Ne poznajem medicinske protokole. Nijesam čitao ni pravilnike i propise o funkcionisanju Kliničko- bolničkog centra (KBC) Berane. Ne znam ni da li su kamere u prostorijama KBC-a postavljene po zakonu, ali znam šta je političko- medijska hajka.

Zato mi je i jasno, KBC-a Berane i direktor te ustanove se danas nalaze na udaru takve hajke.

Da bi se došlo do takvog zaključka, potrebno je samo hronološki pratiti medijske objave o KBC Berane u posljednjih mjesec- dva, analizirati temu datih prvih saopštenja i uporediti ih sa sadržajem posljednja dva- tri  oglašavanja i mnogo čega postaje jasnije. Na djelu su naduvavanje afere i vođenje kampanje protiv menadžment KBC-a Berane i direktora te ustanove.

Sa direktorom KBC-a Berane, dr Miloradom Magdelinićem nikada u životu nijesam ni kafu popio. Znači, nijesmo prijatelji. Ni ja, ni bilo ko meni blizak, nijesmo bili njegovi pacijenti, niti sam o njemu pisao makar i jedan tekst, ni pozitivan ni negtivan. Tako, ničim jedan drugog nismo zadužili. Iz perioda dok je bio odbornik u SO Berane, saznao sam kojoj političkoj partiji pripada i uvjerio se da nijesmo partijski drugovi i da nikada nijesam glasao partiju kojoj on pripada, pa nijesmo ni politički istomišljenici. Ali je pošteno reći: opravdano ili ne, Magdelinić je danas na udaru političke hajke. I ne samo političke!

Jer, kada se sagleda objavljeno u medijima posljednjih nekoliko dana o funkcionisanju KBC-a Berane, treba reći da hajka koja se trenutno vodi protiv menadžmenta i Magdelinića lično, nije inspirisana željom za zaštitom prava pacijenata. Ni zaštitom integriteta novorođenčadi i porodilja u KBC-u Berane. Ne!

Hronologija objavljenih tekstova i saopštenja u posljednja dva mjeseca jasno ukazuju da afera „kamera“ predstavlja samo inicijalnu kapislu za spinovanje nove afere i sredstvo za pokušaj Magdelinićevog uklanjanja sa mjesta direktora najznačajnije zdravstvene ustanove na sjeveru Crne Gore.

Pripremajući tekst na temu afere „kamera“, pored ostalih, razgovarao sam sa dvije koleginice doktora Magdelinića. Obje su ljekarke. Obje imaju po više od decenije radnog staža u beranskoj zdravstvenoj ustanovi, a imaju različito mišljenje o njegovom rukovođenju beranskom zdravstvenom ustanovom.

Jedna od njih smatra da on korektno obavlja posao direktora, druga navodi neke od razloga zbog kojih bi, kako kaže, nadležni trebalo da reaguju i smijene ga sa funkcije direktora.

Nezadovoljna njegovim radom ističe da se Magdelinić ponaša apsolutistički u instituciji u kojoj je zaposlen veliki broj intelektualaca, da nije sklon dijalogu i da to doprinosi napuštanju posla  ljekara i drugog medicinskog osoblja, što sve, kako napominje, vodi kadrovskom urušavanju KBC-a, zbog čega su, navodi ona, narušeni međuljudski odnosi u kolektivu. Druga kaže, da Magdelinić kod nekih od ljekara i medicinskih sestara budi antagonizam jer „samo insistira“ na izvršavanju njihovih obaveza poput poštovanja radnog vremena, rasporeda dežurstava ili pripravnosti, te da na taj način pokušava da spriječi uvođenje anarhije u funkcionisanju KBC-a.

Osim toga, kaže ona, Magdelinić, vodi računa i o budućem razvoju te zdravstvene ustanove, što ilustruje podatkom o nekoliko desetina dodijeljenih specijalizacija, a što se, prema njenim riječima, ranije nikada nije desilo.

Ono u čemu se obje slažu, jeste da su kamere u kompletnom KBC-u Berane postavljene prije više godina, pa tako i ona koja je, odjednom, postala „sporna“. Obje se slažu i da ta kamera pokriva hodnik, te da tehnički ne postoji mogućnost da se njome snimi sporni sto koji se pominje u medijima i potvrđuju da je davno postavljenim Obavještenjem na vidnom mjestu svaka pacijentkinja, ali i bilo koji posjetilac KBC-a informisan da su prostorije pod video nadzorom.

I dok sud o eventualno (ne) zakonski postavljenoj kameri u KBC-u Berane mogu dati samo nadležni državni organi, prije svega Agencija za zaštitu ličnih podatka, bez čijeg odobrenja video nadzor ne bi smio biti ni instaliran, postavlja se više pitanja.

Prije svega, šta je uzrokovalo postavljanje pitanja o kameri instaliranoj na tom mjestu godinama ranije? Da li se tu radi o partijskom ili nekom ličnom problemu? Da li su pacijenti, prije svega djeca i porodilje bili ugroženi njenim instaliranjem u hodniku odjeljenja? I, posebno, da li su pacijenti eventualno upućivali prigovore ili protestovali zbog instalirane kamere?

Ono što je poznato javnosti, jeste da se još nije pojavio ni jedan pacijent, prije svega porodilja, koja je pod imenom i prezimenom saopštila da joj je kamerom bila ugrožena privatnost ili bilo koje od njenih prava! To, za sada, u njihovo ime rade nepotpisane „grupe grđana“, „zaposleni u KBC-u Berane“ i pojedine političke partije.

Šta li je onda gore od toga? I, šta li je lošije od ovoga?

U takvim slučajevima, samo moralno gnjecava osoba može da se zgražava nad stanjem u KBC-u Berane. Stanjem koje opisuju nepotpisane „grupe građana“ neimenovani „zaposleni“ ili političke partije.

I zato se valja zapitati: kakva li je to moralna panika zahvatila moralne paraplegičare, koji su se odjednom sjetili kamera „koje narušavaju privatnost novorođenčadi i porodilja“. I da li, eventualne, lažne suze za pacijentima predstavljaju samo traumatski šok političkog i dijela medijskog establišmenta izazvanog, možda, nečijim promjenom radnog mjesta, radnog vremena, smjene... Uskraćivanja nečije ambicije! Ili, možda, partijskog nadgornjavanja.

Šta god da je u pitanju, na Magdelinića se medijski krenulo žestoko. Čak i po cijenu pominjanja nekih od tragičnih slučajeva koji su se godinama ranije dogodili u KBC-u. A to, već, predstavlja bolest. Koja se zove nekrofilija.

U tom slučaju, ukoliko se tragedije više porodica koriste za partijske hajke ili eventualno ostvarivanja nekog ličnog interesa u sukobu sa Magdelinićem, nekrofili ne zaslužuju dalju pažnju!

Makar, dok se o tome ne izjasne iz Agencije za zaštitu ličnih podatka.

Saša Radunović