Smatra se da je izraz ,,tetovaža“  nastao iz jezika Maora sa Novog Zelanda, od njihove riječi ,,tatau“, ali namjerno ostavljanje tragova na koži lica i tijela zastupljeno je od davnih vremena, tako da je ono zabilježeno skoro i četiri hiljade godina prije nove ere, koliko je vjerovati nekim naučnicima.

Međutim, neki tvrde da je najstarija tetovirana mumija Oci iz razdoblja od prije pet hiljada godina prije nove ere i to da je, navodno, pronađena 1991. godine u ledniku na italijanskim Alpima. Ipak, vrijeme treba da pokaže koliko je sve to i vjerodostojno.

U svakom slučaju jedno je nepobitno i istinito - tetoviralo se odvajkada, a tetovira se, kao nikad prije, i danas. Tetovaža je uzela toliko maha da je postala i svakodnevnica, koja ima svoje pristalice, ali i protivnike. Morske, jezerske i rječne plaže vrve od ljepotica, a i od onih nešto manje lijepih, kao i od muškaraca, tetoviranih tako kao da su strip revije.

Ono što je sasvim jasno jeste to da se tetovaže ne mogu izbrisati, ali i to da se, ukoliko se vrši iglama koje nijesu medicinski ispravne, mogu zaraditi HIV, tetanus, hepatitis, herpes i još mnogo toga sličnog.

Najčešća tetovaža od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka, nalazila se na muškim podlakticama, na njenom donjem dijelu, nekako kao ona na ruci slavnog Popaja, lika iz stripa crtača Elzea Segara, a ona je glasila ,,Uspomena iz JNA“. Ponekada je tu bio pride i datum, kao i naziv mjesta služenja vojnog roka, najčešće nevješto istetoviran.

A upravo tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedna lijepa Asmira iz jedne široke ulice, koja je bila i ostala ukras jedne divne varošice, koju su svi zvali, jednostavno, Mira, ništa nije znala o istorijatu tetovaže, ali je na svojoj desnoj butini, na njenom gornjem dijelu, sama istetovirala, uz pomoć ogledala, bockajući iglom obmotanom koncem  - ,,Rade“!

A  kako se to radi, naučila je gledajući svojeg brata od tetke Vutka, koji je ponekada ponekom momku iz ulice tetovirao imena djevojaka ili neku figuru po želji. Rade je, u stvari, bio njena velika, a, bogami, i jedina ljubav, inače, jedan od prepoznatljivih likova glavne ulice gradića, koju je otvarao i zatvarao, kao i njegove šire okoline.

Bio je visok, tamnokos, crnih očiju i pomalo nalik na glavne junake kaubojskih filmova. I ne samo da je ličio na njih, nego ih je i oponašao, i to  pokretima, grimasama i hodom. Još mu je samo nedostajao šešir i mnogi bi pomislili - gle, Rade je pravi kauboj! Zaglavio je, iako i nije bio toliko loš đak, a isključivo zbog bježanja sa časova, u drugom razredu gimnazije i otada je još više omrznuo školu, pa ju je zaobilazio u širokom luku.

Kako su mu roditelji bili dobrog imovnog stanja, nije htio ni da se prepiše na učenje u tehničkoj školi ili da proba da izučava neki zanat, bilo kakav, jer mu je moglo biti tako. Zato se cijelim bićem posvetio ulici, ali se nikako nije moglo reći da se bavio onim što ne treba i ne valja, recimo, lopovlukom, ali zato jeste dokonlukom i to onom prepoznatljivom vrstom za manja naselja.

Rade je bio preponosan na to da je jedna od najljepših djevojaka varoši izbockala njegovo ime i to na tako divnom mjestu. Naravno, bila je to njihova velika, slatka, ali i strogo čuvana tajna. Dobrodušna i prelijepa Mira, Asmira, koju su njeni  roditelji Miralem-Remo i Ajkuna-Ajka njegovali kao ljubičicu, čvrsto je vjerovala, ama bila je sasvim ubijeđena, da će Rade postati i njen suprug i da će njegovo tetovirano ime biti jedan veliki zalog za njihovu ljubav, s željom da bude vječna.

Međutim, jedne noći, Rade je otperjao iz gradića neznano kuda i bez pozdrava, da mu se više nikada i ne vrati. Pričalo se da je nestao sa nekom pjevaljkom, koja je pjevala nekako u to vrijeme u hotelu, da je zapucao pravo sa njome u Bosnu, jer je ona bila otuda, ali su priče bile i ostale - samo i priče.

Neko je pronio vijest, vjerovatno radi češagije, da ga je neki bogataš, zaljubljenik u filmove, odveo pravo u Holivud, da glumi u kaubojskim filmovima. Tako je Rade nestao iz varoši, ali je ostalo njegovo ime na Asmirinoj desnoj butini.

Mira dugo nije mogla da zaspi onako kako i treba; počela je brzo da kopni, upravo kao snijeg koji je sačekao prve dane proljeća. Vodili su je i kod ljekara, ali i kod raznih vračara i vidovnjaka. Doduše, nije rezala žiletom vene i nije gutala očeve aspirine, ali je bila na ivici nervnog sloma, što se moglo primijetiti i bez nekog posebnog medicinskog znanja.

Iz njenog ranjenog srdašceta često se otimao takav uzdah, da je, načisto, slamao Miralemovo i Ajkino srce, ali i srca svih onih koji su je voljeli i poštovali, a takvih je bilo, uistinu, podosta.

No, kako vrijeme zna da mnogo toga zaliječi, tako je ono i njoj pomoglo. Kako tako, ali ju je, ipak,  spasilo, pored svesdrne roditeljske, rođačke, kumovske i prijateljske pažnje. Zanimljivo je da dobri Miralem i dobra Ajkuna nijesu bacali drvlje i kamenje na svojeg nesuđenog zeta Rada, iako su ih gotovo svi redom podsticali na to, neko iz ovih, a neko iz onih pobuda.

Oni su, znajući da je Rade, ipak, bio neiskvaren, iako dijete ulice, pretpostavljali da je iskrsao neki veliki, čudnovati i iznenadni razlog njegovog odlaska. Istina, zamjerali su mu, u početku, zašto se nije barem javio Asmiri, ali kad su saznali da se nije glasnuo ni svojim roditeljima Jevremu i Jošani, odustali su i od toga.

Iako nije mogla u potpunosti da izbaci svojeg Rada iz glave i iz srca, u koje ga je i bila zaključala, došla joj je, konačno, pamet da izbriše Radevo ime, barem sa butine. Šta sve nije primjenjivala, a kako nije bilo tada upotrebe lasera - trljala je svojeg Rada, svoju prvu i jedinu ljubav, svakog dana, i to najmanje po pola sata, tek pomuženim kravljim mlijekom, da bi kasnije pokušala i ovčijim i kozjim.

Da joj je neko rekao da koristi i kamilje, ona bi ga sigurno pronašla, jer su godine nailazile i prolazile kao vozovi kroz stanicu, a svi su joj govorili da je i vrijeme za brak i djecu, plašeći se da tako lijepa i poštena djevojka ne pregori i ostane sama cijelog života, a uz to i ucvijeljena.

Taman kad bi pomislila da će uspjeti u svojim naporima odstranjivanja Rada, onda kad bi Rade kako tako poblijedio i počinjao da čili, Rade bi se ponovo vraćao u život.

Na kraju je, kako tako, batalila Rada, ostavivši ga da sanja na butini, a ponovo je zasijala starim sjajom, izazivajući uzdahe varoških i seoskih momaka. Kako je Asmira imala dotle samo Rada, koji je pokazao da je pravi muškarac i nikome se nije pohvalio da mu je jedna takva raskošna ljepotica urezala ime za sva vremena, to niko nije i znao za tu njihovu zajedničku tajnu.

Međutim, došlo je i vrijeme da se sazna! Naime, tog ljeta u varoš je pristigao Ljutvija Ljutvo, poznat i kao Bumbaja, i to pravo iz Bavarske. Ponosno je uplovio u varošku luku, blizu glavne ulice, novcijatim tamnim ,,mercedesom“. No, nije Ljutvo osvojio Asmiru tim čudom auto industrije, nego svojom pažnjom, dobrotom i upornošću. Na izmaku ljeta, kad su se poslednji kupači i kupačice oprostili od rijeke, odveo je Miru pravo pred matičara.

Mira, koja je u međuvremenu završila višu socijalnu školu, koja je bila i zapošljena, nije živa htjela za Njemačku, sem što je kad je imala odmor, boravila tamo jedno dvadesetak dana. Uvidjeviši da Asmira i ne pomišlja da ostane u Regenzburgu, a ne želeći da izgubi takvu ljepoticu, a uz to i dobru dušu, Ljutvo se, a pored toga i zbog prevelike ljubavi koju je osjećao prema njoj, vratio i skrasio u zavičaju.

I on se ubrzo zaposlio, pošto je podmazao paricama jednog nešto daljeg rođaka, pa su se tako divno i skućili. Uskoro su naišla i djeca, pa je bila prava ljepota pogledati ih kad bi prošetali predveče, nekako u vrijeme početka korzoa. Ljutvo je kako tako prihvatio Rada, jer učinjenom poslu nema mane, a i potpuno ga je bila zanijela Asmira cijelim svojim bićem, mada je, istina, dobrano platio jednom travaru da mu napravi melem za skidanje tetovaža.

Melem se, na njegovu žalost, pokazao kao djelotovoran samo za rane i ogrebotine, ali ne i za Rada. Rade je uporno i neustrašivo odolijevao svemu i svačemu i neuništivo je sijao sa Asmirine divne butke.

I nikada se ne bi saznalo za istetoviranog Rada, da jednog jutra Asmira nije stigla na posao sva izubijana i modra. Naljućena, ozlojeđena, sva ridajući, ispričala je jednoj Magdi, s kojom je i radila u istoj kancelariji, a koja joj je bila i dobra drugarica, da ju je suprug izudarao tokom obavljanja bračne dužnosti, jer mu je oči parao Rade i niko drugi.

Prije toga, znao je redovno da joj zbog Rada obavezno lupi šamar, ali ništa više od toga. Od šamarčine, ne toliko jake, samo malčice joj je bridio obraz, a onda bi se sve vratilo na svoje mjesto, jer je ljubav koju je Ljutvo osjećao prema Asmiri bila prevelika i jača od svega.

 Uskoro su cijelo preduzeće, a i varoš, saznali za Rada na Asmirinoj butini. Magda nije mogla da trpi da nosi u sebi takvu tajnu, pa je ispričala Fikreti Fiki iz druge kancelarije i lakše joj je, namah, bilo, Fikreta je nešto natuknula Verici, a Verica ovome, a ovaj onome, onaj njoj i tako redom. 

Kad god bi Asmira stigla na posao modra oko očiju i sa nekom modricom pride na vidljivom mjestu, podnadula u licu, svi su znali da je te noći Ljutvo obavljao svoju supružničku dužnost i da mu je Rade, po običaju, parao oči.

Međutim, kako su im djeca rasla, a i kako je breme godina počelo oboje da ih pomalo pritiska, a osobito siromaha Ljutva, koji je i bio stariji sedam-osam godina od Asmire, Mira je dolazila u preduzeće bez ijedne modrice, još uvijek privlačna i lijepa, što je značilo da je dobri Ljutvo bio sasvim snemoćao ili da se, jednostavno, pomirio s činjenicom da je Rade domaćin Asmirine butine.

Uskoro je to zbivanje skoro u cjelosti zaboravljeno, jer su i neke druge varoške žene i djevojke počele da se obilato tetoviraju i to na raznim mjestima, počev od nogu, pa tjeraj dalje, baš kao u neka pradavna vremena!

Milija Pajković

Iz objavljene knjige ,, Priče iz njedara”