Istorija beranskog vazduhoplovstva, koja je povezana i sa beogradskom, a pročitaćete veoma brzo i kako, započela je dvadesetdevetog aprila 1925. godine, kada je na zaravan Ovsine u Lušcu, u neposrednoj blizini Berana, sletio avion ,,brega“, kojim je upravljao pilot Vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Lazar Bajčetić.

Istina, u pitanju je bilo prinudno, ali i sasvim bezbjedno, slijetanje. Odmah poslije toga slijetali su i drugi avioni, a bilo je i aero-mitinga.

Poslije Drugog svjetskog rata aerodrom se preselio na nižu površ, na  Škrljevicu, a proširenjem je obuhvatio i plodna polja Lušca i Pešaca. Tako je sredinom šezdesetih godina otvorena asfaltna pista sa pristanišnom zgradom sa koje su, u početku, polijetali avioni samo prema Beogradu, a kasnije i prema Zagrebu i Ljubljani.

U avion koji je letio prema Beogradu sijedali su i beranski studenti i studentkinje, kojima su bila dosadila dugotrajna autobuska tandrkanja, iako bi se moglo reći da karta nije bila baš jevtina.

Tako se jednog osunčanog junskog prijepodneva prema pristanišnoj zgradi aerodroma zaputio jedan mladić, rijetkog i nekako vladarskog imena Višeslav, ali, kojeg su svi, za divno čudo, zvali Zuki, a zašto tako ni on sam nije znao. Uostalom, kako bi i on i bilo ko drugi znao, kad nadimak Zuki nema blage veze sa imenom Višeslav, koje nosi u sebi i  istorijski prizvuk i odsjaj patine.

Inače, malo je ko i znao to njegovo pravo ime, pogotovo što je i bilo rijetko u beranskom kraju. U Beogradu su Višeslava čekala tri teška ispita na Prirodno-matematičkom fakultetu, poslije kojih je trebao da se, u potpunosti, preda čarima ljeta.

Vrijeme do polijetanja je rasporedio upravo tako da mu ostane dovoljno vremena da na miru sjedne na terasu Pristanišne zgrade, za stolom ispod šarenog suncobrana i da uživa ispijajući hladni ,,vitasok“. Nije dao, ni roditeljima, niti djedu i baki, koji su ga, naprosto, obožavali, da ga isprate. I dok je tako leškario, sa putnom torbom pored nogu, zagledajući se, povremeno, u čeličnu pticu koja se pripremala da primi putnike u svoja njedra, zapazio je da mnogi zure u jednom pravcu.

U početku ga to i nije toliko zanimalo, ali kad se, napokon, odlučio na jedan nehajni pogled, imao je šta i da vidi - praznom stolu, koji se nalazio na ivici terase, prilazila je visoka, dugonoga mlađana ljepotica, duge tamnosmeđe kose, u vrućim tamnoplavim pantalonicama i majici nježnoplave boje, u pratnji sredovječnog muškarca i isto takve žene. Prije nego li je sjela, podvukla je ispod sebe sjedalicu, vjerovatno da joj ne bi ostali tragovi od drvenih letvica stolice na prelijepim nogama.

Iako je pokušavao da i dalje gleda okolne lijepe planinske visove, pogled mu se, ipak, vraćao, na nepoznatu djevojku, uzgred razmišljajući da li će letjeti ona ili par koji je stigao sa njom. Naravno, u to nije bilo nikakve sumnje,  priželjkivao je da to bude ona, i javila mu se, uzgred, još jedna želja - da ljepota-djevojka sjedne negdje blizu njega, ali, tako  da bi, mogao tokom cijelog leta, nesmetano, ali i skriveno, odmarati oči na svoj toj ljepoti.

- A šta da, kojim slučajem, sjedne pored mene? - prostrujalo mu je odjednom kroz glavu - šta onda? No, ipak, nemoguće je to, nemoguće! Nijesam ja te sreće! To bi mi ličilo na neki lutrijski dobitak. A, na kraju krajeva, i da sjedne, šta? Šta onda raditi? Kako šta? Pa pitao bih je najprije za ime, pa za prezime, naravno, takav je red, pa zatim kod koga je bila, te ko joj je rodbina. Ne, ne i ne! To nikako! Koji sam maler ispostavilo bi  se da mi je neka dalja rođaka, kuma, možda i kćerka nekih naših porodičnih prijatelja iz Beograda koje dugo nijesam vidio. Pi, piii, daleko ti bilo! Uhhhhh! I onda ,,zdravo, đaci“! More, batalio bih praznu priču. Što manje priče, to i bolje. Ma, eto, pitao bih je samo, recimo, što se tiče nečeg bližeg, da nije, možda, maturantkinja, jer beogradske maturantkinje imaju običaj da dođu kod svojih baka, deka, ujaka i ujni u Berane, da se pohvale za dobro učenje i vladanje, a i da budu nagrađene nekim poklonom. I za ime, i to samo za ime i ništa drugo više.

Zuki je lagano ispio gutljaj soka, pa je nastavio svoja slatka razmišljanja:

-Iako let do Beograda nije dug, nije to let do Njujorka, možda se, ipak, ljepotici i pridrijema i, zamisli, da stavi tako svoju slatku i prelijepu glavicu na moje rame, a ja ne bih smio da mrdnem, da je ne bih razbudio i pokvario sve to. A onda, kad bi prekinula drijemanje, ona bi rekla ,,o, oprosti, molim te, ja zaspala“, a onda bi uslijedila priča, onoliko koliko bi nam  preostalo do Surčina, taman toliko da se dobro upoznamo.

I ona bi se polagano otvarala, postajala umilna i šećerasta, a onda bi, kad bi shvatila da sam ja prilika koja se, ipak, ne propušta,  rekla:,,Znaš šta, Zuki, jasno je meni da si ti momak na svojem mjestu, upravo onakav o kakvom sam i razmišljala. Mislim da nas je sudbina spojila, ovako u ovom avionu, znaj da ništa nije slučajno. Nebo, sunce, avion i nas dvoje! Nego da ne odugovlačim, želim, baš želim, da odmah upoznaš moje roditelje, čekaće me na aerodromu. Vidjećeš da su oni pravi lafovi, poštovaće izbor svoje kćerkice, a i bilo je pravo vrijeme da pronađem dečka, em sam postala punoljetna, em ću uskoro postati i brucoš na Pravnom fakultetu. Kad se osvježimo na nekoj od beogradskih terasa, prebaciće te kolima gdje želiš, a onda naveče izlazimo u baštu ,,Londona“, u ,,Moskvu“, ispred ,,Kasine“, možda i na sprat, tamo je dosta tvojih zemljaka, uostalom, gdje god hoćeš. Odmah sam shvatila da si ti dobar i jedan vaspitan dečko. Nijesam, bre, znala da u Beranama ima takvih slatkih momaka, a uz to pravih muškarčina, poput filmskih ili poznatih literarnih junaka“.

I ja je tada prigrlim i pogladim po kosi, onako zaštitnički, a čitav svijet je  pod mojim nogama, ali ne zbog toga što sam u avionu.  Hmmm!

Zukija je odjednom protresla sumnja, pa se stresao kao da je ušao zimi u Savu ili Lim:

-A šta da ona ostane, a u avion uđe par koji je stigao sa njome? Tečo i tetka, ujak i ujna, stric i strina, ko zna šta su joj oni? Šta onda? Ništa, ništa, samo ono ,,zbogom moji snovi pusti“. Slikaj se ti Zuki, slikaj!

Ostao bi naš Zuki da još sanjari i prebira i sabira, zagledan u daljinu i u lijepu neznanku, da ga neko od putnika koji su bili ustali i krenuli ka vagi za mjerenje prtljaga, nije blago potapšao po ramenu. Ustao je i on, upravo u trenu kad se djevojka ljubila i pozdravljala sa svojim pratiocima, da bi se se potom uputio ka letilici ,,daglas“, oznaka ,, Y-B 1“.

Zuki je ušao među prvima i sjeo je na svoje sjedište, a ono do njega, pored prozora, ostalo je izvjesno vrijeme prazno i već je pomislio da će biti sam.

-Hoćete li biti ljubazni da mi ustupite vaše mjesto, ne volim baš mnogo da budem pored prozora? - začuo je odjednom cvrkutavi i sladunjavi glasić.

Osvrnuo se i na trenutak je ostao bez ikakvog glasa! Obraćala mu se upravo ljepotica u vrućim pantalonicama, vlasnica divnih dugih nogu i  nebesko plavih očiju.

-Naravno - jedva je uspio da izusti Zuki, gutajući pljuvačku,  pomjerajući se na sjedište do prozora - samo izvolite.

-Hvala, vam, baš ste zlatni!

Iako je osjećao da polagano, ali i sigurno, gubi glas, osjećao je i da pored toga postaje i zlatkast. A i osjetio je miris parfema ,,Shanel“, nanesenog s mjerom, pomiješan sa onim mirisom dunja i jabuka, kojim odišu naše djevojke, a koji je bolji od svih najpoznatijih svjetskih  marki miomirisa.

Nepoznati djevojčurak se udobno smjestio, zavezao pojas i samo je čekao, trepćući krupnim okicama ispod pijavica-obrva, da se ,,daglas“ vine u nebo, čisto, plavetno i  bez ijednog oblačka. Preko nogica je prebacila nekakvu bluzicu, onako reda radi, ali je i to  bilo dovoljno da ih sakrije od radoznalih pogleda.

-Neću je ništa sada pitati, izgledalo bi napadno - mozgao je Zuki, koji je, kad se sve sabere i oduzme, pripadao grupi privlačnih beransko-beogradskih mladića - ima vremena. A onda ću je ubaciti u moju mrežu i mašinu, iz koje će se, bogami, teško iskobeljati. I ne sluti ona i ne sanja ko je Višeslav, ko je Zuki!

Zbog svega toga je izabrao tobožnju nezainteresovanost za ljepoticu i bacao je pogled povremeno kroz okno, uzimajući još jednom želju dolini i planinama, obojanim u zlatnu boju. Poslije paljenja i provjere motora, ,,daglas“ se izvio poput ptice i zaparao je beransko nebo. A da bi dostigao bezbjednu visinu za prelet preko prvih planinskih lanaca stari i dobri aeroplan je  morao da okruži cijelu kitnjastu dolinu.

U međuvremenu, djevojka je izvadila neku crvenkastu knjigu iz svoje torbice i počela je da čita. Zuki je krajičkom oka vidio da je riječ o Geteovim ,,Jadima mladog Vertera“.

-O, Bože, da li ona može i da nasluti da pored nje sjedi, upravo, preslikani Verter - nastavio je Zuki svoje razmišljanje duboko povezano sa maštanjem - da, da, niko drugi do jedan mladi, siroti i jadni Verter, kojeg je, bez najave i bez ikakvog znaka upozorenja, ošinula ljubavna strelica, na terasi pristanišne zgrade beranskog aerodroma, ispod šarenog suncobrana, da bi se njeni ubitačni i otrovni sokovi raširili po cijelom tijelu, naročito kad je sjela tu, pored. Kako bi se samo iznenadila, a, možda, i rasplakala, kad bih joj, upravo, u avionu, uz evergrine koje su pustali, prošaptao, onako neobavezno, baršunastim glasom od kojeg podilaze žmarci, na ubavu školjku njenog divnog uveta, kratko, ali i izuzetno lirično pismo Vertera od dvadesetiprvog avgusta. ,, O, dragi Bože - izustila bi ona kroz one medne i napućene usnice -  da li je moguće da u Beranama postoji jedan takav mladić koji naizust zna ,,Jade mladog Vertera“, a koji je, pored toga, i privlačan?

Lebdjeli su iznad zlatiborskog kraja, ispod su se prostirali pašnjaci i potoci, a u srcu Višeslava Zukija nastajao je haos i takva zbrka, da je, naprosto, dobijao želju da i on može da leti i da izvana, kao ptica, mahne ljepotici na njegovom nesuđenom sjedištu i da je prati tako tokom cijelog leta. Pa i ona, a zašto da ne, da se i ona pretvori u pticu, u neku slatku lastavicu i da mu se pridruži, a onda šta će im i avion, šta će im sjedišta, kad je njihovo cijelo plavetnilo!

-Možda nije sad trenutak da je uznemiravam, pomisliće, gle, ovog, kazuje odlomke da bi mi se udvarao, a ona i ne zna da se Zuki nijednoj ne udvara. A šta bi bilo da joj počnem kazivati djeliće iz Andrićeve ,,Jelene, žene koje nema“? Uh! Ma, prepustiću sve slučaju, daće, ona, vjerovatno, neki tajni znak, koji ću prepoznati, a onda je moja i samo moja, do kraja života.

Poštovaću njene roditelje, braću i sestre, ako ih ima, ali ću ih držati na odstojanju, tazbina je tazbina, kad te ona uzme po svoje, onda gubiš mnogo toga. Shvatiće oni odmah ko je muško, ko je Zuki. Uzećemo stan pod kiriju, neću ništa od njih, pa da me imaju poslije u šaci i neću je sigurno štedjeti, pa će mi, onda, u najkraćem mogućem roku  roditi troje djece. Hm, troje!

Žmarci su mu se pojačavali i već se bio sasvim uživio u ulogu srećnog oca, oca troje lijepe djece, a i supruga jedne tako lijepe žene, koja se mogla slobodno mjeriti sa najljepšim filmskim glumicama, na kojoj će mu zavidjeti svi muškarci odreda..

-Uhhh - huknuo je odjednom, naravno, u sebi - a da li će i tada biti ovako lijepa, da se ne udeblja kao većina žena, da je ne spopadnu bore, podvaljci, celulitne naslage, ,,strije“, da se ne pretvori u neku torokušu s kojom ću morati svaki dan da se perčinam. A tu će biti i obaveze oko djece, ihhhh; jeste da su ona pravo bogatstvo, smisao života, ali nema ti više spavanja do kasno, leškarenja, pa onda je tu obdanište, pa škola, a djeca hoće sve i sve, uh, uh! Niti valja ovako, a niti vrijedi onako! A šta ako nam se i ljubav ugasi? Znam da se i to dešava, ništa nije vječno.

Ljepotica je i dalje čitala, ne obazirući se na bilo šta okolo, i ne sluteći šta se sve odvija u Zukijevoj glavi; nije mogla ni u primisli da nasluti da je tako brzo postala, ne samo njegova djevojka, nego i supruga, majka njihovo troje djece.

Avion se, u međuvremenu prikrao surčinskim nepreglednim poljima, a ona nije, uopšte, dala ikakav, niti onaj najmanji, onaj malecki, malecki znak, na osnovu kojeg bi Zuki, kojem se srce stislo kao nikad u životu, kao da se nikada prije toga nije vidio ili razgovarao sa lijepom djevojkom, krenuo u juriš.

-Vežite pojaseve - obratila se putnicima slatka ,,jatova“ stjuardesa, domaćica aviona, slećemo!

-Zar već? - strehnuo je, sav razočaran, Zuki, kojem su se svi dotadašnji snovi urušili tokom te jedne jedine kratke stjuardesine rečenice.

Kad je avion, napokon, sasvim stao, ustala je ljepotica iz Beograda i uzela torbicu:

-Hvala vam za mjesto, još jedanput, sve najbolje vam želim, a i bili ste pravi saputnik, koji nije gnjavio uobičajenim pitanjima i potpitanjima -  rekla je pružajući mu njegovanu rukicu.

Dodir njene meke kože, tako svojestvene za većinu mladih beogradskih stanovnica, protresao ga je tako žestoko kao da je, u najmanju ruku,  učestvovao u nekom Teslinom ogledu sa strujom.  Htio je da iskoristi to malo vremena dok ne izađu iz aviona, da joj, ipak, bilo šta napomene o pismima mladog Vertera, uzgred bi spomenuo i druga značajna pjesnička i prozna imena, ali mu se grlo bilo tako isušilo i glas ga je bio tako napustio, uz neprekidno lupanje srca, da je jedva, i to s teškom mukom, jedva izustio:

-Nemaa naa čemuuuu!

Nepoznatu ljepoticu Zuki više nikada nije sreo, niti na beranskom korzou, ni na limskim plažama, pa ni na moru, niti u Beogradu, na Terazijama, u Knez-Mihailovoj ili bilo gdje drugo, a nije, pak, ni čuo bilo šta o njoj, a da se to i desilo, bilo bi ravno istinskom podvigu, jer nije znao ni njeno ime, ni prezime, niti nadimak, ukoliko ga je imala, a par koji ju je ispratio na let nije ni zapamtio, niti obratio bilo kakvu pažnju na njih.

Letio je poslije toga Višeslav Zuki raznim avionima širom svijeta, i ,,karavelom“, ,,tupoljevim“, ,,boingom“, društvo su mu ponekada pravile i ljepotice filmskog stasa i izgleda, ali mu se, ipak, let starim i dobrim ,,daglasom“, na liniji Berane-Beograd, jednog junskog dana sedamdeset i neke godine, urezao doživotno u sjećanje!

Iz objavljene knjige ,,Brojanica“

Fotografija: Razglednica, privatna arhiva

Obrada fotografije: Milija Pajković