Mi smo ti jedan pravi ratnički narod, u to nema nikakve sumnje, pa smetalo to nekome ili ne, svejedno! I to oduvijek! Od iskona. Svoji na svome!

Tokom većine svoje istorije nikog nijesmo napadali, što možda i nije bio najbolji izbor, ali o tom potom i  nekom drugom zgodom. Ratovali smo, naravno, najviše zbog sebe, međutim, često i zbog drugih. Malo je kod nas bilo mira! Nema ledine, polja, oranice, planine a da nijesu zaliveni krvlju i našom, ali i onih koji su bili neprijateljski nastrojeni prema nama. Svi ti koji su nas napadali nijesu dobro prošli i nijesu uspjeli da ostanu i da se nastane za stalno na našoj vjetrometini.

Zato smo kroz vjekove imali i svoju vojsku. A vojska kao i vojska, imala je svoje zakone, red, disciplinu i poredak. Kakve su to bile vojske, kakvi su to bili vitezovi, junaci, rodoljubi, bez mane i straha, spremni da se suprostave svim vojskama, hordama i silama,  orni da premoste čak i okean da bi se borili za svoju otadžbinu. Nije im bilo ništa teško, a nije mogla ni jedna vojna sila da ih uplaši i zaplaši, taman posla!

Za neke je vojska, i u ranijim i skorašnjim vremenima, bila odlazak u ,,svijet“, neki su se i prvi put odvajali od svojih porodica i sela, mnogi su uzimali oružje prvi put u ruke, ako se ne računaju praćke, kamenje, toljage, a za neke je ona bila obično gubljenje vremena i to onog predviđenog za mladalačko uživanje u životu.

Odlazak u vojsku je označavao i određenu potvrdu izuzetnog zdravlja, onog fizičkog i onog psihičkog, pa su se na svim ovim našim prostorima, sada i razdijeljenim, svugdje bez izuzetka pravili ispraćaji u vojsku. Negdje se to obavljalo u najvećoj sobi kuće, zavisno od vremenskih prilika, pa i u stanovima, a često je i iznajmljivan veliki šator sa dosta krpljenih rupa od ispucanih metaka iz pištolja, pušaka i karabina koji se postavljao u dvorištu.

Al' se tu jelo, pilo i igralo. Uhhh! Do pod nogu, što ono kaže naš narod. Često su na ta okupljanja pristizali nepoznati i nepozvani gosti, samo s jednom jedinom namjerom - da se dobro najedu i napiju. Uz darove za budućeg redova, uz vunene bjelače, prsluke, donosila se i zdravica, flaša stare domaće gromovače; kako se kvarilo društvo, a uz njega i pomalo narod, bilo je i onih koji su umjesto rakije donosili flašu obične vode, neki put zamućenu šerbetom, da bi izgledala kao da je iz starog hrastovog ili dudovog bureta, a u koverte gdje su trebali da stave novac za vojnika, da mu se nađe, stavljali su izrezani papir veličine papirnate novčanice. Muzike su treštale po vazdugu noć, a na kraju su se i lile suze zajedno sa majkama, bakama i strinama budućih vojnika, suze rastanka.

U vojsci su oni kojima je škola bila slabija strana života dolazili besplatno do vozačkih dozvola, zatim do nekih zanimanja kojim su mogli da se bave i kad izađu iz nje. Oni kojima je bila jednolična ishrana kod kuće, mogli su da sada jedu i neka jela za koja su prvi put čuli, slično onome kao kad su nastupila vremena fabričkih restorana. A i pored svih tih jela, kad se sve svede pod konac, najviše priča ostalo je o čuvenom vojničkom pasulju, iako im je to jelo bilo često na jelovniku kod kuće.

U tom pređašnjem vremenu kad su filmovi, književnost, muzika i umjetnost, pa i poimanje sporta uopšte bili dosta različiti od ovih današnjih, kad bi se mladići susreli na svojim posebnim mjestima na korzou, u određenoj kafani koju bi izabrali zbog lijepe konobarice, dobre hrane i ostalih ugođaja, na žurkama, igrankama, uobičajene i neizostavne prigodne  priče tekle su ovim redosledom - prvo su se  pričali najnoviji vicevi uz smijuriju, svaki dan novi vic, zatim su slijedile priče o izmišljenim i stvarnim susretima sa ljepoticama, uz obavezno ,,kako me gledala, ludi za mnom“, ,,poludjela je za mnom načisto“, ,,odlijepila je“, ,,samo prstom da maknem došla bi k'o maca“, ,,proganje me“, pa je onda na dnevnom redu bilo i prepričavanje filmova koje su gledali, zatim osvrti na knjige koje su pročitali u skorije vrijeme, slijedile  su rasprave o muzici sa pjevušenjem hitova i na kraju su, kad bi se sve to pretreslo i raščlanilo, prelazili na priče za popodnevni odmor ili laku noć, na one čuvene nenadmašne priče iz vojske, istovjetne na svim prostorima, upravo kao da ih je isti pripovjedač izmislio ili ispričao.

Bile su tu priče o svemu i svačemu, sa obaveznim prizvukom bajki, narodnih umotvorina, legendi i izmišljotina na kojima bi im pozavidjeli i mnogi pisci, najprije o tome da su svi igrali fudbal za prvi tim garnizona, da su obavezno pikali loptu zajedno u timu sa nekim državnim reprezentativcem ili u najmanju ruku s nekim prvotimcem naših najboljih klubova, bilo je tu skazki o driblinzima i pohvalama sa njihove strane, kazivanja da su pobjeđivali u trkama i krosevima, da su bili najbolji u jutarnjoj gimnastici, da su u čizmama skakali u dalj preko šest metara, a neki bi nagurali i preko sedam, tu su bile legende i o tučama, poznanstvima sa glumcima, pjevačima.

Ta priča je trajala dugo, jer su se mnogi bez reda ubacivali u razgovor, odgovarajući pričom na priču, koja i nije stizala da se ispriča onako baš do kraja, a to ti  je sve ličilo na lokomotivu koja bi htjela da povuče mnogo više vagona nego li je to propisano i moguće.

Nizale su se priče o tome ko je više hvatao ,,krivina“, ko je imao više drugova iz raznih krajeva.

- Bio je sa mnom u četu neki Lajoš, Mađar iz Vojvodine, mislim da je bio iz Sente. Bio je veliki pecaroš i poznat po  bogatim ulovima. Bio je debeo i riđ, sa istim takvim brčićima. Pošto je stalno pričao kako je ponajbolji pecaroš u cijelu Sentu i okolinu, dosadi to mene, razumijete  me, a kako nam je kasarna bila blizu rijeke ja mu kažem:,, Oli da se kladimo u gajbu piva za sve nas da ću upecat soma koliko je sjutra od preko pedeset kila“? Poče se on smijat' i iz prve pri'vati opkladu. Pravo da vi rečem nije mene pravo što se on tako kesi, ali pomislim u sebe ,,čekaj ga ti, brale do sjutra, pa ćeš onda vidjeti, ne znaš ti ko je Ljoka, stari pecaroš, koji se navadio riba ko zubar zuba“. Jedva ti ja tako čekam da se razdani, a čim zora, pravo nas dvojica i neki Joco iz Sombora u patrolni čamac i ćeraj. Nije prošlo mnogo vremena, pa jedno frtalj sata, kad ti zatrza. Trza to, trzam ja, trza to, opet ja. Auuuu, tog cimanja i te bitke, braćo. U jedan vakat izvadim ulov kad imaš šta da vidiš, majko moja mila, som od jedno tri'es kila, možda koje manje beči u mene. Smaknem ga ja sa udice i puštim natrag, a Lajoš ne vjeruje. ,,Što ga pušti, bre, dobili bi nagradno za njega“? Opet zabacim, trgnu udica, ja zateži, ta ala u vodu zateži, a u jedan vakat ga izvuko' - braćo moja, som od tri metra, a kad smo ga vagali potoljek, tegnuo je preko sedamdeset kila s repom, perajima i ušima. Čitava kasarna jela ga je tri dana i srkala čorbu od njega. Kuvar nam je bio čudo od kuvara, neki Janez, Slovenac iz Ptuja, bio je u civilistvu šef kuhinje nekog tamo njihovog poznatog hotela.

- Dobiste li nagradno?

- Dobismo matrak. Briga vojsku za somove.

- A kupi li Lajoš barem gajbu piva.

- Kupi, kupi, bez riječi.

- Dobro je barem to.

Ili:

- Kad smo bili na terenu, a radili smo put za neko selo, odjednom se zaustavi kamion koji nas je prevozio. Ni makac. Izađe vozač, neki Sajko, mislim da je bio iz Kragujevca ili nekog sela pored, nije to sad ni važno, otvori haubu i poče da nešto pregleda. Izađemo i mi da protegnemo noge, znaš na prikolici ispod cerade sjedimo na drvenim klupama pa utrnimo. Kaže Sajko:,,Da neko ode natrag, a trebalo je tome ko bi krenuo najmanje sat i po vremena za to, da zovne mehaničare, ovo je neki teški kvar, a pregledao sam jutros i gorivo i ulje, sve je more bilo u redu“. Sa nama je bio i potporučnik, tek izašao sa akademije, Vinko, sjećam se, zvao se baš Vinko. Hvata se čo'jek za glavu. ,,Druže, potporučniče, obratim mu se ja, sa vašim dopuštenjem ja bih pogledao motor“. ,,Izvoli druže vojniče, kako ono bijaše“?. ,,Tasković, druže potporučniče“. ,,Izvoli druže vojniče Taskoviću“. Popnem se i zavirim u motor. Nije prošlo ni minut i ja kažem:,,Neka drug Sajko upali makinu“. Sajko se obrati potporučniku Vinku:,, Druže potporučniče, dozvolite mi da upalim kamion“. Nasmije se potporučnik:,, Nemoj vojniče da zapališ kamion, nego uključi mašinu“. ,, Druže potporučniče, dozvolite mi da uključim mašinu“. ,,Ma dobro, bre, ja se to šalim, pali motor“. I poče da radi motor iz prve.

- A majstor si ti bio oduvijek - dobaci  neko zalijevajući se pivom.

- Rođen za to i to ti je to. Nego dobili neku pohvalu ili nagradno.

- Ništa, dobih mafiša, onaj potporučnik dobio prekomandu u drugu kasarnu i slikaj se.

I tako u nedogled i sve takve i slične priče, sa ukusom anegdota, viceva, hvalisavosti i laže, koje, srećom, ne mogu nikom da naškode, sem da ga ugnjave ako se učestano ponavljaju, a, kad se sve ovako natetane sagleda, bogami se i te kako ponavljaju, naročito, ako se kazuju uz vino, pivo ili rakijicu, sa okusom vojničkog pasulja, drnča, SDO, odnosno suvog dnevnog obroka, tetovaže ,,JNA“, IKOM-a, to jest, pribora za šivenje koji se sastojao od igle, konca, ogledala i maramice, PS-a, Pravila službe, peesa, atomskog s desna, ostav, gušterovog leta, guštera, džombi, ćebovanja, biciklice, prijatno decembar ili neki drugi mjesec dolaska u vojsku, sitnooo...

U našoj varoši, u njenoj širokoj glavnoj ulici, na njenoj desnoj strani gledano iz pravca juga, sagrađene su poslije rata, bogami, pa htjeli mi sve da kažemo da su ljepotice, a ono, da budemo istiniti, u stvari, poprilično ružnjikave zgrade, preslikane ko zna od koga i smišljene ko zna u čijoj glavi, onako na brzinu, smadrljane što bi se reklo;  nekoliko kuća iz starih vremena pretvorene su u apoteke, prodavnice i knjižare.

U jednom od malobrojnih takvih sačuvanih zdanja, u prizemlju, nalazila se krojačka zadruga ,,Uzor“; u jednoj prostoriji su bili muškarci, a u drugoj žene. Može se slobodno reći da su oni bili ponos varoši i za primjer, krojači i krojačice od ugleda, koji su odlično poznavali svoj zanat, a mogli su da sašiju odijela i haljine po najnovijoj modi. U muškom dijelu su radili najbolji varoški krojači, od kojih su neki zanat bili ispekli kod poznatih krojača prije rata; tako su uz pjesmu, šalu, šili: Merid, Gligo, Šajko, Rajlo, Vejo, Mensur, Bogivoje, Aleksandar i mlađani šegrti.

Bili su puni duha, istinski veseljaci, spremni da se našale i na svoj i na tuđi račun, ali sve u granicama pristojnosti. Šajko je bio loptač, a igrao na mjestu desnog beka u prvom timu najboljeg varoškog kluba, u istom timu na mjestu desnog krila igrao je Vejo, Gligo je bio muzičar, svirao je flautu u mjesnom duvačkom orkestru, Merid i Bogivoje su bili avio modelari, a svi i članovi kulturno-umjetničkog društva ,,Tamburica“.

Merid je bio prava maskota varošice, poznat po tome što je fudbalsku publiku uveseljavao u poluvremenu prvenstvenih i prijateljskih utakmica na stadionu koji je sagrađan na mjestu gdje su bile oranice zasađene pšenicom. To su bili trenuci koje su željno iščekivali dječaci koje su očevi vodili da posmatraju loptačke susrete.

Kružni let Meridovog malenog motornog aviona  izazivao je lavu oduševljenja kod njih, ali i kod starijih. Srećan je bio i Merid, a srećni su bili i ostali, a on je tako sa svojim aeroplanom postao sastavni dio djetinjstva tih generacija, a neki od njih postali su i dobri fudbaleri, zahvaljujući, između ostalog, gledanju utakmica, a neki i piloti, padobranci i jedriličari, zahvaljujući upravo Meridu.

Merid je inače bio nižeg rasta i dobrodušan po naravi, pa je znao da klincima objašnjava  dosta toga u vezi modelarstva, koje je jedno vrijeme bilo uzelo velikog maha u varoši. Merid, kao i dosta njegovih drugova i prijatelja nije mnogo putovao, ne računajući sporadično tumbanje po crnogorskim drumovima, mahom kamionima i starinskim autobusima, tih šezdesetih godina prošlog vijeka, kad je odlazio na smotre i takmičenja iz avio modelarstva.

Dobro,  zapitaćete se, a u pravu ste samo da znate - pa čemu sad ovakva priča i kakve veze, pobogu, ima ona sa onim uobičajenim pričama iz vojske?

E pa da vas ne držim u nedoumici - ima, ima.

A, evo, i kako!

Najduže Meridovo putovanje, a i odvajanje od varoši i svojeg toplog doma bilo je ono do crnogorskog primorja, gdje je i otputovao da bi služio vojsku. Kad bi krojači započeli svoje priče o raznim doživljajima, Merid je samo pričao o tom vremenu boravka u vojsci i samo je spominjao drugove koje je tamo upoznao i s kojima se družio. Tako je iz dana u dan ponavljao imena i prezimena Štefana Tandrke, Gradimira Konjuha, Jelenka Belotija, Jova Petrovića i Rista Jovanovića, s kojima je bio nerazdvojan.

Tako, čim bi došao red na njega da nešto ispriča, on bi započinjao:

- Kad sam bio u vojsci najviše sam se družio s Štefanom Tandrkom, Gradimirom Konjuhom, Jelenkom Belotijem, Jovom Petrovićem i Ristom Jovanovićem. Kakvi su to bili drugari, majko mila.

I tako su i krojači, i šegrti, ali i krojačice veoma brzo zapamtili sva ta imena i prezimena i njihovi likovi, jer ih je Merid veoma živopisno i slikovito dočaravao, svakodnevno su treperili i lelujali  između ,,singerica“, poznatih miraznih šivaćih mašina i ,,bagatica“.

U zadrugu, koja je kasnije postala ,,Modni salon“, u istom sastavu, često je navraćao maleni Kićun, sin jedinac Blagote, poznatog varoškog pekara i ćevabdžije, koji je živio, takođe, u glavnoj ulici, kojeg je živo privlačila šala i pjesma koju su vješto i znalački znali da izviju u zrak i krojači i krojačice. Pomno je upijao u sebe sve te pjesme, priče, šale i malo pomalo i on je naučio imena i prezimena Meridovih drugova iz vojničkih dana.

Tako su ga krojači, naročito kad bi neko sa strane upao kod njih,  pitali:

- Kićune, Kićo, koji su to, bogati, Meridovi drugovi iz vojske?

- Štefan Tandrka, Gradimir Konjuh, Jelenko Beloti, Jovo Petrović i Risto Jovanović - sipao je imena i prezimena kao kečeve iz rukava Kićun, stojeći u mirnom stavu kao pred nekom važnom ispitnom komisijom.

Krojačka zadruga više ne postoji, svi njeni krojači i krojačice, zajedno sa dobrim Meridom, kroje rajska odijela i odežde, nema više ni aviona da svojim letom uveseljava dječurliju na utakmicama na starom stadionu, nema više ni starog stadiona sa travnatom tribinom i ogradom od taraba, nema više ni hotela i poznate kafane u glavnoj ulici, srećom, kroz životnu plimu i osjeku pliva i gazi Kićun Blagotin, odavno u penziji, koji i sada, a poslije toliko godina, svojim prijateljima ispriča poneku zgodu iz nekadašnje krojačke zadruge u koju je često navraćao kao dijete, a nepogrešivo i sada nabroji:

- Štefan Tandrka, Gradimir Konjuh, Jelenko Beloti, Jovo Petrović i Risto Jovanović... 

Milija Paković

Iz najnovije knjige ,,Pretponoćne price”

Fotografija: iz foto-albuma Mihaila-Baća Pajkovića

Obrada fotografije: Milija Pajković