Nizozemska sela, duboko usađena u moju svijest, ostaju oaze mira i trajanja. No, moja priča nastavlja se dalje – kroz ulice i uspomene iz djetinjstva. Među starim kućama i poznatim klupama, gdje je svaka riječ imala svoj značaj, a svaki pogled skrivao neispričanu priču.

Nijesam dijete sela, ali sam dijete gradske ulice – prostora u kojem su se ljubav, podrška i razumijevanje prenosili bez velikih riječi, kroz sitne geste i poglede što govore ono što riječi ne mogu. Moji dani bili su ispunjeni drugačijim zvucima i trenucima, ali ta neraskidiva veza uvijek je ostajala jednako snažna – poput postojane linije koja nas spaja.

U našem malom svijetu, ljudi su se poznavali i povezivali na svoj način – kroz susrete u dvorištu, zajedničke priče, svadbene proslave i okupljanja koja su grijala srca. Iako je karakter života bio drugačiji, a grad gdje sam odrastala nije imao dah livade ili svježinu prirode – toplina čaršije i briga za druge bila je uvijek prisutna.

Sjećam se ulice u Haremima, jednom od najstarijih naselja u rodnom gradu. Ulica Voja Maslovarića bila je tada glavna žila kucavica grada, nezaobilazna veza između urbanog centra i okolnih sela. Kroz nju su se kovitlale sve važne vijesti, ljudi i događaji, što ju je činilo, ne samo prometnom cestom, već i živim svjedokom društvenih promjena i svakodnevnog života. Zato je upravo u toj ulici bilo najlakše pratiti i pamtiti sve što se događalo.

Još kao dijete, posebno mi je privukla pažnju jedna klupa kraj kuća Pačariza. Iznad nje, na zidu, crvenom farbom ispisana riječ: „dokoni“. Ta je riječ dugo odjekivala u meni, tištila mi je dušu, jer tada nijesam razumjela njeno pravo značenje. Mama i tata su pokušavali objasniti, ali pravi smisao mogla sam osjetiti tek s godinama – s onom zrelošću koju donosi razumijevanje života.

„Dokoni“ nije bila samo riječ; često je označavala ljude s previše vremena, one koji ne žure, ne uzbuđuju se, pa čak i odgađaju ili izbjegavaju obaveze. Bila je to svojevrsna filozofija – stanje duha u kojem vrijeme kao da stoji, misli lutaju bez cilja, a duša odgađa svaki pritisak i odgovornost. U tom stanju, svijet postaje mjesto bez žurbe, ali i bez pravog pokreta, prostor u kojem brige izgledaju daleko, jer se ne želi ili ne može suočiti s njima. To nije bila snaga, nego često izraz pasivnosti i prihvaćanja laganog toka, bez borbe ili težnje za promjenom.

Na staroj klupi u ulici, pod prigušenom sjenom uličnih svjetiljki, sjedili su oni koji su, gotovo neprimjetno, pratili svaki pokret i šapat grada. Bili su to ljudi bez kojih život u ulici ne bi imao smisla – svaki sa svojom mukom i radošću, ali oni čiji su nas pogledi brižno pratili i dočekivali. Svaki njihov pogled bio je kao bilježnica u koju su  zapisivali male i velike priče, vijesti koje su kružile od vrata do vrata, šapatom prenesene tajne i dobro poznati tračevi.

Tamo su se sretali Zejnilovići, Filurije, Pačarizi, Kneževići, Joksimovići, Islamovići, Drljevići, Bulati, Obradovići, Međedovići, Janjići, Đukići... Svi oni, „najbolje“ informisani, vodili su ozbiljne razgovore – o svemu i svačemu, od prolaznika u ulici do velikih svjetskih tema.

Znali su sve, i uvijek su bili korak ispred, s zagonetnim osmijehom na licu, kao da poznaju tajnu koju drugi tek treba da otkriju. Ni ptica nije mogla proletjeti neprimijećeno; sve je bilo pod njihovim budnim okom i propratnim šaputanjima: ko gdje ide, s kim je, zašto. Kad bi neko naišao, žamor bi utihnuo, i svi bi se uglas pozdravili: „Dobro veče“. Proći ulicom, a da te niko ne upita kud ideš – bilo je gotovo nemoguće. Znalo se šta se kuha u kući, ko ide u trgovinu, ko koga posjećuje. Ujutro bi se čulo: „Jesi li bio na posjetku[1] sinoć“? i odmah bi dolazio odgovor: „Jesam, vala, lijepo smo posjedili“.

Život se tada odvijao na otvorenom – pod nebom, među ljudima, bez stida i bez skrivanja. Niko nije brojao zalogaje niti vagao riječi. Znalo se šta se jede, koliko se troši, ko ljubi, ko se ljuti, ko plače iza zatvorenih vrata. Ali to nije bila radoznalost, već način kontrole prikriven pažnjom. U malim sredinama svaki pokret nosi porijeklo i razlog, a razlog se u komšiluku mora objasniti. Svako odsustvo postajalo je vijest. Ljudi nijesu znali razlikovati bliskost od nadzora – i zato se živjelo otvoreno, da bi se imalo mira.

Možda je u tome cijela ljudska sudbina: u želji da znaš, da vidiš, da potvrdiš. Znanje o drugome istovremeno je čin ljubavi i straha; svaki pogled je znak da još postojimo, da ništa ne nestane neopaženo. U toj mreži bez prigovora, ali stalnog opažanja, rađa se svijest o vlastitom postojanju – i svijet, makar samo na trenutak, postaje vidljiv u svojoj stvarnosti. Brinuli smo jedni o drugima kao što tijelo brine o srcu – uporno, bez zastoja.

Naša klupa u Haremima, ispred tatine rodne kuće, bila je oltar svakodnevice. Na njoj su se ispijale jutarnje i večernje kafe. Dočekivali i pratili pogledi. S nje je baba Hankuša ispraćala moju sestru Aidu – sjedila bi blago pognuta, rukama položenim u krilu, kao da u njima drži cijeli svoj svijet, nježan i snažan – i nijemo je pratila pogledom dok ne bi zamakla niz ulicu. I ona i klupa nestale su s vremenom, ali trag koji su ostavile – nije. On i danas zna kako da me pronađe kad zatreba.

Kasnije, kao da su sva ta lica iz djetinjstva progovorila i dali glas riječi „dokoni“ – besposlica posebne vrste, filozofija života u kojoj vrijeme usporava, misli slobodno lutaju, a duša pronalazi svoj mir daleko od gužve i pritiska svijeta. Ta dokolica nije bila besciljna – bila je temeljna za razumijevanje života u ovom dijelu svijeta. U njihovim glasovima i riječima odzvanjala je živost ulice – puna šapata o starim poznanstvima, skrivenim nadama i malim svakodnevnim tajnama. Njihove riječi, razmijenjene s lakoćom i bez žurbe, plele su nevidljivu mrežu pripadanja. U tom su se govoru spajale prošlost i sadašnjost, ostajući vjerni duhu jedne male, ali postojane sredine.

Tako su u toj ljepoti prolazili dani, godine, život – lagano, jednostavno, ispunjeno. Činilo se kao da život nije bio shvaćen naročito ozbiljno, da nije bilo razloga za brigu – a zašto bi i bio? Šta je, uostalom, život?

Dođeš na klupicu, sjedneš, kažeš nešto pametno, glupo ili smiješno – svejedno. Zahvališ se i odeš.

Nijesmo odrasli na selu, ali djetinjstvo smo doživljavali jednako stvarno – kroz ulice koje su znale naš glas, ljeta koja su mirisala na asfalt i izblijedjele lopte, kroz razigranost dana u kojima je mašta bila dovoljan svijet. Nijesmo znali za štale i krave, ali smo znali za stubišta koja odzvanjaju dječjom razdraganošću, galamu i tajne razgovore ispod prozora, za komšije, za čiji dolazak nije bila potreba najava zvona. Odrastali smo u gradovima u kojima se sve znalo – i gdje je ljubav, i gdje je raskid, i gdje se kupuju najbolje kifle, ćevapi ili bureci.

Naše su veze rasle kroz sitnice – bicikla bez kočnica, razglednice sa pionirskih kampovanja, takmičenja, zajednička sjedenja na trotoaru. A najčešće i najviše – kroz smijeh. Jer, uvijek smo se znali nasmijati jedni drugima – i kad je bilo teško, i kad nije bilo ništa posebno. Tada nijesmo znali da će nam taj smijeh kasnije nedostajati kao lijek.

                                                                                        *

Mislim da smo svi, zapravo, na svoj način, imali neku svoju klupu – ono posebno, najdraže mjesto s kojeg se svijet činio ljepšim, a misli slobodnije, i na kojem se razmišljalo i sanjalo drugačije. Klupa u Haremima je nestala. Nema više ni onih koji su tu sjedili, dokonisali, prepričavali svijet i smijali se, bez potrebe da se išta dokaže. Neki su otišli tamo odakle nema povratka. Neki su napustili grad, pa sada dolaze samo povremeno, kao gosti vlastitim uspomenama.

Na mjestu gdje je nekada bila klupa, sada stoji tišina. Ali kad se zaustavim, još osjetim prisustvo. Prisjećam se i prepoznajem ljepotu dragih lica i onu snagu srca koja nas veže za one koje volimo, za mjesta kojima se tako rado vraćamo i kojima svakim dolaskom više pripadamo. Možda klupa nije više tamo, ali pripadnost jeste. I mi – koji još uvijek – jesmo.

Uvijek se želim vratiti u vrijeme djetinjstva kako bih ga ponovno osjetila. Da pronađem one sitne tragove ljepote koje sam, možda, tada uzimala zdravo za gotovo. Da se okupam u hladnoj, slatkoj vodi Lima, udahnem svježi zrak dubokog plavog neba i prošetam padinama Jasikovca u potrazi za zrelom jabukom, u miru koji ne zahtijeva odgovore, jer je sve već davno rečeno. Iako znam da se sve neprestano mijenja, kao što govori stara mudrost da se niko ne kupa dva puta u istoj rijeci, ipak u sebi čuvam nadu da ću pronaći osjećaj stvarnosti i neprolazne vječnosti.

Ponekad, dok sjedim na klupi u nekom dalekom parku, gledajući djecu kako trče, u srcu mi zasvijetli ono zlatno sunce što zalazi iza Jasikovca. I na tren, sve postane jasno – stvarno i vječno. Sjetim se i one skromne drvene klupe ispred naše kuće, na kojoj su majke i strine prepričavale svoje dane, bdjele nad nama dok smo se igrali. Ta klupa, možda, više ne postoji, ali njena prisutnost koja se osjeća živi u meni, kao putokaz prema svemu što sam bila i prema svemu što i danas nosim sa sobom.

U svakodnevnoj izmjeni pogleda i riječi, gdje se znalo ko kad prolazi i gdje svaki korak nosi svoju misao, postojali su i oni koji su išli mimo reda – oni čije pravo ime niko nije znao, ali smo ih prepoznavali po nadimcima.

Nije se tačno znalo kada su se pojavili – jesu li uvijek bili tu, ili su se vremenom stopili s pločnikom, s klupom, s pogledima koji skreću i vraćaju se. Naše gradske „lude“ – beskućnici, ljudi bez adrese, ali s prepoznatljivim gestama, navikama, pričama. Ponekad su razgovarali sami sa sobom, ponekad sa zvijezdama – ali nikada sa zlobom. Bili su granica između reda i slobode, između tuge i neobične radosti. Nevidljiva svetinja – ljudi koje društvo naziva „ludima“, a srce prepoznaje kao anđele u civilu.

Ivangrad ih je imao nekoliko. Njihove sudbine bile su isprekidane i nesređene, riječi ponekad zamagljene, ali njihovo mjesto u srcu grada bilo je čvrsto i prepoznatljivo. Grad ih nije gurao u zaborav. Naprotiv – štitio ih je, hranio ih, pazio, kao da im je svaki prag bio dom, a svako dijete mali saveznik. Jer, grad ne bi bio potpun bez njih – onih koje smo, s nekom kolektivnom tugom, zvali našim ludama. Nijesu to bile lude kakve svijet danas opisuje, već duše koje su odlutale s puta, ali u nama nalazile utočište. Bili su neizbrisivi dio grada – sjenke kojih se ne bojiš, jer ih poznaješ od djetinjstva.

Jedan od njih bio je Miško Lizavac. Mnogi ni danas ne znaju njegovo pravo ime. Kao dijete, nijesam znala ni ja. Tek kasnije, kad sam već otišla iz grada, čula sam da se zvao Miodrag Radević. Ali to mi nikada nije bilo važno. Miško – i već je bilo dovoljno. Nadimak je dobio jer je stalno lizao kragnu svoje košulje ili sakoa, kao da provjerava je li još uvijek tu – na ramenima, da je nije putem negdje izgubio.

Sjećam se Miška Lizavca iz tog vremena. Najčešće sam ga viđala ispred radnje našeg dobrog sajdžije Beća Mandžukića, kako mirno stoji i posmatra satove i časovnike koji su visili u izlogu. Ne znam da li je svraćao u radnju, ali ta slika mi je ostala urezana u pamćenje. Mršav i ne posebno visokog stasa, sa ramenima vječno u blagom padu, kao da nosi teret nečeg nevidljivog – možda tuge, možda vremena koje mu niko nije objasnio. Ruke su mu bile uvijek u pokretu, kao da prebira po nevidljivim notama nečega što je nekada bilo – možda djetinjstvo, možda dom, možda neki zaboravljeni razgovor sa sobom.

Možda po zraku traže nešto što je jednom izgubljeno: dodir djetinjstva, ime kojeg se više ne sjeća, majku koja ga je hranila. Govorili su da je lud, da priča sam sa sobom. I jeste – znao je satima šaputati sebi u bradu, hodati ulicom kao da vodi ozbiljan dijalog s nevidljivim svijetom. Ali kada bi ti se obratio – a to se rijetko dešavalo – učinio bi to s iznenađujućom jasnoćom, kao da se iznutra otvori prozor, pa na tren ugledaš čitavu unutrašnju palatu tog čovjeka. Ali, brzo se i zatvori.

Iako ga je život odgurnuo na marginu, grad ga nikada nije odbacio. Uvijek se nalazila neka kifla, plaćena kafa, klimanje glavom u prolazu – znak priznanja, znak da postoji. Priče su kružile o njegovoj prošlosti. Govorilo se svašta. Ali jedno smo svi znali: Miško je pripadao ovom gradu. Bio je tu – svuda i nigdje – naša sjenka stabla pod kojim smo sjedili. Za nas, i s nama. I mi – za njega.

A Jora Mitković – žena iz nekada ugledne kuće. Sudbina se s njom grubo poigrala, i ostala je bez ičega na ulici. Ali nikada bez dostojanstva. Imala je brata Leka – bolesnog, krhkog – o kojem je brinula kao majka, sestra, žena i brat, sve u jednom. Iako bez doma, Jora nikada nije bila gladna. Grad ju je hranio. U kafanama je bila dočekivana s poštovanjem. Za lozu se uvijek našla ruka – neko kome je bila čast da je počasti. Žene su donosile ostatke ručka, dijelile hljeb i supu, ono malo što su imale. I nikada nije tražila. Samo je ulazila – i nikada izlazila praznih ruku. Jora je nosila nešto kraljevsko u svojoj propasti. Grad je to prepoznao.

Posmatrala sam ih s nekom čudnom mješavinom osjećaja. Nijesam ih se bojala, ali je tu, s vremena na vrijeme, bila i blaga nelagodnost. Ipak, nikada nijesam bježala od njih. Možda sam već tada znala – da čovjek može postojati, a da istovremeno bude nevidljiv. Možda, jer su oni bili ona tanka linija između pripadanja i nestajanja. U njima se prepoznaje snaga i opstanak. Od njih se nije učilo riječima, već prisustvom; u njihovoj nemoći bilo je više snage nego u mnogima koji govore.

U njihovom padu – više dostojanstva nego u mnogim pobjedama. Nijesam ih idealizirala, ali sam ih gledala s poštovanjem, koje dijete ne zna objasniti. Bili su tu – Miško sa svojom maglom i gestikulacijom, i Jora sa svojim dostojanstvom i lozom u ruci. I u tom „tu“ – ja sam naučila što znači pripadati, čak i kad nemaš ništa. I što znači biti viđen, čak i kad si na rubu svijeta.

Bili su to umorni putnici, zalutali u vlastitim mislima, ali sigurni među ljudima. Nijesu bili teret – bili su znak da ulice još žive, da duša još postoji među asfaltom i fasadama. O njima se govorilo s osmijehom, s nostalgijom, s dostojanstvenom zahvalnošću, što podsjeća na ono najljudskije u nama: sposobnost da prihvatimo svakoga, bez obzira na njegove rane i ludosti. Oni su bili ogledalo tog čovječanstva, podsjetnik da niko ne smije biti odbačen.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”

[1] „Posjedak“ ovdje označava večernju posjetu prijateljima i komšijama, lokalnu tradiciju u našem gradu u kojoj se okuplja, priča, smije i dijele događaji dana.