično, Jajce, a ne, recimo, makar Jaje, odnosno  Jajetina ili Jajčina ...

Pa, ruku na srce, i nije baš nekako bilo zgodno da jedan takav gospodar, kojeg i dan-danas neki slave i spominju ubjeđujući ostale da je bio pravi raj dok je vladao, dobije uz svoje ime, odnosno nadimak, naziv varošice, koja se naziva samo Jajce. 

U međuvremenu, car je morao, onda kad ga je pritislo breme godina, da ode na onaj svijet, u pakao ili raj, ko će to sada znati! Iz njegove kneževine, koja se graničila sa jednom drugom carevinom, a gdje se, navodno, liječio, doprla je kratka  vijest:,,Umrl je naš car“! Iako je bio prilično star i oronuo, niko nije htio da povjeruje da je utihnulo srce njihove ruže kalemljene, najvećeg sina svih narodnosti, nenarodnosti, narodnih manjina i većina i još kako su ga već sve nazivali.

Na njegovu sahranu stigli su mnogi carevi, kraljevi iz bijelog svijeta, da bi pokazali narodu da nastave tim putem koji je i njima odgovarao, a većina njegovog puka i naroda se utrkivala ko će bolje da plače, cvili i škrguće, pa je čak i razmišljano da se napravi veliko takmičenje u tome. Narodni pjesnici i epsko-lirski pripovjedači, a uz njih i neki pjevači, sastavili su krilatice:.. I poslije cara, car“, ,,Car, to smo svi mi“ i tako dalje, koje su opšte prihvaćene i jedno vrijeme su se proučavale u školama, u sklopu opštenarodne odbrane i samoodbrane.

Nekoliko narednih godina, na dan njegove tobožnje smrti, jer se uveliko pričalo da je naš veseli car, u stvari, preminuo kasnije, pištale su i cičale sirene ožalošćeno-raspamećenih vatrogasnih društava i to kroz cijelu carevinu, prepadajući narod, stoku i ptičice.

No, kao i u svim bajkama, a, bogami, i u životu, malo po malo i carevina je počela da se raspada, zato što je pristiglo vrijeme da se vraćaju  dugovi koje je car napravio svih tih godina, da bi ugodno živio sa svojom svitom, pozajmljujući iz kasa stranih država. Sve se to odjednom sručilo na obično stanovništvo i počeli su da im zakidaju na platama, penzijama, na svemu.

Uz sve to, carevi nekadašnji omladinci i omladinke, novopečene velmože i ostali jurišnici, krvavo su zaratili između sebe, svojski su se pomlatili, uz dosta pogibija, porušili su i popalili mnoge gradove i sela i tako je sve otišlo na doboš, zajedno sa ,,bratstvom i jedinstvom“, tekovinom koja je naprosto istekla kao voda iz prslog vrča.

Nestale su i careve slike izvješane po kućama, prodavnicama, krčmama, ustanovama, kao i nazivi gradova, sela i ulica sa njegovim imenom. Čak i oni koji su se kleli u njegovo ime i ridali kad je umro, derući se da ih svako čuje, a naročito oni zaduženi za to, kako im ga je žao više nego li da im je umrla majka ili otac, okrenuli su ćurak naopako i počeli su da pišu i pripovijedaju protiv cara, njegovog lika i djela, zadržavajući, naravno, duh i dah njegovog načina razmišljanja i vladavine, jer su se bili poprilično omrsili o carski kazan i narodnu ćesu.

Da bi zavarali svijet kako su raskinuli sa carom i njegovim načinom vladavine careve tajne službe koje nikada nijesu prestale sa radom  počele su da osnivaju razne političke partije i partijice i da u njih ubacuju svoje članove, stavljajući ih, čak, i u glavna njihova tijela, a često i na čelo, pri tom postajući, čak, i ,,veliki vjernici“.

U međuvremenu, počeli su da se oglašavaju i carevi  oficiri, razni akademici, lažni i stvarni, pa kuvari, poslužitelji, sobari, lakeji, baštovani, nekadašnji i sadašnji obaveštajci i špijuni, mnogi drugi znani i neznani, pa čak i oni koji ga nikada i nijesu vidjeli, izmišljajući sijaset priča i pričica o svojem vođi, pokušavajući svim silama da ga i mrtvog i hladnog nanovo usade u svijest naroda.

Naravno, u svojim besjedama nijesu zaboravili ni njegovu ojađenu caricu. Pozvane su u pomoć i razne bake, deke, a i ostali,  pa su svi su horski započeli  da kukaju i zapomažu u mnogim javnim i običnim nastupima za vremenom kad je car vladao, napominjući da je tada bilo sve dobro i lijepo, potaman, da si mogao da spavaš gdje hoćeš, da se liječiš besplatno i školuješ, da si mogao da dobro živiš od plate, da je bila velika zapošljenost, da je pasoš carevine otvarao granice mnogih zemalja po svijetu, što mnogima liči na istinu, ali je u stvarnosti bilo sasvim drugačije, jer su to mogli koristiti samo podobni i vjerni carevi pobornici.

Najvatreniji obožavaoci i sljedbenici cara i njegove vladavine, kao i njihovi nasljednici, počeli su opet da piskaraju i izmišljaju, a neki od njih i da  se  okupljaju, onamo gdje im je i vazda bilo mjesto, gdje se, u stvari, i začela ta carevina - u Jajcu.

Naravno, treba ih i shvatiti - bilo im je dobro i ugodno u tom vremenu, dok su jahali na grbači običnog naroda. Sve im to i ne treba zamjeriti, jer je uobičajeno da neko voli one carevine i one kraljevine u kojima si mogao da živiš dobro uz malo rada, a uz dosta podobnosti kao posebne odrednice, kao i od prazne priče i još od mnogo čega drugog sličnog, da voli onog cara ili kralja koji mu je to i omogućio, kao i njegove vjerne dvorane, ali svima njima, bez izuzetka, treba svakako zamjeriti to što, već jednom, mjesto u kojem su promućkani ne prozovu onako kako i treba - CAREVO JAJCE!

Milija Pajković

Ilustracija: Milija Pajković