Najveće tajne neke kuće ili zgrade kriju se isključivo na tavanu ili, pak, u podrumu! Dakle, na zemlji ili u vazduhu! Naravno, može se reći i u zemlji, jer su mnogi podrumi ukopani pravo u nju i oni su ponajbolji za skladištenje i čuvanje pojedinih namirnica, voća, a i ostale zimnice.

Teško da postoji neko ko nije kao dječak ili djevojčica tumarao po ovim  mjestima, ježeći se od golog straha, tražeći ostavljene i zaboravljene stvari, uzgred želeći i da se uvjeri da li tamo ima ili nema nekakvih utvara, duhova ili drugih nepoznatih i nepozvanih gostiju. Obično se to radilo u društvu, jer je bilo sasvim malo onih koji su to smjeli da učine sami.

Uz škiljavu svjetlost baterijske lampe, koja se posebno, a tajno, pozajmljivala iz fioke kuhinjskog stola, osvajao se polagano prostor tih tajnovitih mjesta, u neprestanom iščekivanju, pomiješanim sa jezom, da neko iznenada ne skoči na njih, sakriven iza neke grede ili iza rasklimatanog starog kredenca iz kojeg su virili razni odbačeni i iskulučeni predmeti, koje je neko tu zapetljao, vjerujući da će možda nekada biti opet potrebni.

Podrumi su bili, u razdoblju između šezdesetih i sedamdeset i nekih godina prošlog stoleća i mjesta za igre skrivalice, žmurke, ali i za tajne sastanke dječurlije, na kojim su se kovali dogovori oko održavanja fudbalskih turnira na raznim poljanama i ledinama, zatim oko odlaska na prve trešnje, oko uspona na brežuljke, brda i  oko još koječeg...

Podrumi u manjim varošima su odigrali posebnu ulogu u djetinjstvu i odrastanju mnogih njenih žitelja, ali i u razvitku književnosti, umjetnosti i muzike, ne umanjujući značaj i onih u velegradovima. Tako su podrumi u jednoj našoj krasnoj varošici, kroz koju protiče mnogo ubava i bistra rijeka, koja je okružena divnim planinskim masivima, a koja liči na veliko žensko plavo oko, upravo u tom razdoblju, sem što su bila mjesta za odlaganje drva, turšije, kaca sa kisjelim kupusom, starih stvari i prnja, postala i mjesta okupljanja djece i mladeži.

Dok su gore, na površini, vladali bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti sa počecima samoupravljanja, sa istim nabojem mržnje i nepodnošljivosti kao i danas, ali vješto i znalački skrivanim, pored ostalog i zbog velikog straha za goli život, dok su se zbivale prvomajske i ostale proslave, sletovi, štafete, rodoljubna druženja, dok se od laži i raznih hvalospjevova nije moglo ni disati, tu u podrumskom podzemlju, uz svjetlost tajno sprovedene sijalice, mladi su otpočeli da žive nekim drugim životom, kao u doba kad je tek nastajalo hrišćanstvo.

Gušeni svakodnevnim ispiranjem mozga, uz pionirske marame, uz kesu besplatnog mlijeka u prahu iz američkih ratnih rezervi, i uz nezaobilazne ratne priče iz čitanki i uživo, uz neprestani strah od toga da nešto ne izgovore što ne treba, mladi su utočište i bjekstvo od svega toga pronašli u podrumima varoških kuća i zgrada.

Najprije su uz dozvolu starijih čistili i sređivali podrumske prostorije, pretvarajući ih u prave sobe; krečili su ranjave zidove, oblagali tavanice kartonom. Odbačene krevete, koji su mnogo toga vidjeli i zapamtili, koje su potresali i razorni ljubavni zemljotresi, na kojima su neki od njih i začeti, pretvarali su u sjedeljke i sjedala na kojima se moglo komotno namjestiti i odmarati.

Našao bi se tu i neki rashodovani radio-prijemnik, koji je besplatno popravio mjesni majstor, toliko da je mogao da hvata dvije-tri muzičke stanice, a to im je, uostalom, i bilo sasvim dovoljno. Podrumi su im, u početku, a najviše u zimsko vrijeme, jer se za vrijeme ostalih godišnjih doba boravilo napolju, na svježem vazduhu i u prirodi, služili za prve partije pokera, ,,fircika“, ,,magaraca“, ,,karlače“, ,,ajnca“, za igre ,,ne ljuti se, čovječe“, ,,krivaca i sudija“, ,,brodova“, ali i šaha, pa su se i održavali pravi šahovski turniri na ispadanje, u kojima je pobjednik ostajao za tablom sve dok ne bi izgubio partiju.

U svemu tome, nijesu trpjele podrumske stvari, jer se prostor pregrađivao. Međutim, dva podruma zgrade u glavnoj ulici i u onoj koja se nadovezivala na nju bila su sasvim oslobođena i od toga i brzo su postali pravi klubovi za okupljanje.

Kad se rok razmahnuo po svijetu i zalepršao krilima, dolepršao je i u tu varoš, pravo sa nebesa, kao polenov prah, ušavši u prašnjavu i iskrzanu radijsku kutiju, da bi se odatle raširio po cijelom podrumu. Umjesto političke literature nabavljene su sveske sa muzičkim notama, a započelo je i pomno proučavanje akustične gitare, kupljene u mješovitoj prodavnici u glavnoj ulici, u kojoj su se u to vrijeme, mogle kupiti, čak, i velika harmonika ,,Melodija“, kao i one usne.

Oni koji su ranije naučili da sviraju na gitari, podučavali su one koji su htjeli da im se priključe, tako da je u podrumu nikla i svojevrsna muzička škola - marljivo se ulazilo u tajne akorda i žica E, H, G, D i A.

  Nije prošlo mnogo vremena i u podrum je stigla i prva  poklonjena rashodovana električna gitara sa magnetima, sa dugmadima za pojačavanje i stišavanje tona, uz primitivno pojačalo. Da se ne bi smetalo stanarima, sviralo se tiho, mahom u vrijeme radnog vremena, kad je malo ko boravio u stanovima.

U jednom drugom podrumu, kućnom, u drugoj ulici, nikao je prvi varoški rok sastav, a u prostoriji gimnazijskog likovnog kluba, i drugi. Tako su podrumi postali i začetnici varoške rok muzike i prvih sastava te vrste muzike, jer oni koji su postojali prije, i koji se osnovani gore, na tlu, bili su šlager i pop sastavi, a nikako rok. Neki od tih prvih rok muzičara varoši postali su docnije članovi poznatih horova i muzičkih sastava.

Uporedo sa muzikom do podruma su stigli i prvi tegovi - bile su to, u stvari, oveće konzerve napunjene pijeskom ili olovom, sa metalnom ručkom, različitih težina.  Tako su se dječaci i momčići počeli boriti protiv rahitisa, kržljavosti i svega ostalog, na jedan sasvim zdrav način, ne potiskujući ni obaveznu kućnu upotrebu ribljeg ulja, jedna supena kašika dnevno, pod brižnim nadzorom roditelja.

Podižući tegove, uz obavezno posmatranje na velikom, teškom mukom nabavljenom ogledalu, okačenom na zidu, a pod uticajem filmova o Tarzanu i Herkulesu, počeli su da sanjaju svoje snove o tome da i oni postignu nešto slično. Nijesu stigli do takvih filmova, doduše, jesu da u statiraju u drugim, ali su neki do njih postali vrsni i uspješni sportisti.

Pored muzike i sporta u podrumima su održavane i prave izložbe - izlagali su nadareni dječaci i djevojčice svoje radove u olovci, akvarelu, temperi, jer za ulje nije bilo novca. Okačeni i nalijepljeni crteži i slike bitisali su više godina na zidovima, nadživljavajući tako one prave izložbe. Treba li napomenuti da su neki od tih mlađanih slikara i slikarki, docnije postali poznati i priznati ili su, pak, nastavili da se bave time, onako za sebe, za svoju ljubav?

U prostoru ta dva podruma održavane su i prave priredbe, kao i pozorišne predstave. Jedan dio se pregrađivao bijelim krevetskim čaršavom i predstavljao je pozornicu, a u drugom se nalazila publika. Bilo je  u svemu tome ushićenja, zanosa, ali i talentovanosti, iz koje su proizašli i neki docniji glumci i glumice.

Muzika, sport, slikarstvo, priredbe! Divota! Nema tu šta! I to sve u podrumima! I šta treba više od toga? A književnost? Tačno. Književnost? E, pa, održavane su i prave podrumske književne večeri - recitovane su pjesme, tuđe i svoje, prvenci, uz prebiranje po žicama gitare; nadahnuto su recitovane poeme, izgovarane priče.

Ta književna druženja su proticala uz domaću pitu sa jabukama i sirom, uz priganice i kolače. Iz tih podruma u gornji svijet su ušli neki docnije poznati pjesnici i pisci. Pa i novinari. I novinarke, naravno! U krajnjem slučaju, iznicali su pravi poznavaoci književnosti, koji su znali da razluče ono loše napisano od onog dobrog.

Inače, roditelji, bliža rodbina i susjedi podrumskih umjetnika nijesu se bunili zbog takvih osvajanja podruma, jer su od toga imali i koristi - em su dobijali čiste i sređene prostorije, a em su tako znali gdje su njihove kćeri i sinovi. Poslije devet i po sati naveče u podrumima nije bilo nijedne cure, jer su se one morale javiti svojim roditeljima i biti kući. I tačka! Izuzetak je bio u onim slučajevima kada su one bile tamo sa braćom. Boravak u podrumu se završavao u dvadeset i dva, sem subotom, kad je produžavan skoro do dvadesetri sata.

Međutim, kako je u to vrijeme, a, bogami, ni sada ništa nije drugačije, svaki sprat zgrade, svako dvorište, svaka ulica, svaki sokak, svaki žbun, svako selo i sve gdje je god bilo kuće, a i gdje ih nije bilo, imao svojeg dostavljača, špijuna, žbira, onog plaćenog i onog koji je to radio iz čistog zadovoljstva, a da nekom drugom napakosti, ta muzička, književna i sportska podrumska okupljanja  dojavljena su onome kome je i trebalo.

Jedne zimske noći, u dvadesetjedan sat i trideset minuta, u najpoznatiji podrum te varoši upala je naoružana milicijska patrola! Najprije su se ušunjali kao da će da hvataju neku opasnu i naoružanu grupu okorjelih kriminalaca, a onda su samo bupnuli u podrum, udarajući cokulama u trošna vrata - buuuuuppppp!

Nekoliko prisutnih golobradih mladića priveli su u Stanicu milicije, a prije toga sastavili su zapisnik onog što su i tamo pronašli. Iako je sva arhiva odavno uništena i zagubljena, a među njima i od tog slučaja, sem one koja bi se mogla iskoristiti za nečije ucjenjivanje i za tu priliku i prepravljane, ipak, jedna požutjela i okrzana kopija zapisnika preživjela je svu tu muku. Završila je nekako kod jednog od podrumdžija, uz nečiji docniji dodatak tački i zareza, vjerovatno da bi se bolje razumjelo šta je sastavljač htio da saopšti, ali i bez ispravki gramatičkih grešaka, moguće je da ne bi narušile izvornost, uz crnim mastilom precrtanim imenima i prezimenima i datumom:

- U podrum zgrade kod cvjećare smo izvršili upad u 21.30, dana tog i tog, godine te i te, i tamo smo zatekli tog i tog i tu i tu. Tri punoljetna lica, između osamnaest i devetnaest godina, muška, ta i ta, pušili su cigare, ,,Drinu“ sa filterom, ,,Moravu“ i ,,Ibar“, što nam je odma' upalo u očima. Što nisu pušili ,,Zetu“,  ,,Dravu“, ,,Vardar“, no baš te? To mi je bilo odma' sumljivo mnogo, pa sam rekao kolegi tom i tom ( navedeno ime i prezime) na licinom mljestu. Primjetijo sam odma' redosljed čudan, ozgor prema doljek. I što je ,,Drina“ filtrirana, a ove druge nisu. Mislim da je to neki tajni znak uperen protiv naše svijetle domovine, našeg odličnog društveno-političkog uređenja  i protiv našija tekovina. To je bila neka šifra sigurno sa tri rijeke, trorečna. Rijeka teče, ima tok, pa znači da se ođek radi o toku neke zavjere. Pored tija cigara pronašli smo i radijo japarat marke ,,Kosmaj“, opet, znači, neka rijeka, iz kojeg se čula neka čudna muzika, nešto ka' na struju da nešto šišti. To ja pređe toga nikad u život svoj nisam čuo. Fiju, fiju, fijufić, tako nekako, nešto ka' na violinu, a promukli glas izvija strava da te obuzme. Tune je na sto, na mušemu šarenu, a možda je to i neka zemljopisna karta našeg kraja, pa kamuflirana, ko ti ga zna njima, bila i flaša vode za piće, al' nijesam mogao da ocijenim je l' vodovodska, rječna ili izvorska, pa sam je poslao na analizi i sintezi. Našli smo i otvorenu bombonjeru sa pet čokoladica, a ostale su bile pojedene i omot je bio zgužvan u kutiju. Omote sam pažljivo otvorijo i na njima nije bilo ništa zapisato. Ono što jes jes. Našli smo i pola flaše kruškinog likera  i skoro cijelu flašu fermuta i to je sve bilo od pića. Našli smo na sto i pljesmaricu nekog druga Jesenjina, mora da mu je to neko ilegalno ime, a to je i šifra, znači da će da nešto urade protiv našeg društva u jesen, ali njega nijesmo u'vatili, ko ni njegovog ortaka Lorku, čija je knjiga bila pored ove. Taj drug Jesenjin u tu pljesmaricu sve daje šifre, kobajagi ka' pljesme, te ,,Pismo majci“, te ,,Pismo ženi“, ,,Crni čo'jek“, a, paz'te sad, pljesma ,, Prosjak pred crkvom“, crkva, a zabranili smo je, znači da će da se zakamuflira u prosjaka ispred crkve i da se tamo okupljaju i podrivaju našu vlast. Mene je mnogo čudan taj nadimak Lorka i treba to ispitat detaljno. Ja sam čini mi se 'apsio nekog s tijem imenom na pijac te je šibicario.  E sad je li bijo Lorka ili Šorka, ne mogu da bidnem pametan, ali nisam znao, pravo da rečem da piše knjige. Šibicar, a piše knjige. I to mi je mnogo bilo sumljivo. Uza zid je bila naslonjena gitara sa nekim slikama, ukupno četiri komata, nalijepljenim na njojzi. Te drugove sa tija slika  nikad nisam viđeo u svoj život, a sumljivo mi je da su dvojica od nji imali velike kose i brade. Treba da se to detaljno ispita, ko su oni i odakle i da se obavezno prate, naročito ti bradati i kosati. Naši na teren, saradnici iz zgrade, rekli su mi da ih nisu viđali tune, al' mora da su i oni navrćali u podrum čim su ih ovi zalijepili. A čim su ih zalijepili, ondak mora da su im iz rukovodstva. Kad bi' i' ja, drugovi, u'vatijo i u'apsijo, propljevali bi ti oni mene, iz prve, ka' sojka ptica.

                                                                                      Smrt onome, sloboda ovome!

                                                                                                  Inspektor taj i taj

Slučaj iz podruma je, u početku, podigao varoš na noge, pa je ličilo sve na pravo pripravno stanje. Bilo je tu podijeljenih mišljenja, najviše izgovorenih u potaji. Došlo je i dotle da se pomislilo da su momci i djevojke iz podruma htjeli da sruše vlast i svoju domovinu i čeprkalo se ko bi to  mogao da bude njihov nalogodavalac.

Međutim, brzo je sve i zataškano, čim se ispostavilo da je većina prisutnih te večeri u podrumu bila iz porodica iz vlasti i njoj bliskih, koji su i stanove u toj zgradi, a i u nekim drugim, dobili zbog raznih zasluga. A inspektor koji je sačinio ovaj izvještaj i koji je bio na čelu patrole koja je upala u to mjesto okupljanja mladih, morao je da se izvinjava, iako se, navodno, milicija nikom nikada ne izvinjava, i to roditeljima vlasnika gitare sa nalijepljenim slikama poznatih svjetskih muzičara sa dugom kosom i bradom, onda kada ju je i lično odnio u njihov stan, zajedno sa knjigama pjesama Sergeja Aleksandroviča Jesenjina i Federika Garsije Lorke.

A u međuvremenu, mnogo toga se desilo u varoši, oko nje i u cijeloj državi. Doduše društveno uređenje je ostalo isto, promijenjen je samo naziv, smišljen tako da se narod zavara.

Varoš su nagrdili koliko su mogli, ali je i dalje ostala, kako tako, zanimljiva,  ljepuškasta, a  izgrađeno je i dosta novih zgrada, i onih simpatičnih i onih nakaradnih, u raznim djelovima i svaka od njih ima podrume.

Međutim, u tim podrumima nema više okupljanja mladih, jer njih to više i ne zanima, kao što ih ne zanimaju ni razne zdrave igre u njima, kao i one u prirodi, ali  zato, većina njih, sa  izuzecima, jer oni, srećom po mlade i naš narod, uvijek postoje, izlaze u provod poslije dvadesetdva sata, obilazeći razne kafiće i noćne klubove, a vraćaju se kući pred zoru.

Njima i onim nešto mlađim nepoznati su ,,fircik“, igre ,,brodova“, ,,gradova“,  ali su zato, itekako, znane kladionice, kockarnice i igraonice, pored toga, slabo ili nikako ne čitaju ,,druga“ Jesenjina i ,,druga“ Lorku, ,,šibicara sa pijace“ i ostale poznate i nepoznate domaće i strane pjesnike i pisce,  ali zato od malena bulje u mobilne telefone, računare, vise po internetu, piju i puše javno gdje god stignu, nađe se tu još ponečeg, a da ih neko, eto, slučajno ponudi čašicom likera od kruške ili čašicom vermuta, naravno, samo one koji su punoljetni, oni bi se slatko nasmijali, jer su za njih to najobičniji sokovi.

A nekima od onih koji su u ta davna vremena bili redovni gosti poznatih varoških podruma, onima koji su ostali u svojem gradu, ali i onima koji povremeno navrate, svima njima kad se spuste dolje, u svoj nekadašnji podzemni začarani svijet, ovaj put da donesu drva za ogrijev, glavicu ili dvije kisjelog kupusa, nešto turšije, kao i bokal rasola nalik najboljem vinu, sasvim golih ili sijedih glava, naboranih lica, otromboljenih usana, velikih stomaka, usporenih koraka, izleti iz duša jak uzdah, toliko jak, da im se prividi da se od njega zalupe otškrinuta vrata i učini im se odjednom da mogu ostati zauvijek zatočeni u tom svijetu podrumskih uspomena.

Iz knjige ,,Priče iz njedara”